Vještačka inteligencija više nije samo tehnološko pitanje. U izbornoj godini ona može postati moćan politički alat – za analizu birača, prilagođavanje političkih poruka, masovno stvaranje sadržaja, ali i za manipulaciju i dezinformisanje javnosti. Pitanje je koliko su birači u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini spremne da takve pojave prepoznaju i na njih adekvatno odgovore.

Do prije nekoliko godina za ozbiljnu kampanju dezinformisanja bili su potrebni ljudi, vrijeme, novac i određena tehnička infrastruktura. Razvoj generativne vještačke inteligencije značajno je promijenio tu računicu.

Danas je moguće za veoma kratko vrijeme proizvesti veliki broj tekstova, fotografija, audio-zapisa i video-snimaka koji na prvi pogled mogu djelovati potpuno autentično. Istovremeno, analiza velikih količina podataka omogućava mnogo preciznije određivanje publike kojoj će određena politička poruka biti upućena.

Digitalni trag birača postaje politički vrijedan podatak

Svaki korisnik interneta iza sebe ostavlja određeni digitalni trag: sadržaje koje prati, objave na koje reaguje, stranice koje posjećuje, teme koje ga zanimaju i način na koji komunicira na društvenim mrežama.

Kombinovanjem velikog broja takvih podataka moguće je formirati profile određenih grupa korisnika i procjenjivati koja pitanja kod njih izazivaju najveću pažnju ili emocionalnu reakciju.

U političkoj kampanji to omogućava nešto veoma važno: različitim grupama birača može se prikazivati različita politička poruka. Jednom biraču dominantna tema može biti ekonomija, drugom nacionalna pitanja, trećem korupcija, četvrtom bezbjednost, petom zdravstveni sistem ili socijalna politika. Vještačka inteligencija omogućava da se takve poruke proizvode, prilagođavaju i distribuiraju u obimu koji je ranije bilo teško postići.

Postavlja se pitanje da li ključni igrači iz AI industije (kompanije iz SAD ili Velike Britanije) imaju interesa da iskoriste svoje mogućnosti i učestvuju u izbornim kampanjama i kod nas. Neupitno je da oni imaju veliku moć i da mogu da izvrše analize ponašanja i glasače svrstaju u odgovarajuće grupe. Nakon toga mogu prilagoditi sadržaj za određene grupe sa ciljem manipulacije i uticaja na mišljenje birača. Nesporno je da mogu formirati ili uticati na političke platforme odgovarajućih stranaka i kandidata za povećanje količina glasova na izborima. Osim toga, danas se aktivno koriste i „deepfake“ sadržaji. Pitanje je samo da li postoji interes za to i da li će neko to iskoristiti kako bi uticao na izborni proces u Republici Srpskoj?

Kada političar kaže nešto što nikada nije rekao

Posebno ozbiljan rizik predstavljaju spomenuti deepfake sadržaji, odnosno AI generisani falsifikovani snimci koji mogu poslužiti za diskreditaciju političara koji imaju drugo mišljenje, a koje nije u skladu sa interesom velikih sila i njihovih AI kompanija.

Uz pomoć savremenih AI alata moguće je napraviti uvjerljiv video ili audio-zapis u kojem političar izgleda ili zvuči kao da izgovara nešto što u stvarnosti nikada nije rekao.

Zamislimo da se dva dana prije izbora društvenim mrežama proširi snimak kandidata koji navodno vrijeđa određenu grupu stanovništva, uzima tuđu stvar i stavlja u svoj džep, priznaje korupciju ili iznosi politički ekstreman stav. Čak i ako se nekoliko sati kasnije utvrdi da je snimak falsifikat, šteta je možda već napravljena. Hiljade ljudi su ga vidjele, dio njih ga je podijelio, mediji su počeli izvještavati o njemu, a originalna dezinformacija nastavila je živjeti na društvenim mrežama. Upravo je brzina širenja takvog sadržaja jedan od najvećih problema.

