Kada Argentina u Buenos Ajresu jedan trg nazove “Trg Republika Srbija” to se može shvatiti kao pokazatelj prijateljstva, vid približavanja i bolje saradnje u budućnosti, ili određena proporcionalnost u diplomatskim odnosima, budući da je ranije u Beogradu jedan park nazvan “Park Republika Argentina”.

Međutim kada trg koji se gradi u Istočnom Novom Sarajevu planiraju da nazovu “Trg Republike Srbije”, javljaju se određena pitanja, koja moraju biti razjašnjena. Ne zato što to ime bilo kome smeta, narotiv, već prosto zato što nije dovoljno promišljeno o ljudima i događajima koji zaslužuju da se po njima nazove trg i ne samo trg. Zašto nije ispoštovana demokratska procedura, nije dopušteno predlaganje, a potom izjašnjavanje građana, o imenu budućeg trga?

Ukoliko svi samo malo razmislimo, a potom istražimo svoju dalju ili bližu prošlost i ljude iz nje, naći ćemo toliko imena koja su svojim životima i radom zadužila ne samo naš kraj, naš grad, našu Srpsku, već i srpstvo u cjelini. Pa ćemo ako analiziramo živote i djelo tih ljudi vidjeti da njihovi postupci i životi svjedoče jednu ideju i jedno ime, i to upravo ono ime koje je sada planirano za trg.

Ono što ovdje predstavlja problem je nedoslijednost u idejama i pogledima na budućnost Srpske. Ovdje se pokazuje sva skučenost vizije i plana vlasti u Republici Srpskoj. Jer ukoliko je nacionalni cilj 21. vijeka da Srbija i Srpska budu jedno, zašto trg koji gradiš početkom tog vijeka nazivaš Srbija? Da li je to pokazatelj malodušnosti i nepovjerenja u ishod svojih ideja i rada? Ili je to dodvoravanje nekom, ili guranje prsta u oko nekom drugom?

Biće da je od svega po malo. Ideja patriotizma, kulturnog dostojanstva i preporoda, nije teren kojim ova vlast ide sigurnim korakom. Taj korak im je stran, tuđi, te cipele tijesne i žuljaju ih. Trpe taj bolni hod, nesigurno gazeći preko tradicije, preko zaslužnih za stvaranje Srpske. Misle da je tradicija obožavanje pepela, a ne primopredaja vatre kako to reče čuveni antropolog.

Kakvo približavanje, kakvu saradnju ili kuriozitet može da donese ime trga po jednoj srpskoj državi u drugoj srpskoj državi. Narod iste ideje i narativa koji svjedoče svi dijelovi srpstva, nema pravo da zanemaruje zaslužne za tu ideju. Ne smije da dozvoli da oni koji pokušavaju da predstave srpsko ime kao nešto tuđe, nešto što je tu “od juče” mogu da na ime tog trga upiru prstom kada napadaju i narod i državu koju taj narod voli i stvara.

Ni u Srpskoj Vojvodini nema takvih trgova, kada je ona bila oblast koja teži ujedinjenju sa maticom. O srpstvu i ideji vodilji Novog Sada i Srema i Bačke i Banata, pa i Baranje, sve govori spomenik Svetozaru Miletiću, na Trgu Slobode. Treba li veća potvrda tog imena, od ideja i borbe Svetozara Miletića, pa potom Jaše Tomića čiji je svaki govor i svaki tekst u novinama odjekivao pozivom na slobodu i ujedinjenje. Sada u Dunavskoj ulici u Novom Sadu stoji Jašin spomenik sa kojeg se čita Srbija.

Istočno Sarajevo, u svojoj opštini Istočnom Novom Sarajevu ima priliku da napravi svoj Trg Ujedinjenja. Da na Gavrilov park budu naslonjeni oni koji su inspirisali i duhovno obrazovali Gavrila. Svi oni koji su tokom vijekova mačem, sabljom, puškom i perom vodili bitku za oslobođenje i ujedinjenje. Ujedinjenje ostvreno prije 100 godina. Ujedinjenje koje smo ispustili jer smo zanemarili i zaboravili temelje te borbe i riječi Jaše Tomića, “prvo srpska košulja pa jugoslovenski kaput”.

Imali su i Srbi u Bosni i Hercegovini, a sada u Republici Srpskoj ljude poput Jaše Tomića, borce za slobodu i ujedinjenje. Vladimir Gaćinović je jedan od njih, kao duhovni začetnik Mlade Bosne i ideje žrtvovanja za slobodu. Risto Radulović Rinda je drugi, urednik lista “Narod”, Provjetinog Kalendara, čovjeka koji je sarađivao sa Aleskom Šantićem, Svetozarom Ćorovićem i drugim učenim Srbima Mostara i Sarajeva. Potom je tu Dimitrije Mitrinović osoba širokih interesovanja i zanimanja, filozof, esejist, kritičar. Mitrinović je po nekim ocjenama bio mistik, koji je govorio o Ujedinjenoj Evropi, prije njenog ujedinjenja. Uređivao je Bosansku vilu, jedan od najstarijih časopisa za književnost, a do pojave Srpskog književnog glasnika u Beogradu i najznačajnijeg među Srbima.

Lista ovih imena je mnogo veća i teško da se jedan čovjek svjeti svakog ko zaslužuje da se pomene i da se ne zaboravi, kako iz buna i ustanaka, pa i iz dva svjetska rata i onda otadžbinskog. Potom su tu pisci, profesori, javni radnici koji su djelovali u javnom interesu za srpstvo i za slobodu.

Republika Srpska mora da poštuje i pamti sve borce za slobdu i ideju oslobođenja i ujedinjenja. Trg u Istočnom Sarajevu mogao bi da se zove i Trg žrtava Jasenovca”, to bi bio odličan doprinos kulturi sjećanja.

Siguran sam da bi brojni građani dali svoje prijedloge za naziv trga, a nakon toga glasali za predložena imena. Zato što vole svoj grad, zato što vole svoju Republiku. Samo nedostaje demokratske svijesti da bi oni koji od građana očekuju samo glas na izborima, znali da sa građanima razgovaraju o pitanjima koja se tiču svih, a trg je zajednički javni prostor.

Autor: Marko Šuka