Milunka Savić, za mnoge srpska Jovanka Orleanka, najodlikovanija je žena u istoriji ratovanja. U vojsku je stupila tokom Balkanskih ratova, 1912. godine kao Milun Savić. Pretvarajući se da je muškarac zaštitila je brata od mobilizacije. Nakon što je ranjena u Bregalničkoj bici 1913. godine – prvi od ukupno devet puta – Milunkin stvarni pol je otkriven, ali nije izbačena iz službe, te se tokom Prvog svjetskog rata borila pod svojim pravim imenom.

Rođena je 1889. godine u selu Koprivnica, u blizini Raške. Bila je obrazovana, govorila je francuski i njemački i uživala je svjetsko priznanje za svoje podvige. Međutim, u Srbiji Milunku Savić nikad nisu posebno cijenili.

Iako je godinu dana nakon što je stupila u službu otkriveno da je žena, zbog hrabrosti koju je pokazala u borbi tokom balkanskih ratova, dobila je čin kaplara. Zatim je došao Prvi svjetski rat i Milunka je raspoređena u čuveni "Gvozdeni puk", najelitniji Drugi puk srpske vojske "Knjaz Mihailo". Borila se u mnogim bitkama, a za junaštvo demonstrirano u Kolubarskoj bici odlikovana je zlatnom medaljom za hrabrost "Miloš Obilić".

Foto: Wikimedia commons/ Javno vlasništvo

U jesen 1915. godine u Makedoniji, Milunka je zadobila teške povrede glave i tako povrijeđena povlačila se preko Albanije. Nakon nekoliko mjeseci liječenja na Krfu vratila se na Solunski front gdje je učestvovala u bitkama tokom ljeta i jeseni 1916. godine.

Za pokazanu hrabrost u borbama 1917. godine prestolonasljednik Aleksandar Karađorđević odlikovao ju je zlatnom Karađorđevom zvijezdom sa mačevima, a ubrzo potom stiglo je i priznanje francuske vojske – Legija časti V stepena. Kasnije je dobila i francuski Ratni krst i oficirsku Legiju časti. Milunka Savić je prva žena ikada odlikovana francuskim ordenom Ratni krst. Nosilac je i spomenica oslobodilačkih ratova od 1912. do 1913. godine, albanske spomenice, kao i spomenice ratova za oslobođenje i ujedinjenje. Takođe je ponijela britanski orden svetog Majkla, kao i ruski orden svetog Đorđa Pobjedonosca.

Odlikovanja nedostižna mnogim vojnicima dobila je jer je bila izuzetno precizan bombaš i uspješan jurišnik – a kasnije i komandant. U bici na Crnoj rijeci zarobila je 23 bugarska vojnika, ali ih nije ubijala, jer se, kako je govorila, borila za život, a ne za ubijanje neprijatelja.

Ova hrabra i pravična žena izazivala je divljenje savezničkih vojnika u čijim redovima nije bilo žena. 1918. godine Vrhovna komanda svih vojski Antante pismeno je pohvalila junaštvo narednice Milunke Savić. Pohvale su stizale i od prijatelja Arčibalda Rajsa, švajcarskog forenzičara, zatim admirala Emila Geprata, komadanta Francuske vojske u Tunisu i gradonačelnika Tunisa, kao i generala Franša d’Eperea, komadanta Solunskog fronta.

Foto: Youtube/ Screenshot/ RTS

Poslije Velikog rata, Milunka Savić radila je u Bosni i Hercegovini različite poslove – bila je kuvarica, zatim bolničarka, a radila je i kao fabrički radnik na pregledanju vojnih uniformi. 1923. godine udala se u Beogradu za Veljka Gligorovića, koga je upoznala u Mostaru, gdje je bila predložena za počasnog direktora mostarskog zatvora. Sa Gligorovićem je dobila kćerku Milenu. Pored Milene, imala je još tri ćerke – Višnju, Radmilu i Zorku – koje je usvojila i sama ih podigla, s obzirom da je brak sa Gligorovićem bio kratkog vijeka. Zahvaljujući pomoći saboraca, 1929. godine uspjela je da se zaposli kao čistačica u Hipotekarnoj banci u Beogradu, gdje je provela najveći deo radnog vijeka. Osam godina kasnije je unaprijeđena – postala je čistačica kancelarije direktora banke. Iako nikada nije previše dobro živjela, pored svoje dece, Milunka Savić je uspela da iškoluje još oko 30 dece iz sela Koprivnica.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata Milunka je u Beogradu vodila malu bolnicu za ratne ranjenike, a priča se da je 1942. odbila poziv nacističkog kolaboracioniste Milana Nedića da prisustvuje banketu koji je organizovan za njemačke oficire i generale.

