Nakon što su Drakulić i Šargovac ostali pusti, jer su ustaše sve poklale, došao je red na treći čin i susjedno selo – Motike, gdje su, prema dostupnim podacima, koljači ubili 679 srpskih žitelja.

U Motikama su sve do Drugog svjetskog rata zajedno živjeli Srbi i Hrvati. Od ukupnog stanovništva bilo je oko 60 odsto Srba i 40 odsto Hrvata. Drugih naroda i vjera nije skoro ni bilo.

Dragan Stijaković, koji je početkom Drugog svjetskog rata imao 16 godina, svjedoči da su već u aprilu 1941. godine Hrvati postali agresivni prema Srbima, i to bez povoda.

- Hrvati su postali agresivni na svakom koraku. Bez povoda. Po selu, pojedinačno i u grupama, u uniformama i u civilnim odijelima svakodnevno su se kretali pripadnici Nezavisne Države Hrvatske - ispričao je Stijaković Lazaru Lukajiću, koji je prikupljao dokaze o strašnom masakru nad Srbima.

On ističe da je bilo očigledno na svakom koraku da je broj naoružanih lica naglo povećan.

- Krstarili su selom i sve kontrolisali. Provjeravali su da li su svi srpski muškarci kod kuće, da neko nije pobjegao u odmetnike. Prijetili su da će biti otjerane u logor porodice iz kojih neko od odraslih muškaraca ode u nepoznatom pravcu. Zbog toga se niko od Srba nije smio udaljavati od kuće - svjedoči Stijaković.

Hrvati su počeli da drže svu vlast u selu, dok su Srbi od aprila 1941. godine bili praktično porobljeni i potpuno obespravljeni.

- Stanovništvo Motika bilo se naviklo na svakodnevnu pucnjavu i prisustvo vojske i oružanih civila. Svakodnevni poljoprivredni, kućni i drugi poslovi obavljani su kao i ranije, koliko se moglo. Djeca su u jesen 1941. redovno krenula u školu u Motikama - priča on.

Stijaković se sjećao i učiteljice u Motikama prije rata Hrvatice Mare Kovačević, koja nije voljela srpsku djecu. "Za svaku sitnicu nas tuče, po 17 udaraca šibom po dlanu. Kad šiba dokači ruku iznad šake, pojave se modrice i šklobukovi", navodi Stijaković.

Ali, poslije nekog vremena, priča Stijaković, vojska je zauzela školu i tu se smjestila, pa su djeca prestala da idu na nastavu.

- Škola u Motikama bila je pogodna za smještaj vojske zato što je to velika zgrada i zato što je na putu i blizu Banjaluke - kaže on.

Uvidjevši da se nešto strašno sprema, Srbi su počeli da se tajno sastaju i dogovaraju kako da zaštite svoja sela i porodice od ustaša, koje su sve češće odvodile ljude kojim se potom gubio svaki trag.

Međutim, ustaše su saznale za te tajne sastanke. Svi koji su pokušali da zaštite svoje porodice ubijeni su. Teror, mučenje, zlostavljanje – bili su sve izraženiji. I tako mjesecima.