Ako izuzmemo srednjovjekovnu Rašku, Duklju i Zetu, moderne srpske države nastale tokom 19. vijeka, Crna Gora i Srbija su imale teške porođajne muke, ukliještene između velikih carstava koja su sebe smatrala "bogom danim" da po svojim željama politički, ekonomski i na drugi način uređuju taj opasni most između Evrope i Azije što se Balkan zove. Te imperije, sem jedne, su imale i Srbima tuđe religije, koje su takođe željele ostvariti dominaciju na tom prostoru. Sve je to u presudnoj mjeri određivalo sudbinu srpskog naroda i njegovih država pa i njihove međusobne odnose.

Kao dvije rijeke koje su se probijale između raznih vododijelnica i barijera, sa težnjom da formiraju snažan zajednički tok, mijenjale su korita, koja bi se povremeno skoro doticala ili prilično udaljavala. Međusobni nesporazumi, dinastički antagonizmi i sukobi, režirani sa strane, stvarali su klimu uzajamnog nepovjerenja i surevnjivosti. Ali uprkos pomenutim iskušenjima, njihovi podanici su tada još snažno osjećali sudbinsku povezanost i pripadnost jednom - srpskom narodu. Sve to čini okvir u kojem treba posmatrati prirodu odnosa dviju srpskih države tokom 19. vijeka.

Već krajem 18. vijeka u narodu je sazrijevala ideja o potrebi sveopšteg ustanka protiv Turaka i obnove srpske države. Kada je buknuo Prvi srpski ustanak, vožd Đorđije Petrović aprila mjeseca 1806. piše Petru Prvom Petroviću, vladiki crnogorskom, na Cetinje. Poziva ga na zajedničku borbu protiv Turaka, da osim Bosne i Hercegovine: "... ustane i Crna Gora na opščeje sviju Seblja izbavlijenije (...) i da živimo zajedno i ujedno kako što nam Bog zapoveda, koji je u nas jednu istu Serbsku krv ulio i jednim nas blagočestijem prosvetio, tako da živimo i da budemo braća, jedno telo, jedno serdce i jedna duša". Nažalost okolnosti nisu dozvolile da dođe do jače vojne saradnje i spajanja dviju vojski.

Za vrijeme Petra Drugog Njegoša srpski knjaz Miloš je težio tješnjoj saradnji sa mladim vladikom i 1832. šalje Sima Milutinovića Sarajliju na Cetinje, ali i to osta bez konkretne vojne i političke akcije. Uglavnom je svaka strana zasebno nastupala prema Turcima. Njegoš je bio naklonjen Karađorđevićima i ustavobraniteljima pa je čak 1844. izbjegao da na Cetinju ugosti mladog kneza Mihaila Obrenovića. Ilija Garašanin je u svom načertaniju 1848. zacrtao nacionalni program po kojem Crna Gora, Bosna i drugi srpski krajevi treba da se pripoje Srbiji, kao svom logičnom centru. Taj plan nije bio baš po volji Cetinja, iako je Srbija kao veća i ekonomski jača od tog vremena pomagala Crnu Goru sa hiljadu dukata godišnje za vojne potrebe, radi sveopšteg ustanka protiv Turaka.

Odnosi će srećom postajati sve bliskiji jer se Njegoš snažno oduševljavao idejom oslobađanja svekolikog srpstva. Vezu između njega i srpske vlade održavao je Dubrovčanin Matija Ban, čovjek od velikog povjerenja Beograda. Već tada se dosta Crnogoraca počinje naseljavati u Srbiji, gdje su vrlo dobro primljeni i pomagani.

Rivalstvo

Crna Gora je poslije Njegoševe smrti od dotadašnje teokratske uprave 1852. postala kneževina, na čiji presto sjede Danilo Prvi Petrović. Formiranje još jedne srpske države je bila istorijska nužnost, jer ne bješe teritorijalne veze za spajanje sa Srbijom. Ali i da jeste, mnogi sumnjaju da bi i ondašnja Crna Gora pristala da bude potčinjena Srbiji. Neki umni Srbi u tome vidješe začetak novog problema, jer će dvije srpske države, uz pojavu i treće vladarske dinastije, biti razlog za nesporazume i trvenja kroz uporednu ulogu u oslobodilačkom pokretu i balkanskoj politici. Vrlo brzo će i doći do rivalstva Cetinja i Beograda oko prvenstva i vodeće uloge.

Knjaz Danilo je u početku održavao vrlo dobre odnose sa knezom Aleksandrom Karađorđevićem i zagovarao "krepko bratsko jedinstvo i buduću svezu bratskog soglasja jednorodnog naroda srpskog". Dolaskom na vlast kneza Mihaila, Danilo mu poručuje da otpočne opšti ustanak protiv Turaka za oslobađanje srpstva i on će mu "sa svojim Crnogorcima poći u susret, pa ma bio u vojsci knjaza Mihaila i prost vojnik". Međutim on uskoro oštro prebacuje Srbiji zbog izostanka vojne pomoći u njegovom ratu sa Turcima 1852 - 1853, iako svjestan da mu ona objektivno nije mogla ni priteći u pomoć, s obzirom na jake turske garnizone u većim gradovima Srbije.

