Potrebno nam je toliko toga, no najviše pravda. Pravda zbog svih nas. Zbog hiljada onih koji su otišli, i hiljada koji planiraju da idu. Da bi ih mogli pozvati da se vrate, da bi ovim drugim mogli reći, ostanite! Ima nade, ima smisla, može se! Može se svojim radom i znanjem naredovati, može se zalaganjem nešto postići. Ima mjesta za radne i pametne.

Da bi im to mogli reći, potrebna je pravda, potreban je sistem!

I nemojte mi govoriti da su svi isti. Da su svi političari isti, da su profesori svi isti, da su svi studenti isti, da su isti dekani, ljekari, policajci, direktori. Da nemate koga da birate, da nemate za koga da glasate. Ukoliko ste toliko samouvjereni, kandidujte se i tražite vi te glasove. Budite vi ta promjena, budite vi ta snaga koja će nas zapletene u mulj pokrenuti sa dna.

Nisu svi koji nešto pišu i analiziraju plaćenici, na nečijim jaslama, ne rade svi sve samo jer su dio neke zavjere, plaćeni za rušenje. Ovdje i dalje ima ideja, ima znanja, ima ljudi sa stavom i mišljenjem. Nije svaki dekan zaposlio svog sina ili ćerku, nije im dao titule. Nije svaki stručnjak lažni prorork obojene revolucije. Nije svaki političar obična varalica, niti je svaki student najobičnija neznalica. Nije svaki ljekar podmitiv i potkupljiv, neće svi da idu Njemačku, nisu svi najbolji otišli. Ne odlaze samo najbolji odlaze i drugi. Ne ostaju i nisu ostali samo najgori, ostaju i dobri, a često i najbolji.

Nisu svi popovi isti, nije svima važan samo prilog i audi, nisu svi perverznjaci niti pedofili. Nije tačno da su sve “šalteruše” neljubazne da se ništa ne može završiti. Niti je istina da su svi policajci korumpirani. a da su svi šumari lopovi. Da su sve žene kurve, da su sve iste. Da svi gledaju samo rijalitije i slušaju treš muziku.

Nije tačno da ovdje nikad neće biti bolje!

Ljudi za koje ja tražim pravdu, te ih zovem “svojim ljudima”, sve su, samo nisu isti. Oni su svoji, oni su originalni i oni su sve ono što treba da bude uzor ovom našem društvu.

Oni su roditelji u vremenu kada djecu nije lako podizati, oni su djeca roditelja koji se bore, rade i preživljavaju od svog rada. Studenti koji mogu daleko, koji znaju da to mogu i koji rade ali ne planiraju da “zapale” kada diplomiraju. Oni su dekani koji znaju i da nasavjetuju i da ukore i da kazne za propušteno, koji imaju i stav i karakter. Oni su i profesori koji inspirišu studente da rade, koji studentima pomažu da nađu honorarne poslove dok studiraju, koji uvode mlade ljude u život. Oni su i ljekari koji vole svoj posao, koji pacijente poznaju po imenu, a ne po bolesti od koje boluju i po sredstvima koja imaju. Oni su uspiješni ljudi koji su se vratili u Srpsku, da nastave svoj naučni rad. Ljudi koji znaju odakle su i koji imaju u sebi energije i snage da se bore za kulturnu baštinu, koji se bore za istorijsku istinu, za očuvanje pisma, za promociju turizma, za park, za drvo, za prirodu, za igralište. Oni su policajci koji spasavaju živote, koji skaču u vodu i vatru za drugog čovjeka.

Oni su ljudi koji stoje na marginama ovog društva koje prihvata i promoviše samo osrednjost, medioktritete i ulizice.

Oni žele bolju i ljepšu Srpsku. Slobodnu od korumpiranih institucija i porodičnog nasljeđivanja poslova u javnom sektoru. Pravdu za svoju djecu, ubijenu, preminulu, bolesnu ili živu daleko od zavičaja i kuće. Pravdu koja će biti jednaka za svakoga, i za starletu i za čistačicu i za pomoćnicu ministra, premijerku, jednako kao i za portira, za direktora, profesora.

