„Čovjek neki imađaše dva sina, i reče mlađi od njih ocu: Oče, daj mi dio od imanja što pripada meni. I on im podijeli imanje. I poslije nekoliko dana pokupi mlađi sin sve svoje, i otide u zemlju daleku, i onamo prosu imanje svoje živeći razvratno. A kad potroši sve, nastade velika glad u zemlji onoj, i on poče oskudjevati. I otišavši pribi se kod jednoga žitelja one zemlje, i on ga posla u polje svoje da čuva svinje. I željaše napuniti trbuh svoj roščićima koje svinje jeđahu, i niko mu ne davaše. A kad dođe sebi, reče: Koliko najamnika u oca mojega imaju hljeba i suviše a ja umirem od gladi! Ustavši otići ću ocu svojemu, pa ću mu reći: Oče, sagriješih nebu i tebi, i više nisam dostojan nazvati se sinom tvojim – primi me kao jednoga od najamnika tvojih. I ustavši otide ocu svojemu. A kad je još podaleko bio, ugleda ga otac njegov i sažali mu se, i potrčavši zagrli ga i poljubi. A sin mu reče: Oče, sagreših nebu i tebi, i više nisam dostojan nazvati se sinom tvojim. A otac reče slugama svojim: iznesite najljepšu haljinu i obucite ga, i podajte mu prsten na ruku i obuću na noge. I dovedite telo ugojeno te zakoljite, da jedemo i da se veselimo. Jer ovaj sin moj beše mrtav, i oživje; i izgubljen bijaše, i nađe se. I stadoše se veseliti. A sin njegov stariji bijaše u polju, i dolazeći, kad se približi kući, ču pjevanje i igranje. I dozvavši jednoga od slugu pitaše: Šta je to? A on mu reče: Brat tvoj dođe; i otac tvoj, zakla tele ugojeno što ga je zdrava dočekao. A on se rasrdi i ne htjede da uđe. Tada iziđe otac njegov i moljaše ga. A on odgovarajući reče ocu: Eto služim te toliko godina i nikad ne prestupih zapovijest tvoju, pa meni nikada nisi dao ni jareta da bih se proveselio sa prijateljima svojim. A kad dođe taj tvoj sin, koji je rasuo imanje tvoje sa bludnicama, zaklao si mu tele ugojeno. A on mu reče: Čedo, ti si svagda sa mnom, i sve moje jeste tvoje. Trebalo je razveseliti se i obradovati se, jer ovaj brat tvoj mrtav bijaše i oživje; izgubljen bijaše, i nađe se“ (Lk.15,11-32).
"Udaljih se od Tvoje slave Oče, bezumno,
i među zlima potroših bogatstvo koje si mi predao. Zato Ti glas bludnog sina prinosim: Sagreših pred Tobom, Oče Milostivi, primi me u pokajanju, i učini me da budem kao jedan od slugu Tvojih" (Kondak).
Uzrok svake naše bijede, sromaštine, svakog poraza i smrti jeste odvajanje od Oca. Kao pojedinci, kao porodice, kao narod i kao kulture danas nosimo otuđenost i zaziranje, nepovjerenje i drskost i odasvud čujemo "daj mi što je moje" (Lk.15,12).
Hristova Priča o Bludnom sinu je ustvari velika utjeha u kojoj spoznajemo da i ovakvi kakvi smo imamo Oca. Imamo Oca koji prašta, Oca koji voli, koji grli i hrani, a hrani nas hranom od koje se ne gladni (Jn.4,14). Zato na Svetoj Evharistiji neposredstveno pred Pričešće i hranjenje Hljebom Života prizivamo Oca Našeg Nebeskog, domaćina vječne gozbe, ištući Hljeb koji je iznad suštine, iznad prirode naše trošne, Hljeb na(d)suš(t)ni.
Bogonadahnuti Oci su jednoglasni u tumačenju da je u ovoj jevanđelskoj priči riječ o povratku u Liturgiju, o povratku u život, u zemlju živih. Odlazak od Oca je odlazak sa Trpeze koju je Otac pripremio ljubljenima svojima.
Ovaj svijet nam nudi alternativne oce i trpeze. Nudi nam "dijete", "šejkove", "neobavezne i samouslužne lanč pakete", "hrane za ponijeti i za donijeti" i poručuje da svečanost sustolništva sa Ocem nije neophodna za naše održavanje u životu. A onda mi, nakon tih i takvih objeda, kada "dođemo sebi" (Lk.15,17) shvatimo da niti smo se hranili, niti smo živjeli.
Kroz ovo svešteno Jevanđelje Hristos nam poručuje da ćemo ako se odreknemo Očeve gozbe pogaziti svoje dostojanstvo do mjere hranjenja sa svinjama što izražava potresnu sliku naročito u biblijskom izrazu i poimanju. Takođe nam Gospod sugeriše kakva je ljubav Oca koji i pored svega strpljivo čeka da mu se njegovo čedo vrati u naručje izmoreno lutanjem po poljima gladi.
Ovu veliku jevanđelsku poruku i priču o pokajanju, o ispovijedanju i ponovnom integrisanju u zajednicu ljubavi Crkva je premudro liturgijski pozicionirala u pripremni period Velikog posta.
Period pred nama zaista za svrhu ima promjenu našeg uma i povratak Ocu kroz vjeru u ljubav Njegovu i smirenje kao plod pokajanja. Kao plod tog povratka biće i otvaranje našeg srca za oproštaj i za ljubav prema "povratnicima" u naš život. Ako i mi pokajanjem sa sebe stresemo blato bludnji moći ćemo radosno reći: "Oče, sagriješih nebu i Tebi i nisam dostojan nazvati se sinom Tvojim" (Lk.15,21). Tada će i odjeća obnovljenja i prsten dostojanstva i Gozba spasenja biti život našeg života.
Život vječni jeste pričešće Vječnim, a "život" Vječnog jeste ljubav. Svako pokajanje i povratak Ocu jeste povratak u zajednicu ljubavi koja ne samo da čeka već i priziva, stoga veličanstveno zvuče riječi ivironskog Igumana Vasilija kada za potresnu sudbinu Bludnog sina kaže: "Ljubav Očeva vratila ga je domu očevom".
Autor: protojerej Danilo Dangubić