Često se gubi iz vida da su Srbija i Crna Gora imale različit položaj prema Turcima, a usput bile i fizički odijeljene jakim turskim utvrđenjima u Novopazarskom sandžaku. Odnos velikih sila prema Rusiji nalagalo je Srbiji privremeno mirovanje, dok su u gudurama Crne Gore bile druge okolnosti. Uvijek sa rukom na handžaru i džeferdaru, Crnogorci bi začas zapodjenuli sukobe sa turskim zulumćarima, često samo pojedina plemena i bez dogovora sa dvorom na Cetinju. Zbog te borbenosti Crna Gora tada u vaskolikom srpstvu dobi oreol vodećeg slobodarskog žarišta, nasuprot diplomatskih napora Srbije za proširenje autonomije, započete još za Miloševa vakta. Tu politiku "hladne glave" nastaviće veliki državnici 19. vijeka: Jovan Ristić, Jovan Marinović Sarajlija i Stojan Novaković. Srbija će preuzeti vodeću ulogu kada knez Mihailo postavi jedan širi sveopšti program oslobođenja od Turaka kroz ustanak svih balkanskih naroda, uz naslon na bar neku od velikih sila. On tada na Cetinje šalje Vuka Karadžića da dogovara pripreme za tu akciju.

Poslije Danilove smrti, novi knjaz crnogorski Nikola Petrović na vladarskom tronu će provesti punih 58 godina, za koje vrijeme će se u Srbiji promijeniti pet vladara. On će svojom harizmom, diplomatijom, energijom i karakterom decenijama davati dominantan ton srpsko-crnogorskim odnosima. To bješe i buran period velikih oslobodilačkih napora srpskog naroda kroz čitav niz ustanaka i ratova, kada se iz temelja mijenjala državna arhitektura Balkana, a time i status i granice dviju srpskih država. Upravo taj period se smatra i najturbulentnijim u odnosima Crne Gore i Srbije, kada su dinastička rivalstva i interesi često išli ispred državnih i narodnih interesa.

Kralj Milan Obrenović i kralj Nikola

Nikola će u početku za svoju politiku potražiti oslonac na francuskoj strani, međutim uskoro će kod njega prevagnuti ruski uticaj koji je već kanalisao politiku kneza Mihaila u pogledu tzv. istočnog pitanja. Ruskom rukom je "nacrtano" i savezništvo Crne Gore i Srbije. Nikola je nevoljko morao prihvatiti i odredbu sporazuma po kojoj će se odreći prestola u korist srpskog kneza prilikom budućeg ujedinjenja dviju srpskih kneževina. Sve je ostalo mrtvo slovo na papiru, a uskoro će uslijediti i promjena spoljnopolitičke orijentacije kneževina pa će se Srbija polako okretati Austriji, a Crna Gora postati glavna ruska saveznica na Balkanu.

Ali sve vrijeme Nikola će praviti i tajne taktičke dilove i sa Austrijom i sa Turcima, kako bi se opstalo na onom golom kršu sa realno malim snagama "što je slamka među vihorove". Na žalost, nije to uvijek bilo ni časno ni čisto, što Hercegovci najbolje znaju. Da bi udaljili Nikolu od Srbije, što je bila noćna mora Turske, i da bi on suzbio Hercegovački ustanak Stambol mu 1862. obeća popuštanje pritiska na Crnu Goru. Sultan Abdul Hamid mu pokloni milion oka žita i na dar pride posla 250.000 groša. Knjaz aprila 1865. piše velikom veziru da je naredio protjerivanje Luke Vukalovića, što je ogorčilo javnost u svim srpskim i slovenskim zemljama. U vrijeme najžešće harange protiv Srbije i kneza Mihaila, knjaz Nikola ga lično moli za pomoć zbog suše i gladi u nekim oblastima i ovaj mu šalje 6.000 dukata da kupi žito. Znajući za tamošnju bijedu Srbija je redovno slala materijalnu pomoć, mada se ni njoj nije prelijevalo, već je često od Rusije i Austrije morala uzimati kredite.

Poslije Mihailove smrti namjesništvo vodi dosta pasivnu nacionalnu politiku, dok će Nikola, osokoljen podrškom Petrograda, istupati ratoborno i samovoljno, bez suštinskih dogovora sa Beogradom, odričući mu bilo kakvo prvenstvo.