Društvo u kojem neće moći da se ne odgovara za izrečenu laž i nestinu, za pronevjeru i prevaru. U kojem postoji profesionalna, moralna i krivična odgovornost i kazna za sve.

Gdje svaki tender nije namješten i gdje se jedino parazitirajući na državnom sektoru i javnim preduzećima moguće “snaći” i obogatiti.

Društvo koje ne liječi bolesne “pozivom na broj”, dok se administracija razmeće luksuznim voznim parkovima i novim helikopterima u kojima se voze starlete i pjevaljke. Želimo li društvo u kojem čovjek koji govori o udvostručavanju broja putnika “Aerodroma Trebinje”, ne postaje nakon toga predsjednik parlamenta? Društvo gdje ministar ne traži fizički obračun sa poslanicima? Da li je normalno društvo koje ne može da obezbijedi lijekove za Klinički centar kada se dešava epidemija meningitisa?

Da niko ne odgovara kada propadne “Banka Srpske”, ako ni zbog čega drugog onda zbog narušavanja ugleda i imena Srpske? Društvo gdje bahatost ide do ekstrema i gdje nezajažljivost guta sve.

Ko želi da živi u društvu bez nade, smisla i ideje? Gdje se svaka promjena i pomen drugačijeg mišljenja naziva izdajom, stranim plaćeništvom ili agenturom.

Jesu li ove gore pomenute teme, rušenje Srpske, ili pak njeno građenje? Je li iz ovoga proizlazi obojena revolucija, Soroš, britanski marinci?

Busanje u prsa i priča o srpstvu na turbo folk način, sve ove godine u Srpskoj, samo je skrivanje iza patriotizma, njegova zloupotreba, kako bi nastavili da od Srpske prave svoju privatnu državu u kojoj su oni “krštene spahije”, pri tom vraćajući društvo u feudalno doba, doba klanova i plemena.

Da bi stvorili pravednije društvo, moramo početi sa svakodnevnim “sitnim radom”, moramo početi tražiti odgovornost od svih javnih radnika. Moramo ih naučiti da su oni tu zbog građana, a ne građani zbog njih. Objasniti im, podsjetiti ih, da oni nisu ni Republika, ni instritucije Republike, već da smo to svi mi. Da postoje prava, ali i obaveze koje se moraju izvršavati.

Izbori nisu prebrojavanje ovih ili onih već traženje legitimnosti od naroda da bi se vodila određena politika. Nije suština zaposjesti funkciju, već preko nje učiniti nešto, ostaviti trag u profesiji u istoriji. Poboljšati život zajednice, a ne samo svoj.

Uskoro će početi kampanja, a potom će doći njedjelja u kojoj smo svi mi i te kako važni onima koji misle da su nedodirljivi. Vjerujte u to, i ne dozvolite da kupe vas i vašu porodicu za džak brašna, za koji litar ulja ili neku novčanicu. Nemojte da dopustite da vam zamažu oči prijetnjama i strahom, od promjene, od drugačije i novog.

Zato izađimo i birajmo, promijenimo, dovedimo druge. Neka to zovu izborima, neka to zovu obojenim i bezbojnim revolucijama. Promijene nam trebaju. Pa ako oni koji dođu nastave isto, i njih skinimo, srušimo i obarajmo ih sve dok ne dođu oni koji znaju da drže riječ, koji će da urade obećano, koji poznaju odgovornost i pravdu.

Samo nemojte mi govoriti da su svi isti i da nikada neće biti bolje, a pri tom sjediti na kauču ili u bašti kafića i sipati negativnosti i apatiju skriveni iza lažnih profila i nadimaka.

Nema gore i poraznije laži od onog “svi su isti”, ona uništava i nipodaštava svakoga i sve, ne ostavlja ni nadu ni vjeru u bolje sutra da kao slamke spasa sačuvaju svakog od nas u onom što zovemo danas.

Autor: Marko Šuka