U Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini, za funkcionere se često može čuti zapažanje da ne bi bili u stanju da se bave bilo kojim drugim poslom, ukoliko bi napustili politiku. Prof. dr Marko Đogo se nalazi među izuzecima od tog pravila. Prije svega, zato što je njegov raniji politički angažman imao prvenstveno stručni, a ne standardni partijski predznak. Analize mladog profesora Ekonomskog fakulteta u Istočnom Sarajevu sa interesovanjem i pažnjom prate i neistomišljenici.

Đogo je sada napravio iskorak u vlastitom odnosu prema politici, pošto se kandidovao za načelnika opštine Pale, u kojoj živi. Kada je najavio kandidaturu, poručio je da to čini zato što vjeruje da je moguće promijeniti nezdravi sistem društvenih odnosa, u kojem mala grupa pojedinaca koristi institucije za izvlačenje resursa, na štetu većine stanovnika.

Ova opservacija bila je povod da, na početku intervjua za „Moju Hercegovinu“,sagovornika pitamo – ko čini tu privilegovanu strukturu u sredini u kojoj se kandiduje?

-Pale su mala sredina i mislim da bi vam svaki stanovnik Pala bez problema mogao navesti imena tih ljudi. Međutim, univerzitetski sam profesor i nemojte očekivati od mene da se spuštam na taj nivo da navodim poimenično ljude. Umjesto toga, dozvolite da vam ponudim univerzalni opis te društvene klase- kaže prof. dr Marko Đogo.

Kakav je profil tog sloja?

Radi se o ljudima čiji „biznisi“ su dominantno vezani za javni sektor i koji su poznati kao sponzori i bitne figure političkih partija. Ti ljudi vole da se ističu skupim automobilima, posjeduju imovinu u inostranstvu, dok istovremeno radnici njihovih preduzeća dobijaju ispodprosječne plate, koje nerijetko i kasne, a državi duguju značajna sredstva za koja je izvjesno da nikada neće biti naplaćena.

Da ne bi bilo zabune, nisam pristalica nasilne jednakosti na štetu prosperiteta. Svako ko je u stanju da kroz vlastiti biznis stvori novu vrijednost može sa svojim novcem da čini šta god poželi, pa i da posjeduje najskuplja sportska kola, jahtu, helikopter. Međutim, ovdje se ne radi o ljudima koji stvaraju, već isključivo o ljudima koji prisvajaju i troše javne resurse i koji su politički aktivni kako bi obezbjedili da nastave da parazitiraju na leđima svih nas.

Naveli ste i da pripremate ozbiljan ekonomski program, čiji je cilj otvaranje što većeg broja kvalitetnih radnih mjesta. Kakav je vaš odnos prema potencijalnim prigovorima – da je takav plan trebalo da bude ranije gotov, ako ste se već odlučili za kandidaturu?

Mala ispravka. Moj program neće biti isključivo ekonomske prirode, mada je podjela na ekonomske i neekonomske društvene aktivnosti prilično labava i arbitrarna kategorija. Svakako da bi bilo bolje da je takav program već spreman, međutim, takvi programi ne nastaju preko noći. Za stvaranje takvog programa neophodno je da veći broj stručnih lica uloži veliki broj radnih časova, pa ni to nije garancija da će program biti bez slabosti.

Nažalost, iako sam i u prošlosti bio društveno angažovan i javno iznosio različite prijedloge kako poboljšati sadašnje stanje, moram prznati da nisam sebi mogao da priuštim takav „luksuz“ da se ozbiljnije posvetim pisanju ovog programa. Prosto, imam nezaposlenu suprugu i troje djece koji imaju svoje potrebe, tako da sam svoju energiju često usmjeravao u aktivnosti koje su mi omogućavale da svojoj porodici obezbjedio normalan standard života, dok je briga za širu društvenu zajednicu morala da sačeka.

Epidemija korona virusa je učinila deplasiranim mnoge ranije ekonomske analize. Gdje treba tražiti rješenja za „novu normalnost“ u sferi ekonomije, i kada je riječ o Palama, i kada su u pitanju koordinate RS i BiH?

Mi ekonomisti volimo da događaje poput ove epidemije nazivamo „eksternim šokovima“, što u principu znači da ne ulazimo u uzrok, a da se o dugoročnim ekonomskim rješenjima diskutuje tek kada budu poznati efekti i cijena tog šoka. Bez obzira na to što bih volio da mogu da vam kažem da mi ekonomisti sve znamo i da posjedujemo čarobni štapić kojim možemo da riješimo sve probleme, to zapravo nije tako. Istina je da nam nije poznato koliko će još ova epidemija da traje, koliko će da nas košta i koje će sve posljedice ostaviti. Međutim, traumatični događaji iz prošlosti su nas naučili određenim lekcijama kako izbjeći greške koje kratkoročne šokove pretvaraju u dugoročnu noćnu moru.