AI ne mora uvjeriti sve birače

Pogrešno je pretpostaviti da bi cilj ovakve manipulacije morao biti promjena mišljenja velikog dijela stanovništva odnosno birača. U tijesnim izbornim utrkama, kakvih je bilo Republici Srpskoj, dovoljan može biti uticaj na relativno mali broj birača.

Još važnije, cilj dezinformacione kampanje ne mora uvijek biti da građanin glasa za određenog kandidata. Cilj može biti da izgubi povjerenje u protivničkog kandidata, da počne sumnjati u regularnost izbora ili čak da odluči da uopšte ne izađe na glasanje.

AI upravo takve operacije može učiniti jeftinijim, bržim i znatno masovnijim.

Poseban problem za Bosnu i Hercegovinu

Za BiH ovo pitanje zaslužuje posebnu pažnju. Politički prostor je izrazito fragmentisan, društvene mreže imaju veliki uticaj na javnu raspravu, a ove godine su pojedina istraživanja pokazala da po prvi put društvene mreže dominantno utiču na mišljenje birača.

Studija Evropskog parlamenta iz jula 2026. dodatno ukazuje na ranjivosti informacionog prostora BiH, političku polarizaciju i izloženost dezinformacijama i propagandi. U istoj studiji se navodi da društvene mreže u zemljama proširenja imaju značajnu ulogu u određivanju tema koje dominiraju javnim prostorom. Osim toga političke teme često su povezane sa snažnim nacionalnim i emocionalnim pitanjima.

U takvom okruženju sofisticirana dezinformacija ne mora čak ni stvoriti novu društvenu podjelu. Dovoljno je da prepozna postojeću i pojača je. AI sistem može pomoći da se utvrdi koja poruka izaziva strah, ljutnju ili nepovjerenje kod određene grupe ljudi, a zatim omogućiti proizvodnju velikog broja varijacija takvog sadržaja. Tu nastaje možda najveća opasnost: vještačka inteligencija ne izmišlja nužno naše društvene slabosti – ona omogućava da se one mnogo efikasnije iskorištavaju.

Ko stoji iza sadržaja?

Još jedno važno pitanje jeste odgovornost. Kada se pojavi politički oglas na televiziji, uglavnom je moguće utvrditi ko ga je naručio i emitovao.

Na internetu je situacija složenija. Sadržaj može nastati u jednoj državi, biti objavljen sa naloga registrovanog u drugoj, distribuiran putem platforme čije je sjedište u trećoj državi, a za nekoliko minuta doći do desetina hiljada građana BiH. Kada se tome dodaju automatizovani profili, lažni nalozi i AI-generisani sadržaji, utvrđivanje izvora informacije postaje još teže.

Zakoni će teško pratiti tehnologiju

Najveći izazov za institucije Republike Srpske i BiH vjerovatno neće biti zabrana vještačke inteligencije. Takva zabrana niti bi bila realna niti bi riješila problem. Pravi izazov biće uspostavljanje pravila.

Ko mora označiti politički sadržaj napravljen uz pomoć AI?

Da li građanin mora znati ko je platio političku poruku koju vidi na društvenoj mreži?

Kako reagovati kada se tokom izborne tišine pojavi falsifikovani snimak kandidata?

Ko može zahtijevati njegovo hitno uklanjanje?

Kako dokazati ko ga je napravio i ko je finansirao njegovu distribuciju?

To više nisu pitanja budućnosti, već ovog trenutka.

Izbori ulaze u novu tehnološku eru

Način na koji informacije dolaze do birača ubrzano se mijenja.

U budućim kampanjama možda više neće biti dovoljno pitati: „Da li je ovo što gledam istina?“

Biće potrebno postaviti još nekoliko pitanja:

Ko je napravio ovaj sadržaj? Ko ga je platio? Zašto je prikazan upravo meni? I da li je osoba koju gledam ili slušam uopšte rekla ono što joj se pripisuje?

U vremenu generativne vještačke inteligencije sposobnost građana i institucija da odgovore na ta pitanja mogla bi postati važan dio zaštite integriteta demokratskih izbora.