Na 85. godišnjicu pokolja u Prebilovcima nije više pitanje kako je ljudsko biće to moglo da uradi ljudskom biću, nije pitanje ni dokle sežu mračne dubine ljudskog, bolje reći neljudskog uma, nije pitanje ni gdje su korijeni paklene mržnje koja se avgustovskih dana 1941. svom silom sručila na nedužne, na djecu, žene, starce.

Na 85. godišnjicu Prebilovaca, 31. "Oluje", 80 i neku Jasenovca, dok širom Evrope i po susjedstvu marširaju povampirene sile neonacizma i neofašizma, neoustaštva, pitanje jesu li lekcije Prebilovaca, Oluje, Jasenovca, velebitskih jama, jednom za svagda naučene, i, koliko smo onome što nam danas ponovo i iznova kuca na vrata sami doprinijeli.

Lakovjernošću, lakomislenošću, naivnošću, samoponižavanjem, nenaučenim, preskočenim istorijskim lekcijama, pristajanjem na zaborav, na ćutanje...

Koliko smo u proteklih 85, 70 ili 30 godina grijehova počinili dok smo kao narod, po drugi put, ćutanjem i bacanjem u jame zaborava, ubijali bačene u hercegovačke ili velebitske jame. Dok smo se pravili da ne čujemo krike i jauke iz jama, jauke koji su se čuli do samog kraja vasione samo ih mi nismo čuli, da nas se silovane djevojčice iz Prebilovaca i njihove muke ne tiču.

Kako smo krvave đačke kecelje iz škole u Prebilovcima ne rukama nego nogama gurnuli pod krevet, u ćošak, misleće da će ako ih ne gledamo naš grijeh biti manji, da ćemo tako utišati krike i jauke iz jame Golubinke, da nam se one neće vratiti, ponovo nam zakucati na vrata.

Kako je moguće da smo dopustili da nam se rode i odrastu generacije i generacije a da ne znaju za priču o Tripku Ćiriću i njegovih desetoro djece. O Stani i Slobodanu od tri godine, o Joki, Darinki, Savi, Radojki, Stoji, Slavojki, Neđu i Aneglini...

Tripko Ćirić iz Prebilovaca u Hercegovini imao je nesrećnog ljeta 1941. godine desetoro djece. Avgust te godine i ustaški pokolj u Prebilovcima, jamu Golubinku, nije prežjivelo ni jedno.

Kad čovjek ode do Prebilovaca, kada u vrelo avgustovsko popodne uđe u prazno, okamenjeno dvorište Tripkove kuće od koje još stoje kamene zidine, one kraj kojih su se igrali i rasli Joka, Darinka, Sava, Radojka, Stoja, Slavojka, Neđo, Aneglina, Slobodan i Stana, shvati da u tom dvorištu tišina bolje svjedoči od svih svjedoka i očevidaca.

Svjedoči, opominje i optužuje. Jesu li Joka, Darinka, Sava, Radojka, Stoja, Slavojka, Neđo, Aneglina, Stana i Slobodan, njihova sudbina i njihovo stradanje zaslužili da pedeset godina u njihovo dvorište ne svrati ni jedna đačka ekskurzija, da njihove kosti čame ispod betonske ploče zabetonirane jame Golubinke...

Je li kasno da se danas, 85 godina kasnije, priča Prebilovaca iznova i iznova ponavlja? Da li je dragocjeno vrijeme izgubljeno, zauvijek propušteno, izmaklo kao kad pijesak iscuri između prstiju?

Ako smo ljudi, ako nam se srca nisu skamenila kao dvorište i zidine Tripkove kuće – nije.

Da li je pola vijeka ćutanja bilo dosta da se poneka lekcija nauči i utvrdi – ko će znati.

Tek, za par dana iza Ilindana 1941. godine u Prebilovcima u pokolju zauvijek su ugašene, zatrte, nestale 54 kuće.

