U prvim decenijama dvadesetog vijeka jedna palanka je počela da dobija obrise grada.

Male kućice okružene šorovima ustupile su mjesto prvim višespratnicama. Nekolicina bogatih trgovaca i industrijalaca počinju da angažuju arhitekte iz Mitteleuropa kako bi za njih projektovali prve moderne privatne vile u stilu mađarske secesije, zatim stambeno-poslovne zgrade koje slijede Gropijusove postulate i moćne banke koje i dalje prkose košavama. Među trgovcima se ističe Nikola Tamardžić. Među arhitektama Đorđe Tabaković. Ono što nastaje tada i dan-danas predstavlja srce grada i daje mu ambijent po kome je prepoznatljiv.

Ako ste u ovom gradu nekada boravili duže od par sati vjerovatno znate da se radi o Novom Sadu.

U kakvoj je vezi Novi Sad, drugi najveći grad u Srbiji sa Palama koje, eto, ne ulaze ni u deset najvećih naseljenih mjesta u BiH?

Pa jednostavno, po tome što je svaki grad nekad bio naseljeno mjesto koje je u jednom trenutku usvojilo urbanu arhitekturu i dobilo obrise grada. Ipak, to ne znači da će svako mjesto jednom postati grad – bar ne u kulturološkom smislu. Mnogo je mjesta koje imaju relativno veliki broj stanovnika, ali nemaju gradsku arhitekturu niti duh i sadržaje grada. Manje je gradova koji nemaju veliki broj stanovnika, ali su mini-metropole jer imaju ovo potonje. I jedno i drugo je moguće, a kom pravcu će se naselje razvijati zavisi od građana i vlasti istoga.

Ko danas šeta Palama može se uvjeriti da se na svakih par stotina metara ruše stare i oronule kućice i podižu neke nove zgrade. Kao neko ko je odrastao i živi na Palama, iskreno se radujem svakoj cigli koja se ugradi u bilo koju od ovih građevina. Međutim, u srcu mi se istovremeno javlja i strepnja da će ta izgradnja, za koju ne vidim da se zasniva na bilo kakvoj urbanističkoj viziji, za svu doglednu budućnost da nas zacementira u položaju palanke.  A to je već šteta jer se ovakva prilika javlja samo jednom u vijeku. I kad je propustite morate čekati neke nove istorijske okolnosti koje možda nikada neće doći. Novi Sad je svoju šansu iskoristio početkom dvadesetog vijeka. Vojvodina je puna mjesta daleko većih od Pala koja će vjerovatno zauvjek ostati palanke…

Iako sam za arhitekturu potpuni laik i odmah priznajem da bih se trebao držati onoga o čemu ponešto znam, dozvolite da u svojstvu pukog građanina Pala, a građanstvo je nešto što ujedno daje pravo i obavezuje, kažem šta mislim o arhitektonski dometima trenutne „urbanizacije“ Pala. Pođimo od novog gradskog trga.

Iako sam, kada je planirana izgradnja ovog trga, otvoreno navijao za idejno riješenje koje je nudio arhitekta Aleksandar Lasica (možda i subjektivno budući da se radi o školskom drugu) i koje nije prihvaćeno, gradski trg mi danas djeluje vrlo lijepo. Naravno, ako isključimo činjenicu da nije završen. Počevši od nezavršenog platoa crkve koji je vječiti izvor kamenja za djecu koja se tu igraju jer drugih igrališta i nemaju, preko otvorene rupe – zamišljene kao vodoskok, i što je manje opasno, ali estetski mnogo gore, do toga da i dalje nije iseljena niti sanirana gradska toplana tako da se sa trga ulazi pravo u blato, mem i pepeo dvorišta komunističkog industrijskog objekta iz sredine prošlog vijeka.

Ipak, nova „saborna“ crkva dobija fasadu i djeluje vrlo lijepo. Tu su i zgrade(a) fakuteta (Pravnog, Ekonomskog i Filozofskog), koje pak ratuju bojama fasada, a tu je i par novih stambenih zgrada. Doduše, stambenih zgrada kojima tu, prema mom mišljenju, nikako nije mjesto. Jer kako uklopiti gaće i čarape koje se suše sa tarasa tih novih zgrada sa ambijentom gradskog trga? Pa valjda je gradski trg urbani centar grada? Nije li prilično da se na gradskom trgu nađe zgrada gradske uprave, poslovne zgrade, vladičanski dvor, neki hotel, zgrada gimnazije…?

Ali ne. Kod nas se prva i jedina poslovna zgrada završava nedaleko odatle – na gradskoj magistrali, zgrada opštine se planira svugdje samo ne ne gradskom trgu, jedini hotel u užem gradskom jezgru (Zlatna Žita), iako izgleda veoma moderno, te (ako je vjerovati Booking-u) nudi uslugu na najvišem svjetskom nivou, ima relativno male smještajne kapacitete!

