Sin Slobodana Bajića iz sela Paljike kod Visokog, tada petnaestogodišnjak, posvjedočio je o ratnom stradanju svoje porodice i sestre Višnje, rođene 1982. godine, koja je podlegla nakon teškog ranjavanja izazvanog muslimanskim granatiranjem, te upitao da li će krvnici ikada izaći pred sud pravde da odgovaraju za ove zločine.

On u monografiji "Djeca žrtve rata 1991-1995" u izdanju Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica navodi da je do posljednjeg rata živio sa roditeljima, ocem Slobodanom i majkom Dragicom, sestrama Oliverom i Višnjom, te bakama Milkom i Dušankom, čiji je miran seoski život prekinut 20. juna 1992. godine ratnim strahotama.

- Taj dan je dan neopisivog bola na mojoj duši izazvanog pogibijom sestre, pretrpljenim strahotama u logoru, kao i ostalim strahotama kroz koje je moja porodica prošla - prisjeća se sin Slobodana Bajića.

On kaže da su se uoči 20. juna i napada muslimanske vojske u selu osjećali strah i strepnja nakon vijesti o zločinima koje su muslimani počinili u ostalim krajevima BiH.

- Pod uticajem straha noću bi se okupljali i grupisali žene i djeca u par kuća, a jedna od njih je bila moga oca Slobodana. 20. juna 1992. godine rano ujutro probudili su nas pucnji, shvatili smo da su muslimani krenuli u pohod na naše selo. U blizini naše kuće živio je Hrvat Ivica Stojčić, oženjen Srpkinjom Dušankom. Nesrećnog jutra u našem dvorištu se pojavio i sam u nevjerici šta se dešava. Shvativši strah okupljenih žena i djece, Ivica je rekao da idemo u njegovu kuću, da ćemo tu biti bezbjedni. Grupa žena i djece, moja majka, sestre, ja i mislim još njih sedam uputili smo se ka Ivičinoj kući, gdje su bila njegova dva sina /Igor i Goran/ i supruga Dušanka - svjedoči Slobodanov sin.

On kaže da je u susjedstvu sela Paljike brdo Strane, gdje su muslimani tada imali iskopane rovove.

- Ivičina kuća, kuća moga oca i put od jedne do druge kuće pogotovo su bili pregledni sa pomenutih položaja, jer su bili na čistini. I ubrzo nakon okupljanja žena i djece u Ivičinoj kući počele su padati granate okolo. Broj i način na koji su padale - nesporna je činjenica da su kuću sa ženama i djecom planski gađali. Čovjek se samo pita koji monstrum je mogao izdati takvu naredbu? - pita sin Slobodana Bajića.

On svjedoči da je nastala panika kada su ukućani shvatili da su oni cilj, zbog čega su krenuli da bježe.

- U toj panici došlo se do ideje da pretrčimo do naše kuće, jer je blizu i ima siguran podrum. U prvoj grupi pretrčala su četiri dečkića. U drugoj krenuo je Igor /Ivičin sin/ i moje sestre Olivera i Višnja. U trenutku kada su izašli ispred njih je pala minobacačka granata i tada se desio zločin. Ubijeni su dijete od 10 godina, moja sestra Višnja i Ivičin sin Igor. Starija sestra Olivera je imala sreće i mi svi zajedno sa njom. Ovo je bila posljednja granata koja je pala - svjedoči Slobodanov sin.

On kaže da su muslimanske granate nedvosmisleno navođene na kuću ispred koje se desio zločin, a sve da se ubiju žene i djeca.

- Prilog mojoj tvrdnji je činjenica da su to jedine granate koje su tog nesrećnog dana ispaljene na Paljike. Čovjek ne može da se ne zapita koju su tu vojnu metu mogli da granatiraju, osim motiva da izvrše zločin koji bi im pomogao da `lakše očiste selo od Vlaha`. Vjerovatno im je trebao jedan takav zločin bez noža i metka da se mogu odbraniti tvrdnjom da je pogibija djece kolateralna šteta, a da pri tome ostvare cilj - kaže sin Slobodana Bajića.

