– Metodije, upali svijeću! – Brate, Ćirilo, nije ti ovo 9. vijek. Ti kao da nisi čuo za Teslu i struju. Uostalom, ne treba ti svjetlo. Tu su knjige, one će ti osvijetliti prostor. Jedna knjiga osvjetljava bolje puteve od sijalice od 1000 vati. Gle, šta sam našao! Miroslavljevo jevanđelje, najljepši srpski srednjovjekovni ćirilični rukopis. Je li to ona knjiga, Metodije, koja je uvršćena u Uneskovu listu „Pamćenje svijeta“? – Jeste. Pogledaj te minijature i inicijale, taj bijeli tanki pergament, tu ljepotu nastalu prije više od devet vijekova! Pitam se da li su Rusi vratili onaj list Miroslavljevog jevanđelja koji je Uspenski otuđio i odnio u Petrograd? Ili su iskoristili sve pandemijske krize da list rukopisa ne vrate Narodnoj biblioteci u Beogradu? Moramo to provjeriti.

– Vidi šta sam ja našao! Jefimijinu „Pohvalu knezu Lazaru“. Nedavno smo zajedno čitali srpske narodne pjesme o Kosovu polju, Lazaru, div-junaku Milošu Obiliću, o junačkome narodu koji je uvijek bio spreman da pođe u boj pjevajući i da da život za slobodu i otadžbinu. Metodije, koja je to knjiga na gornjoj polici? Ta crevenih korica? – „Život i priključenija“ našeg pobratima Dositeja Obradovića. Dositej je rekao da navikavamo mladež na dobro jer od toga sve zavisi. A ja bih dodao: „Naučimo narod da čuva pismo, knjige i biblioteke jer će knjige i biblioteke rastjerati razumnome strah od neznanja, promijeniti svijet mudrome, otvoriti prozore onima koji žele da pokore isti taj svijet:“

– Evo ovdje neko pismo. Kakve su ovo riječi?! Pa ovo nisu riječi, ovo su neki znakovi. Šta znači „Ć, ć?“ Ili „B. z?“ ili „Aha?“ E, moj brate! Zar smo se mi toliko borili da Slovenima podarimo pismo da bi oni zaboravili da pišu? Nastave li ovako da pišu, zaboraviće vrlo brzo i sami šta su napisali. Zar su Sveti Savo i Dositej otvarali škole da bi djeca danas ovako pisala? Vuče, šta bi sa tvojom revolucionarnom reformom i sa tvojim pismom? – Nemoj toliko da se uznemiravaš. Možda naši potomci bolje pričaju nego što pišu. Oslušnimo ovu dječicu kako govore. – Jesu li ti to fejk patike? – Ha. Ti mene hejtaš, a ja te smatram svojim bff. – Ćirilo, ja ne razumijem o čemu ova djeca zbore. Šta bi sa blagoglagoljivošću?! Gdje su sve one milozvučne riječi kojima smo razgonili mrak kroz vijekove? Zar je ovaj narod zaboravio da je bolje „izgubiti najveći i najtvrđi grad svoje zemlje, nego najmanju i najneznačajniju reč svoga jezika“.

– Ma, brate moj, hajdemo mi da se vratimo odakle smo i došli! Ostavi, ipak, otvorena vrata. Možda se sutra na Međunarodni dan maternjeg jezika neko sjeti da su srpski jezik, književna, i uopšte kulturna baština, izvorište i uporište našeg nacionalnog interesa, našeg identiteta, da su jezik i pismo naša budućnost. Ne budemo li čuvali svoj jezik kao zjenicu oka svoga obistiniće se riječi iz Zaveštanja Stefana Nemanje o jeziku.  – Koje su to riječi? – „Narod koji izgubi svoje reči prestaje biti narod.“

...Ovo nije satirična priča, ovo je naša zbilja. Nama potomcima Svetog Save, Dositeja, Vuka, Starca Milije, Filipa Višnjića, Njegoša, Andrića, Selimovića, Crnjanskog, Pope, Noga... ostaje da, baštineći ono što su nam preci ostavili, našim najjačim uporištem, jezikom i kulturom, obezbijedimo sebi budućnost. Danas nam je to potrebnije nego ikad.

Povodom Međunarodnog dana maternjeg jezika, koji se obilježava 21. februara, za portal Katera pisala je profesor srpskog jezika i književnosti u Srednjoj školi „28. juni“ u Istočnom Novom Sarajevu Vedrana Pantelić.