„Bilo je teških trenutaka, ljudi osuđuju, kažu: “Kako si mogao da ga pustiš?” Pa nisam ga ja pustio, ne bih ga ja pustio nikad.“

Niko Kisić ovim riječima govori o sinu Igoru, koji je sa nepunih trinaest godina pridružio Ilijaškoj brigadi Vojske Republike Srpske, a sa četrnaest poginuo. Otac kaže da nije uspio da ga odgovori od odlazaka među borce, a tek nakon pogibije saznao šta je sve radio na frontu.

Igor je od djetinjstva odskakao od svoje generacije. Bio je radoznao i snalažljiv, sa deset godina naučio je da radi na računaru, a sa dvanaest da vozi putnički automobil. Navijao je za Crvenu zvezdu, pohađao vjeronauku i redovno odlazio u crkvu.

Porodica Kisić, usljed ratnih dejstava, napustila je Visoko 1992. godine. Nakon boravka u Čekrčićima, došli su u Ilijaš, gdje je Igor često odlazio među borce Samostalnog motorizovanog voda „Vaske“. Majka je pokušavala da ga zadrži podalje od vojnih aktivnosti, ali Igor je želio da bude uz vojnike.

- On se ponašao kao da mu je 20 godina. Jedne prilike sam došao kasno, otišao sam u kasarnu, a on sjedi u uniformi, među vojnicima - prisjeća se Niko.

Foto: memorijalni-centar.rs

Otac, i sam ratni vojni invalid, nije želio da mu sin ode u rat. Ipak, Igor je sa nepunih trinaest godina postao jedan od najmlađih boraca Vojske Republike Srpske. Poginuo je 3. oktobra 1994. godine, tokom artiljerijskog napada na Ilijaš. Granata je pala u njegovoj neposrednoj blizini, dok se nalazio kod komande voda. Imao je četrnaest godina.

Posljednju noć prije pogibije Igor je proveo uz oca. Legao je pored njega, zagrlili su se, a glavu je položio na njegove grudi.

- Kao da je bio neki oproštaj kojeg nisam bio svjestan, a vjerovatno ni on. Cijeli Ilijaš je došao da ga isprati. Svi su ga znali. Svaki dan sam išao na groblje, svaki - svjedoči Niko.

Nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma, Ilijaš je pripao Federaciji BiH. Niko nije želio da njegov sin ostane sahranjen na teritoriji koju je porodica morala da napusti. Organizovao je ekshumaciju Igorovih posmrtnih ostataka i njihov prenos u Zvornik, a potom u Bijeljinu, gdje je Igor ponovo sahranjen.

Igor je posthumno odlikovan Ordenom Miloša Obilića, otac kaže da ga nikada neće prežaliti, ali da osjeća ponos što se o njegovom sinu govori i što njegovo ime nije zaboravljeno.

- Poslije svega ovoga ja sam ponosan na svog Igora. Dječak koji je sazreo u tim godinama i vidio šta se dešava. Ako postoji satisfakcija, neće biti zaboravljen, najmlađi je borac. Ta djeca treba da ostanu za istoriju – rekao je.

Kompletno svjedočanstvo Nika Kisića dostupno je na stranici Memorijalnog centra Republike Srpske.

Svjedočanstvo je zabilježeno u Bijeljini, u saradnji sa Republičkom organizacijom porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila, Gradskom organizacijom Bijeljina i Odjeljenjem za boračko-invalidsku i civilnu zaštitu Grada Bijeljina.

Foto: memorijalni-centar.rs

Memorijalni centar Republike Srpske poziva porodice poginulih i nestalih, kao i sve koji su preživjeli ratna stradanja, da podijele svoja svjedočenja kako bi sjećanja na žrtve bila sačuvana za buduće generacije. Za ostavljanje svjedočenja možete se obratiti putem imejla kontakt@mcrs.vladars.rs ili telefona 051/222-999.