Priču o Prebilovcima pričao mi je kraj okamenjenih kuća okamenjenih Prebilovčana mještanin Aco Dragićević. On je u pokolju izgubio dvojicu braće po ocu, Moma i Vasa koji su imali četiri i šest godina. Njegovom ocu Spasoju, Božijom milošću 1943. rodio se sin Vaso, za njim 1945. Momo, 1947. Aco, 1952. Ljubo.

Pričao mi je Aco, na sokaku ispred Tripkove okamenjene kuće, muškarci iz Prebilovaca počekom avgusta one godine noći su u strahu od ustaških upada provodili uglavnom u planini, računali su neće komšije njihovu djecu, žene i starce, za toliko makar imaju časti u ljudskosti u sebi. Prevarili su se.

Neke ranije istorijske lekcije nisu na vrijeme naučene, nisu obnavljane, nisu shvaćene, prihvaćene.

Ili, možda su Prebilovčani mjerili vjeru i ljudskost svojih komšija prema svojoj vjeri i ljudskosti? Ko bi još vjerovao da čovjek, domaćin, ljudsko biće, koje ima kolijevku u svojoj kući, tako nešto može da učini drugom ljudskom biću?

U rano jutro 4. avgusta selo je opkoljeno, hiljadu i po ustaša, među njima ponajviše komšija iz susjednih hrvatskih sela, upali su kroz zaseoke do centra sela, počeli pretrese, prikupljanje naroda u centru u pristranku oko seoske škole, odmah pored Acove kuće.

Čitavo prije i poslijepodne u školi, oko škole, po okolnim dvorištima trajale su strašne i beslovesne, sadističke orgije, nisu pošteđene ni djevojčice od desetak, dvanaest godina.

Mara Bulut koja je božjim čudom živa izašla iz škole, jedan od rijetkih svjedoka pokolja, pričala je, a istina je živa, malo ko je imao da je čuje, kako je svojim očima gledala ustaše koji su vadili djecu iz kolijevki, držeći ih za noge o zid učionice razbijali dječije lobanje pa ih vraćali nesrećnim majkama.

Pričala je samo sa nadom da će njenu priču čudi i dočuti, shvatiti, izvući pouke, i o ustaši Nikoli Merdžanu koji je satima u školi, pred narodom sa družinom silovao učiteljicu Stanu Arnaut, a zatim je prepustio njenim đacima iz Gabele, koji su je, u scenama kakve valjda, ljudski rod do tog dana nije vidio, grupno silovali... Poslije su je dotukli i bacili izmrcvareno tijelo.

Pričala je Mara Bulut još o bestijalnostima kakve ljudski um teško može pojmiti...

Oko podne, iza podne, iz sela, vezane žicom, sve u redovima po četvoro, krvave i izmrcvarene, nesrećne Srbe koji su još vjerovali komšijama i poznanicima, mislili da ih vode na stanicu i da će ih transportovati ka Srbiji, poveli su uz stalno batinanje ka Čapljini. Pod selom, kraj mosta na Bregavi, blizu Čapljine, Prebilovčane su potrpali u kamione i odvezli do žitnog silosa u susjednom selu Tasovčići. Nesrećne žene, djevojke, djevojčice, dječica još neodvojena od majčinog mlijeka u silosu će ostati do sutradan, bez hrane i bez vode, pod batinama, dok su ustaše svaki čas upadali, tražili ljepše djevojke...

Sutradan, 5. avgusta, narod je iz silosa potjeran na željezničku stanicu u Čapljini, predveče istog dana, u vagonima, u dugoj kompoziciji stigli su do sela Šurmanci.

Žene, djecu i starce zatvorene u ovim vagonima čuvalo je oko 300 ustaša pod komandom Andrije Buljana do jutra 6. avgusta.

U ranim jutarnjim časovima 6. avgusta, pohvatano i preživjelo stanovništvo Prebilovaca istjerano je iz vagona, svrstano u kolonu i potjerano uz brdo prema selu Šurmancima. Kolona je bila duga i preduga, narod podvrgnut detaljnom pretresu, nesrećni ljudi sistematski su opljačkani, a zatim dot,erani do jame "Golubinke".