Nakon Drugog svjetskog rata radila je kao čistačica u beogradskim kafanama. 1945. godine konačno je dobila penziju, a 1972. od grada Beograda, a na inicijativu Peka Dapčevića, nekadašnjeg načelnika Generalštaba Jugoslovenske narodne armije, dobija i mali stan na četvrtom spratu u zgradi koja nije imala lift. U ovom stanu je naredne godine i umrla, u 84. godini. Iako je bilo najavljeno da će Milunka Savić biti sahranjena u Aleji velikana, to se nije dogodilo. Sahranjena je u porodičnom grobu na Novom groblju.

S obzirom da nijedan istoričar nije napisao biografiju Milunke Savić, rijetko se pominjala u udžbenicima istorije, a dugo je nije bilo ni u srpskim muzejima. Podignut joj je samo jedan spomenik, u Jošaničkoj Banji.

Foto: Youtube/ Screenshot/ RTS

Francuzi su je, sa druge strane, uvijek više cijenili. Tako su i 2011. godine, u muzeju otvorenom sa idejom da se sačuva sjećanje na heroje Prvog svjetskog rata, izložili i fotografije i ordenje Milunke Savić, srpske Jovanke Orleanke, kako su je nazivali. Ubrzo potom je, čini se, i srpsko društvo počelo da prepoznaje veličinu ove hrabre žene i počelo da ispravlja višedecenijsku nepravdu koja joj je nanijeta. 2012. godine Radio Televizija Srbije je u emisiji "Kvadratura kruga" emitovala priču o Milunki Savić, a naredne godine pripremila je i emitovala i dokumentarno-igrani film "Milunka Savić – heroina Velikog rata". Ovaj film je snimljen povodom 40 godina od njene smrti, a za epilog imao je to da danas Milunka Savić počiva u Aleji velikana, gdje i pripada. U međuvremenu je završena i obnova njene rodne kuće, u kojoj su prošle godine prvi put organizovani "Dani Milunke Savić". Takođe, danas ulica u Beogradu u kojoj je Milunka živjela nosi njeno ime.

Milunka Savić nije jedina žena dobrovoljac na Balkanu tokom Prvog svjetskog rata. Bilo ih je još dvadesetak, što iz Srbije, što iz drugih zemalja – susjedne Slovenije, Makedonije, Crne Gore i Grčke, ali i iz Engleske, Austrije, Švajcarske, Holandije, pa čak i Amerike. Većina njih su bile bolničarke, ali bilo je i žena vojnika, poput Milunke Savić, što je bilo revolucionarno. Engleskinja Flora Sanders, bila je sa Milunkom u elitnom "Gvozdenom odredu", a na Solunskom frontu istakla se kao komandir u borbama kod Gornićeva i Kajmakčalana. "Crnogorska vila" Vasilija Vukotić, ćerka čuvenog serdara Janka Vukotića, bila je jedina žena koja se borila u Mojkovačkoj bici. U ratu je srpskim vojnicima pomagala i naša poznata slikarka Nadežda Petrović, radeći kao bolničarka.

Sve su ove žene, u kojoj god da su ulozi bile u ratu, zaboravljene – sjetimo ih se tek ponekad, kad zalutamo na pozorišnu predstavu u kojoj se pominju ili naletimo na dokumentarni film o njima na nekom manje gledanom kanalu, u manje popularnom terminu. Sve su ove žene zaboravljene od strane društva u čije su ratove ulagale nadljudske napore.