Dakle, osnovna lekcija je da se na kratkoročne šokove promptno odgovara kratkoročnim mjerama koje spriječavaju dezavuisanje resursa, dok se na dugoročne šokove odgovara politikama strukturnog prilagođavanja. Da prevedemo to na narodski jezik – u vanrednim okolnostima nije sporno da se država zaduži i da ta sredstva upotrebi za pomoć pogođenim građanima i privredi, ako će to dovesti do očuvanja radnih mjesta. Međutim, država ne može trajno da čuva radna mjesta zaduživanjem. To je neki uopšten odgovor.

A za nijansu konkretniji?

Ako je korona išta dobro donijela, to je što je preko noći kod nas sazrela svijest o neophodnosti digitalne transformacije. Digitalna transformacija je suština posljednje industrijske revolucije i radi se o procesu koji i te kako podiže produktivnost rada, a u čemu smo mi drastično kasnili za razvijenim zemljama, pa i nekim zemljama regiona. Možda nam, ali samo možda, korona pomogne da smanjimo taj zaostatak, te, ako nas sreća posluži, pa medicina uskoro pronađe rješenje za zdravstvenu prijetnju, efekti korone po nas i ne budu tako loši.

Doduše, korona je pokazala i sve unutrašnje slabosti postojećeg sistema, prije svega da je politika „pojela“ institucije, zbog čega smo je dočekali nespremno, a cijena koju ćemo platiti je veća nego što je morala biti. Nadam se da će nakon ovoga čak i vlasti shvatiti da nije u njihovom interesu da nemaju kontrolne mehanizme i da amnestiraju od odgovornosti lica odgovorna za uništavanje javnih institucija i preduzeća.

Upoznali ste javnost sa upozorenjima da odustanete od kandidature. Pošto ste pomenuli da vam je rečeno da će, čak i ako dobijete većinu glasova, „džake biti zamijenjene“, kako namjeravate da spriječite takvu mogućnost?

Volio bih da vam mogu reći da imam spremljeno rješenje za taj problem, ali ni to ne bi bilo istina. Iza moje kandidature stoji grupa od petnaestak mladih, školovanih, porodičnih ljudi koji uglavnom nemaju iskustvo u izbornom procesu. Učinićemo sve što je do nas da bilo kakvu izbornu prevaru spriječimo. U slučaju da uočimo i budemo imali dokaze da je do izborne prevare došlo, organizovaćemo demonstracije na Palama i nećemo odustajati sve dok oni koji su odgovorni ne budu adekvatno kažnjeni. Mi više od toga ne možemo. Ako je ovo društvo zasnovano i ako ga vode ljudi koji se bave izbornim krađama, šta mi tu možemo, osim da pozovemo sugrađane na građanski neposluh!?

Smatrate da će osporavanja vaše kandidature biti zasnovana na tezi da ste „preletač“, pošto ste u kraćem periodu bili u SNSD-u, a zatim je uslijedila duža faza u SDS-u. Kako gledate na tu vrstu kritika?

Kao na pravo svakoga da izrazi svoje mišljenje. Međutim, želio sam da građane upoznam sa svojim viđenjem te situacije i to sam učinio.

Šta mislite o tvrdnjama da je vaša kandidatura u funkciji vodećih stranaka u opštini, pri čemu te ocjene imaju različitu intonaciju – od toga da pomažete SNSD-u da zbuni opoziciono glasačko tijelo, do toga da ćete biti favorit SDS-a, ali kao formalni nezavisni kandidat?

Mislim da moja kandidatura ne odgovara niti jednima niti drugima, a ko će se posljednji smijati – vidjećemo. Zbog nevelikog političkog iskustva ne mogu da garantujem da neka politička partija zaista neće da se okoristi mojom kandidaturom. Međutim, mogu garantovati da na moju odluku da se kandidujem nije uticala niti jedna politička partija, osim na negativan način – da sam se kandidovao zbog revolta, budući da sam se osjećao isključenim, omalovaženim, u situcijama kada sam smatrao da imam pravo ili da mogu da pomognem da stvari krenu u boljem pravcu.

Ukoliko pobijedite na izborima za načelnika, ima li izlaza iz hipotetičke pat pozicije u kojoj biste imali nenaklonjenu odborničku većinu u Skupštini opštine?

Imaću program koji će biti jasan plan kako da život građana učinim boljim. Učiniću svoj rad, kao i rad odbornika javnim. Neću biti sujetan. Prihvataću svaki prijedlog za koje mi se jasno predoči da je bolji od moga. U maloj sredini u kakvoj živimo, nadam se da će to biti dovoljno.