Ko je imao sreće ubijen je usput, metkom u čelo ili u potiljak.

Ostali su bili prinuđeni da kraj jame čekaju svoj red za smrt, malj u potiljak ili nož ispod grla.

Pokolj, bacanje preživjelih u ovu jamu, trajao je punih šest časova od pola osam ujutru do pola dva popodne. Prema podacima koji su utvrđeni na sudskom procesu u Mostaru iza rata, za to vrijeme je u jamu "Golubinku" bačeno 470 Prebilovčana: 237 djece i 233 žene. Kasnije je utvrđeno da je toga dana u jamu "Golubinku" bačeno više od 500 ljudi, vjerovatno i svih 700.

- Tako su se na jami, ujutro 6. avgusta okupilo stotine domaćina iz Međugorja, Bijakovića i Šurmanaca i stotine naoružanih zločinaca iz Čapljine i okoline na čelu sa zamjenikom logornika Rudom Vrdoljakom i Andrijom Buljanom, a za najmasovniju akciju ubijanja Srba u Hercegovini u jednom danu. Trebalo je likvidirati djecu i djevojke iz Prebilovaca, sa njihovim majkama i bakama, njih oko 600. Poslovi su podjeljeni. Jedni čuvaju grupu, drugi stražare okolo da ko ne pobjegne, treći sprovode veće dijelove grupe do na 30 metara od jame, četvrti odatle do ruba jame vode po 5-6 žrtava, peti guraju u jamu odraslije ili bacaju u nju malu djecu, šesti oko jame prikupljaju kamenje, sedmi to kamenje guraju i bacaju u jamu za žrtvama… Domaćice su kod kuća spremale ručak. Poslije tolikog "posla" koji je trajao 5-6 sati na sunčanom danu valjalo je počastiti i nahraniti toliku mobu - stoji u jednom od opisa pokolja.

Sutradan je zloglasni Ivan Jovanović zvani Crni, jedan od organizatora pokolja, u jamu duboku 66 metara bacio još par bombi jer su komšijama, čije su kuće bliže jami, prethodne noći smetali krici živih i poluživih žena i djece iza jame, nisu mogli na vrijeme da zaspu, da se naspavaju.

Zbog dubine jame bombe su eksplodirale ranije, pa su se krici i jauci preživjelih iz utrobe zemlje čuli još najmanje sedam dana, remeteći miran san komšija i njihove djece po okolnim kućama.

- Srpske su se pogasile svijeće, upalit se nikad više neće - pjevalo se tih dana po komšijskim, ustaškim kućama oko Prebilovaca.

Par mjeseci kasnije, mostarsko-duvanjski biskup Alojzije Mišić, koji se, inače, nije protivio prisilnom pokrštavanju Srba, napisao je pismo Biskupskoj konferenciji rimokatoličke crkve u Zagrebu.

- Ljude se hvatalo ko zvjerinje. Klalo, ubijalo, žive u ponor bacalo. Ženske, majke s djecom, odrasle djevojke, djecu žensku i mušku su bacali u jame. Podžupan u Mostaru gospodin Baljić, javno izgovara, ko činovnik mora bi da šuti ne da telali, da je u Ljubinju samo u jednu jamu 700 pravoslavaca bačeno. Od Mostara do Čapljine odvezla je željeznica šest punih vagona žena, majki i djevojaka, djece ispod deset godina do stanice Šurmanci, gdje su izvagonirani, odvedeni u brda, žive matere s djecom bacali u duboke propunte. Sve je strmoglavljeno i ubijeno. U župi Klepci iz okolnih sela N. N. 3.700 pravoslavaca je ubijeno. Jadnici, bili su mirni. Dalje ne nabrajam. Predaleko bih otišao - napisao je biskup.