On ponavlja da je od posljedica eksplozije pomenute granate na mjestu poginuo Ivičin sin Igor, a njegova sestra Višnja ranjena u stomak.

- U tom trenutku otac Slobodan je istrčao iz podruma i otišao ka Ivičinoj kući. Prema pričanju oca, Ivica je ostavio mrtvog sina pored kuće, ubacio moju sestru i oca u auto i krenuli su da traže pomoć u Moštru, gdje je bila neka ambulanta. Na tom putu bio je neki muslimanski punkt na kojem su pucali u auto u kojem se nalazila moja ranjena sestra. U ambulanti u Moštru nisu mogli pružiti nikakvu pomoć, pa je vozilom hitne pomoći ranjena sestra sa ocem odvezena u bolnicu u Zenicu. Prema pričanju oca u zeničkoj bolnici, dok je sestru držao na rukama, rekli su mu da `ne liječe četničku djecu`, tako da je sestra umrla ocu na rukama. Nakon što je sestra podlegla, oca su pokupili pripadnici muslimanske vojske, odveli ga u neki kamenolom, tu ga isprebijali i krenuli da ga streljaju... U tom momentu jedan od egzekutora je rekao: `Pucaj mu u noge, neka ostane bogalj do kraja života, to će mu biti gore...` To su i učinili, dobio je tri metka u noge. Nakon toga završio je u zeničkom logoru - priča sin Slobodana Bajića.

On se sjeća da je u to vrijeme muslimanska vojska išla od kuće do kuće i kupila sve redom.

- Tako su došli i do naše gdje smo se ponovo bili okupili svi koji smo preživjeli granatiranje. Istjerali su nas sa uperenim puškama i uz povike jednog od njih: `Baci bombu, ko im j... majku!` Kada su nas istjerali iz kuće, vodili su nas do Moštra, uz udaranje i vrijeđanje. U Moštru, u objektu stare pošte, odvajali su žene i djecu i muškarce. Tada sam imao nepunih 15 godina, ali rastom visok. Odvojili su me sa muškarcima i završio sam u visočkom logoru /kasarna JNA/. U logoru sam proveo nešto manje od mjesec dana, gdje sam više puta tučen i prebijan. Jedino ime za koga znam da me je tukao je Asim Hamzić, mislim da je bio neki isljednik. Jednom prilikom su me odveli kod njega na ispitivanje, pitao me je imam li pušku. Kada sam rekao da nemam, prebio me je - svjedoči Slobodanov sin.

On kaže da je u vezi s tim bilo i stavljanja noževa pod vrat, uz hronični nedostatak hrane, često i vode, dodavši da ga je poslije nepunih mjesec dana pomenuti Hrvat - komšija Ivica, uspio osloboditi iz logora i odvesti kući.

- Kod kuće sam zatekao majku i stariju sestru koje su prethodno bile nekoliko dana u logoru za žene u Hlapčevićima. Tek tada sam saznao da je moja mlađa sestra Višnja podlegla, a da je otac završio u zeničkom logoru. Poslije čišćenja sela, muslimani i komšije su očistili i sve ostalo što se moglo -automobile, stoku, kuće... Još par mjeseci poslije ovih dešavanja u selu su bile samo žene i djeca. U tom periodu svakodnevno su hodale njihove interventne ekipe po selu, na čelu sa takozvanim Mrčom. Kada vidimo da se pojave u selu, znali smo da će neko biti prebijen - prisjeća se sin Slobodana Bajića.

On ističe da ga je negdje u jesen 1992. godine komšija Ivica preko Kiseljaka prebacio do Rakovice na srpsku teritoriju, te dodaje da se tada osjećao kao ponovo rođen.

- Tada sam sa svojih 15 godina shvatio i osjetio šta znači sloboda. Tada je još otac bio u zeničkom logoru, a kasnije je prebačen u visočki, dok majka nije smjela otići zbog njega. Negdje u zimu ili krajem zime otac je razmijenjen kada se i majka uspjela izvući preko Kiseljaka - priča Slobodanov sin.

On ističe da i danas zbog svega osjeća veliku patnju i bol u duši.