Kako ocjenjujete rad aktuelnog načelnika opštine Boška Jugovića? Šta su ključne zamjerke? Postoje li potezi koji zaslužuju vaš afirmativan odnos?

Ne želim da potcjenjujem bilo čiji rad, ali čini mi se da se g. Jugović u protekle četiri godine nije baš najbolje snašao. G. Jugovića i njegovu porodicu poznajem kao časne ljude. I dalje mislim da je on takav. Međutim, kod njega ne vidim viziju razvoja opštine Pale. Iz urbane sredine i nekadašnjeg regionalnog centra, Pale se polako pretvaraju u drugorazrednu opštinu. Po mnogo čemu, Pale su u proteklih par godina prevazišle susjedne opštine, poput Istočnog Novog Sarajeva, Istočne Ilidže i Sokoca. A to ne bi trebalo da bude tako. Želim sve najbolje tim i drugim opštinama, ali Pale mogu i moraju daleko bolje.

Pale su jedna od šest opština u sastavu Istočnog Sarajeva. Kako treba urediti odnose unutar Grada koji, često se može čuti i od ljudi koji tu žive, nikada nije postao administrativna, pa i urbanistička cjelina u punom smislu?

Smatram da je ideja Istočnog Sarajeva dobra, jer smo zajedno više od prostog zbira opština, broja građana i slično. Samo zajedno, sve opštine dobijaju na težini u okviru šire društvene zajednice, zvala se ona Republika Srpska ili Bosna i Hercegovina. Međutim, u praksi su, umjesto vizije povezivanja i zajedničkih projekata koji mogu biti realizovani samo ako se Istočno Sarajevo posmatra kao homogena kategorija, preovladavali parcijalni interesi opština, što je na kratak rok donosilo neku dobit tim opštinama, a na dug rok bilo je štetno za sve.

Da pokušam biti slikovit – Istočno Sarajevo je naša zajednička kuća. Međutim, u prošlosti se prije činilo da je to naša zajednička vikendica koju na smjenu koristi svako, kako koga dopadne. Ako budem izabran za načelnika opštine Pale, imam namjeru da sa budućim gradonačelnikom Istočnog Sarajeva i načelnicima drugih opština otvoreno razgovaram o tome šta je vizija Istočnog Sarajeva i ima li je.

Šta za vas danas predstavlja federalno Sarajevo, imajući u vidu kompleksni niz predratnih, ratnih i postdejtonskih relacija?

Moj stav je da odnose unutar BiH treba relaksirati i da insistiranje na nesporazumima iz prošlosti ne vodi ničemu. To ne znači da mi sa Pala treba da se odreknemo bilo čega svoga. Upravo suprotno. Budimo ponosni Paljani, ali federalnom Sarajevu trebamo pružiti ruku saradnje na principima međusobnog uvažavanja, jednakosti i dobre volje.

Kako će oni na tu ruku da odgovore, to je već njihova stvar. Međutim, jasno je da se zajednički interesi mogu naći. U ekonomiji ima nešto što se zove gravitacioni model i što sugeriše da najviše trgujete sa onima koji su veliki i onima koji su vam blizu. Nama je federalno Sarajevo i jedno i drugo.

Kako gledate na odnos Pala sa Banjalukom, koji je imao faze obostranih podozrenja?

Što se tiče Banjaluke, ona je za mene glavni grad Republike Srpske i smatram da je to prirodno, bez obzira što je to, po Ustavu, Istočno Sarajevo. Volio bih da Banjaluka pokaže više poštovanja za ulogu koju su Pale i Istočno Sarajevo odigrali u ratu. Ako budem izabran za načelnika opštine, insistiraću kod republičkih vlasti da se Palama, a ne pojedinicima sa Pala, da takav status.

Vaš pokojni otac, Risto Đogo, za srednje i starije generacije sigurno je, kroz njegov angažman na SRT-u, jedna od najprepoznatljivijih ličnosti ratnog perioda u RS. Koliko današnja Republika Srpska ima veze sa onim što ste, kao dječak, mogli da zapamtite kao njegove težnje?

Prije svega, ne želim da iskorištavam sjećanje na moga oca u političke svrhe. Dakle, svima onima koji eventualno žele da glasaju za mene samo zbog sjećanja na mog oca želim da kažem da to ne čine. Ne bih volio da sjećanje na mog oca bude ukaljano nekom eventualnom greškom koja mi se lako može desiti, budući da su politika i vođenje opštine „klizav teren“.

Što se tiče težnji moga oca, za razliku od onoga što mu se često spočitava, one su bile humanističke. Moj otac je zaista vjerovao da Republika Srpska može biti društvo slobodnih ljudi, a iako odgajan u tradicionalnoj srpskoj porodici, nikada nije bio šovinista. Mislim da bi bio razočaran kada bi vidio kakvi su danas društveni odnosi u Republici Srpskoj i BiH.