Tek 16 godina kasnije, 1957. pred vijeće Okružnog suda u Mostaru izvedeno je samo 14 od najmanje 150 ustaša koji su učestvovali u pokolju. Jedan od porotnika bio je Jozo Jelčić koji je 1941. godine naseljavao ustaške porodice u prazne srpske kuće u Prebilovcima. Ivan Jovanović Crni, koji se 1945. priključio partizanima, a zatim se do 1956. krio oko Subotice, osuđen je na smrt i pogubljen 1958. godine. Još petorica ustaša dobili su smrtne kazne, glavni organizator pokolja, Ludvig Jovanović, brat Crnog, dobio je sedam godina.

Naredbom vlasti SFRJ, nekoliko godina po "suđenju" u Mostaru, većina jama po Hercegovini, uključujući i Golubinku, zabetonirana je.

Do Drugog svjetskog rata Prebilovci su imali preko 1000 stanovnika, rat je preživjelo samo 172.

Kad su se uoči Nikoljdana 1941. mještani ponovo okupili u selu, neko je na slavi zapjevao:

"Mene seja sa dna jame zvala, mili brale..."

- Mitar Šarić napisao je priču o tome. Petorica jedinica koji su preživjeli pokolj okupili se u kući na vrh sela, kad su čuli pjesmu, sišli do Bulut mahale, svijeće palili na kundaku puške - svjedočio je prije koju godinu u Prebilovcima Aco Dragićević.

- Kad su pedesetih godina u školi prozivali djecu, istovremeno su prozivali i žive, rođene od 1942. pa nadalje i mrtve dječake i djevojčice pobijene 1941. Jedno odjeljenje u učionici, drugo u jami. Djeci koja su se rađala domaćini su davali imena svojih pobijenih sinova i ćerki. Potomke dobijali ljudi u poznim pedesetim, šezdeseto, ponekad i sa 70 godina. Pusta borba za opstanak, da sjeme ne zatre - riječi su Aca Dragićevića.

Decenijama iza rata masakr Srba u Prebilovcima bio je zbog "svjetle budućnosti" zaboravljen, gurnut u stranu. O tome se nije pričalo.

Od jeseni 1990. godine speleološka organizacija "Zelena brda" počela je da iz kraških jama na području donje Neretve vadi posmrtne ostatke Srba stradalih od ustaša u Drugom svjetskom ratu.  Iz jame Golubnjača izvadili su ostatke više od 1.000 žrtava, iz jame na Bivoljem brdu ostatke još oko 1.000 mučenika.

Kosti su vađene iz sedam jama: Golubinke, jame kraj sela Šurmanci, jame na Bivoljem brdu, Vidonje kraj Žitomislića, iz dve jame kraj Hutova i Gornje i Donje Kukavuše.

Poslije ekshumacije iz jama, 1991. godine, mošti mučenika prebilovačkih prenijete su u spomen-kosturnicu u selu, da tu nađu mira. Mira za mošti mučeničke nije, međutim, bilo.

Početkom rata devedestih, sve kuće u Prebilovcima minirane su i spaljene, porušene, spomen-kosturnica sa moštima 4.000 Srba povađenih iz jama minirana je, na mjestu kosturnice napravljeno je veliko smetljište... Ime Ivana Jovanovića Crnog stavljeno je, uz imena 1.600 ustaša, na spomenik u centru Čaljine posvećen poginulim za "hrvatsku slobodu".

Juna 1992. godine, koji dan prije nego što je kosturnica u selu minirana, iz Prebilovaca, preko brda pa dolinom Bregave ka Ljubinju, Gacku, Bileći, narod je iz Prebilovaca, okolnih sela, ponovo je krenuo u izbjeglištvo. Nisu sačekali komšije, oni stariji sjetili su su 1941.

U crkvi u Prebilovcima koja je obnovljena poslije miniranja 1992. pohranjen je tek mali dio moštiju mučenika pobijenih avgustovskih dana 1941. u Prebilovcima.

Piše: Zoran Šaponjić