Broj časova srpskog jezika i književnosti treba da bude radikalno povećan u osnovnim i srednjim školama, a ovaj predmet mora da bude obavezan i na svim fakultetima, jer se rezultati u raznim oblastima mnogo bolje postižu ako se dobro savlada maternji jezik.

Rekla je ovo u intervjuu za “Glas Srpske” profesorica srpskog jezika i književnosti na Univerzitetu u Istočnom Sarajevu Milanka Babić, koja je sa još tri predstavnika iz Republike Srpske nedavno učestvovala na prvoj Interkatedarskoj srbističkoj konferenciji u Tršiću.

- Maternji jezik i književnost su najvrednija duhovna dobra jednog naroda, čuvari njegovog pamćenja i kulture. Stoga je ulaganje u njega jednako ulaganju u nacionalnu bezbjednost i slično građenju snažne brane pred opasnosti od kolonijalnog statusa naroda - kazala je Babićeva.

GLAS: Šta je tačno navedeno u deklaracijama o neophodnom povećanju broja časova srpskog jezika i književnosti i o statusu srpskog jezika na nesrbističkim katedrama i nenastavničkim fakultetima koje su usvojene u Tršiću?

BABIĆ: S punim pravom tražimo da predmet srpski jezik i književnost dobije u našem obrazovnom sistemu ono mjesto koje zaslužuje. A da bi do toga došlo, prvo moramo krenuti od osnovne škole, gdje u nižim razredima treba povećati broj časova srpskog jezika i književnosti na najmanje sedam, a u onim višim na šest. Najmanje pet časova sedmično potrebno je uvesti u gimnazijama na svim smjerovima, kao i tri-četiri u srednjim stručnim školama. Sedmični fond časova kod nas je primjetno manji u poređenju sa svim evropskim, pa i mnogim vanevropskim zemljama. S druge strane, profesori i nastavnici koji predaju, na primjer, geografiju ili istoriju, srpski jezik kao predmet nisu imali na fakultetu, pa možda ni u srednjoj, zbog čega prave elementarne greške. To je samo jedan u moru primjera. Na kraju krajeva, zašto bi nama bio manje značajan status našeg jezika nego Turcima turski ili francuski Francuzima?

GLAS: Koji su dalji koraci kada su u pitanju ove deklaracije?

BABIĆ: Dogovor je da organizacioni odbor prve Interkatedarske srbističke konferencije nadležnim institucijama i ustanovama u Srpskoj i Srbiji pošalje ove deklaracije sa svim zahtjevima, tako da njihova primjena zavisi od volje nadležnih. Mi možemo samo da ih pokušamo ubijediti da je to jedan od neophodnih nacionalnih poslova.

GLAS: Na šta treba da bude stavljen akcenat kad je u pitanju srpski jezik u osnovnoj i srednjoj školi u Srpskoj?

BABIĆ: Književnost nije samo edukativni sadržaj. Opšte je poznato da se takvi tekstovi iščitavaju i analiziraju zbog moralnih i etičkih načela, kao i sistema vrijednosti, koji je ugrađen u sve vidove književnog stvaralaštva. U osnovnoj i srednjoj školi treba, između ostalog, insistirati na pravopisnoj pismenosti, koja podrazumijeva jezičku kulturu. To znači više pisanja raznih vrsta tekstova, koji su potrebni savremenom čovjeku.

GLAS: Kako ocjenjujete jezičku kulturu u Srpskoj?

BABIĆ: Jezička kultura u Srpskoj je jako niska. Često gledam i slušam jutarnji program na televiziji i radiju. Svašta čujem. Jedan od primjera je i to što miješaju ekavicu i ijekavicu. Takođe, često čujem kako naši političari kažu da “obnašaju” dužnost. Šta će im kroatizam, zar je problem reći da obavljaju dužnost? Milion je takvih primjera.

Reforme

GLAS: Da li su srpskom jeziku potrebne reforme i, ako jesu, koje?

BABIĆ: Srpskom jeziku treba novi pravopis, koji je jednostavniji i funkcionalniji i da ne ostavlja mnogo dilema. Ja po aktuelnom pravopisu ne umijem da lektorišem. Niz je razloga zašto smo nepismeni, a to ne zavisi samo od čovjeka koji se obrazuje, nego i od kompletnog sistema.