Izgradnja posebne zgrade Gimnazije se, koliko znam, i ne planira, iako je jedna od osobina grada da su srednje škole prostorno razdvojene budući da je teško spojiti nekoga ko se npr. školuje za mašin-bravara ili građevinskog tehničara (ovo ne govorim ni sa kakvim nipodaštavanjem, zapravo mislim da nam treba više i jednih i drugih), sa nekim ko izučava latinski, sociologiju i filozofiju.

I ne samo da se oko gradskog trga nalazi, za moja shvatanja, „pogrešan“ tip zgrada, već je i reprezentativnost onih koje su se tu našla upitna. Za najuže jezgro grada čovjek bi očekivao da se radi o zgradama sa prizemljima visokim četiri metra, dekorisanim fasadama, visokim staklenim izlozima i ulazima koji odišu luksuzoma i/ili elegancijom, ali se na Palama još čeka da vidimo prvu takvu stambeno-poslovnu zgradu.

Da me pogrešno ne shvatite, razumijem ja logiku preduzetnika. Ona je maksimiziranje razlike prihoda i rashoda u uslovima nevelike kupovne moći stanovništva, zbog čega nastaju zgrade koje ima ko da kupi. Tako umjeto reprezentativnih objekata u centru grada cvijeta izgradnja objekata koje mi kod kući kolokvijalno nazivamo „romanijska kuća na četiri vode na steroidima“. Oko se najlakše navikne na poznati prizor, a izgradnja takvih objekata nije pretjerano zahtjevna.

Međutim, ne razumijem ja gradske vlasti koje ne razmišljaju da kod malih gradova može postojati samo jedno gradsko jezgro i mnoštvo stambenih četvrti. Jezgro grada se, kao što sam već naglasio, gradi jednom u sto godina ili više, dok se stambene četvrti zidaju i ruše u kraćim vremenskim intervalima.

Dodajmo na prethodno da su naše gradske vlasti odavno usvojile neki iskrivljeni oblik brutalizam prema kome je urbanizacija=betoniranje zelenih površina, sa posljedicama da je u centru sve manje krošnji drveća, i time dolazimo do nevesele slike naše urbanizacije.

Ipak, Pale svoju šansu još nisu propustile. Kao što rekoh, prostor ispod novog trga je i dalje značajnim dijelom neizgrađen, sa pilanom-toplanom koja čeka da se izmjesti. Osim toga iza saborne crkve u nastavku šetališta, preko ceste, se nalazi oronula kućica sa pristojnim dvorištem što omogućava da se eventualno sa te strane gradski trg zatvori jednim reprezentativnim objektom.

Pale takođe nikada nisu prešle preko Miljacke, što daje nadu da urbanim planiranjem, koje će se bazirati na nekoj viziji i iza koga će gradske vlasti čvrsto stati, šire jezgo grada može da dobije moderan-planski izgled. Tako je moguće da se „zlatna četvrt“ Pala protegne na površini koju bi sa jedne strane uokvirila Autobuska stanica i dvorana „Peki“, dok bi se na drugoj strani nalazile nove zgrade Centralne banke i restorana „BiT“, te dalje preko Miljacke.

Bog nas je blagoslovio, a i očevi se potrudili, da su Pale u odnosu na broj stanovnika veliki univerzitetski centar, da se nalazimo u neposrednoj blizini glavnog grada što pruža mogućnosti rada i zarade, te na trasi budućeg auto-puta, da se na teritoriji naše opštine nalazi dominantan dio najvećog zimskog turističkog centra u zemlji. Sve to daje Palama sjajne razvojne perspektive. Međutim, u šta ćemo se pretvoriti zavisi od nas.

Ili kako je to Marks nekada sročio: „ljudi stvaraju svoju sopstvenu istoriju“.

A da bismo ispisali svijetle strane istorije neophodno je uvesti transparentnost i podsticati učešće javnosti u planiranju urbanog razvoja. Kako Pale treba da izgleda pitanje je u čijem definisanju zaista trebaju da, i to vrlo aktivno, učestvuju svi građani Pala. Nije dovoljno izmjene regulacionog plana povremeno stavljati na javnost, kao što se to kod nas čini već duži vremenski period, već je neophodno zaista potaknuti javnu raspravu o ovim pitanjima.

Na kraju, u zavisnosti od toga šta mi uradimo danas, naša djeca će jednoga dana, na nekom studijskom putovanju u Gracu, Rimu ili Londonu djevojkama i momcima koje tamo budu upoznali govoriti da potiču iz malog grada ili malog mjesta Pala. Ta naizgled nebitna razlika će međutim uticati na njihovo samopouzdanje i šanse za uspjeh u životu, bez obzira čime se bavili. Ako želimo da im povećamo šanse izborimo se da Pale u svakom pogledu postanu grad.

Za to je neophodno i da se među uglednim privrednicima nađe neki novi Tamardžić, te među arhitektama Tabaković.

Autor: Marko Đogo