U čuvenom dokumentarnom filmu o uzrocima finansijske krize iz 2008. godine Inside Job nagrađenom sa četiri Oskara ima popriličan broj upečatljivih scena.

Meni omiljena je ona kada Kristin Legard, tadašnja ministrica finansija Francuske, a današnja direktorica MMF-a svjedoči kako je u razgovoru sa Henrijem Polsonom, tadašnjim ministrom finansija SAD negdje krajem 2007. godine izrazila zabrinutost za stanje globalnih finansija riječima: „Henk, cunami dolazi“, na šta joj je on odgovorio „Ne brini. Znamo. Sve je pod kontrolom.“

Ne misleći da sam tako pametan kao Kristin Legard, moram da kažem da sam se prije par dana na Samitu guvernera centralnih banaka, ministara finansija i direktora poreskih uprava zemalja regiona, osjećao upravo onako kako se morala osjećati ona  više od desetak godina ranije.

Naime, nakon panela guvernera koji je nosio naslov Monetarna politika i stabilnost bankarskog sistema u uslovima niske iflacije i kamatnih stopa dobio sam priliku da prisutnim guvernerima postavim pitanje što sam i učinio. Moje pitanje je glasilo:

Poštovani guverneri da li ste svjesni da se u bankarskom sitemu BiH, a vjerujem i drugih zemalja regiona, akumulira rizik koji je potencijalno razorniji od onoga koji je bankarski sistem unijelo dozvoljavanje odobravanja kredita indeksiranih u Švajcarski franak? Radi se o činjenici da u kreditni portfolio banaka ulazi sve više dugoročnih kredita odobrenih po fiksnim kamatnim stopama koje su na istorijski najnižem nivou i koje se u BiH kreću u rasponu  od 2-3%. Šta će se desiti ako za koju godinu Evropska centralna banka suočena sa stagflacijom napusti labavu monetarnu politiku i dovede do rasta cijene zaduživanja na evropskom međubankarskom tržištu? Hoće li se cijeli bankarski sektori zemalja regiona naći u zamci negativnih neto kamatnih marži i početi iskazivati gubitke time dovodeći u pitanje svoju stabilnost sa posljedicama koje to nosi?

Manje stručnim jezikom: Jeste li svjesni da je postavljena pozornica za novi cunami koji bi se u bliskoj budućnosti mogao sručio na zemlje regiona?

Odgovor guvernera Centralne banke Crne Gore g. Žugića se svodio na to sa su u toj centralnoj banci svjesni ovog rizika, ali da se oni uzdaju da do te promjene neće doći preko noći već će se raditi o postepenom prilagođavanju što će dati vremena komercijalnim bankama da prilagode strukturu svoje aktive.

Iz odgovor vice-guvernera Hrvatske narodne banke g. Faulendera se moglo vidjeti da on uopšte nije razumio pitanje, budući da se pohvalio „dostignućem“ HNB-a koje se svodi na to da su oni svojim mjerama natjerali komercijalne banke da polovinu dugoročnih kredita odobravaju po fiksnim kamatnim stopama, a čime se upravo postavlja „kulisa“ za izbijanje finansijske krize. Osim toga izrazio je i uvjerenje da ECB neće, u uslovima kada se Italija nalazi u recesiji, a stopa rasta Njemačke privrede pada, usuditi da mijenja monetarnu politiku.

Upitao sam ga da li bi se kladio u svoju karijeru i svoj profesionalni kredibilitet da do ovakve promjene neće doći?

Guverner Centralne banke Bosne i Hercegovine g. Softić mi je na pauzi prenio da su u našoj centralnoj banci svjesni postojanja ovog rizika. Nije se javljao da mi odgovori jer u BiH centralna banka nema nadležnost nadzora bankarskog sistema, već je to u nadležnosti entitetskih agencija za bankarstvo.

Još dok je govorio, stigli su ga fotografi pa nisam stigao da mu kažem da CBBH možda nije nadležna za regulaciju banakrskog sektora, ali svojim ponašanjem itekako doprinosi akumulaciji rizika!

Naime, CBBH je nedavno udvostručila kamatne stope na višak rezervi koje komercijalne banke drže kod nje, što bi bila divna vijest (za banke) da ta kamatna stopa nije negativna. Time centralna banka praktično tjera komercijalne banke da odobravaju kredite bilo kome i po bilo kakvim uslovima sve dok su kamatne stope na te kredite bar malo iznad 0. Doduše CBBH ne čini kako bi potakle privredni rast (ni to joj nije nadležnost po Zakonu), već isključivo kako bi prebacili dio svog problema na leđa komercijalnih banka.

A problem naše centralne banke je što je i sam suočena sa vrlo niskim, pa čak i negativnom kamatnom stopom na nikad više devizne rezerve, zbog čega joj počinje nedostajati sredstva čak i za pokrivanje vlastitih troškova. U praksi to znači da CB umjesto da dio dobiti od investiranja deviznih rezervi prebacuje ministarstvu finansija BiH (time rasterećujući budžete entiteta), dolazi u poziciju da iskaže negativan finansijski rezultata i da u suštini nagriza „kapital“ banke koji je akumulirala u prethodnom periodu. U sistemu valutnog odbora koji se zasniva na punom pokriću monetarne baze deviznim rezervama ovo znači i smanjenje omjera deviznih rezervi i emitovanog novca centralne banke što može ugroziti povjerenje u domaću valutu. Doduše, CBBH je u prethodnom periodu akumulirala značajan kapital iz neraspodjseljenje dobiti zbog čega puna (100%) pokrivenost monetarne baze deviznim rezervama, ovim tempom, ne bi trebala doći u pitanje ni u narednih desetak godina.

Da me ne bi okarakterisali kao „petu kolonu“ koja širi defetizam, odmah želim da kažem da je moja procjena da do razvoja ovog negativnog scenarija zaista dođe (da ECB iznenada promjeni monetarnu politiku) manja od 10%!

Međutim, do 2006-7, najugledniji američki ekonomisti su tvrdili da je apsolutno nemoguće da dođe do pada cijena nekretnina na nacionalnom (SAD) nivou, pa se upravo to desilo i predstavljalo okidač za pojavu krize iz 2008!

Osim toga, rizik se uvjek sastoji iz dvije komponente. Vjerovatnoće i značajnosti. Iako je vjerovatnoća ovakvog scenarija i dalje mala mala, značajnost je velika i raste iz dana u dan kako banke odobravaju sve više dugoročnih kredita po fiksnim kamatnim stopama.

Posao regulatora je da ovakve rizike preduprede. Kad dođe do neke veće finansijske krize regulatori se standardno „izvlače“ na dva izgovora.

Ili nisu znali šta se događa ili nisu imali instrumente da taj rizik spriječe.

Ako, ne daj Bože, dođe do pojave ovakve bankarske krize, naši regulatori neće imati niti prvi niti drugi izgovor. Ako do sada nisu znali ono što zna cijelokupni bankarski sektor, sada znaju.

Drugo, jednom običnom odlukom kojom bi zabraniuli komecijalnim bankama da dugoročne kredite (npr. sa rokom dospjeća preko 3 godine) odobravaju po fiksnim kamatnim stopama, zaustavila bi se dalja akumulacija ovog rizika u bankarskom sektoru.

Dakle, sada i znaju i mogu.

Autor: Marko Đogo