Kad planu Nevesinjska puška 1875. šira srpska javnost je u zajedničkoj akciji Srbije i Crne Gore nalazila nadu u povoljan ishod ustanka pa su pod tim pritiskom obje vlade 12. juna 1876. u Veneciji potpisale sporazum o zajedničkoj objavi rata Turskoj. Međutim nije bilo konkretnog plana o zajedničkom sadejstvu snaga, pogotovo oko spajanja preko Novopazarskog sandžaka. Saznaće se kasnije da su od strane Beča bili oštro upozoreni da svoja dejstva usmjere u drugom pravcu. Milan je morao okrenuti glavu od Bosne, izuzev simbolične pomoći, dok je po svoj prilici Nikola sa austrijskim carom nešto ranije dogovorio kako će ustanak u Hercegovini držati pod kontrolom, da bi zauzvrat na toj strani dobio neka proširenja, što se na kraju i desilo na Berlinskom kongresu. Velike sile tada dadoše Austrougarskoj mandat da okupira Bosnu, kao i teritorijalni "klin" u Novopazarskom sandžaku i time se osujeti moguće ujedinjenja srpskih kneževina, jer to je za nju bila velika opasnost. Obje kneževine, ipak, dobiše međunarodno priznanje i teritorijalno proširenje, Crna Gora skoro duplo. Sjajne pobjede na Vučijem dolu, Fundini i druge proslaviše crnogorsko oružje, što Nikolin ego diže u nebesa.

Kongres je poništio Sanstefanski mirovni ugovor, kojim Rusija bješe stvorila veliku Bugarsku, dajući joj i neke srpske krajeve, što je ogorčilo Srbiju, a kneza Milana još više gurnulo u naručje Habzburga. On je tajnom konvencijom 1881. Srbiju sveo na austrijsku koloniju i odrekao se njenih interesa u Bosni i Hercegovini, za šta će naredne godine biti nagrađen kraljevskom krunom. Za sujetu knjaza Nikole to je bila gorka pilula. Javno je najsrdačnije čestitao Beogradu, a iza leđa je s porugom upirao prstom ka Milanu jer je izdaju nacionalnih interesa naplatio krunom iz ruku Beča. Iznošene su i druge gomile prljavog veša. Patrijarhalno Cetinje je i od prije blatilo Milana zarad skaradnog života plejboja i kockara, koji bulevarsku štampu Evrope puni svojim skandalima i aferama. Nikolinim tajnim ambicijama je "trebao" baš takav Milan, koji kompromituje i sebe i državu. Ono što je Nikola mislio nekom prilikom će naglas reći vojvoda Gavro Vuković: "Dinastija Petrović - Njegoš je zbog svojih vrlina jedina u srpstvu pozvana da naslijedi dinastiju Obrenovića kad se objedini srpski presto."

Vlada u Beogradu je 1879. pokušala relaksirati zategnute dinastičke odnose predlažući otvaranje stalne diplomatske misije na Cetinju, što je tamošnji dvor odbio, sa izgovorom da za to nemaju materijalnih uslova.

No to sve skupa još nije dovelo do znatnijeg kvarenja odnosa sa Beogradom, koje će nastupiti tek avgusta 1883. udajom Nikoline kćerke Zorke za kneza Petra Karađorđevića, potonjeg srpskog kralja Petra. Naime, Petar je bio izdanak suparničke dinastije i kao takav pretendent na srpski presto. U Beogradu je njegovo orođavanje sa dinastijom Petrović Njegoš doživljavano kao potkopavanje vlasti Obrenovića, jer je tu i Rusija imala svoje prste, dok je i Nikola u toj priči potajno kovao svoje planove.

Od tog doba između dvorova na Cetinju i Beogradu počeše duvati dosta hladni vjetrovi. Nikola preko ministra Mijatovića čak izrazi želju da bi Milan mogao biti kum mladencima, što ovoga razbjesni nazivajući ga "golim prosjakom" i drugim pogrdnim imenima. Kneževi više nisu ni krili jaku međusobnu odbojnost. Rusija je držala stranu Nikoli, mada bi rado oba srpska kneza vidjela pod svojim skutom. Beč je kao smrtni neprijatelj Srba jedva dočekao da dolije ulje na vatru, držeći prividno stranu svome favoritu Milanu, a u stvari je podsticao srpski razdor, kreirajući otrovne intrige. Ni Stambolu "maslo nije bilo za ramazana" pa su iz istih pobuda gledali da prodube jaz između dvije "dušmanske kaurske" kneževine.

Za to vrijeme Nikola se čvrsto držao Rusije koja mu je uveliko finansirala držanu upravu i vojsku, u jednom periodu sa čak 850.000 zlatnih rubalja godišnje. I pored toga on je nelojalno, tajnim kanalima održavao kontakte i sa Austrijom, što će manje-više činiti do kraja svoje vladavine.

Animozitet dva dvora bio je vrlo jak, čak je i knez Petar teško uspijevao progutati neke udare svoga tasta na Beograd, koji je netrpeljivost prema Milanu često ispoljavao i prema samoj Srbiji pa je tako na vijest o porazu Srbije od Bugara na Slivnici u jesen 1885, Nikola na dvoru priredio veselje, čudeći se što se i Petar ne veseli "Milanovom porazu". Ovaj mu sav utučen odvrati ogorčeno: "Ja, Nikola, žalim Srbe i Srbiju, a meni se čini da ti i nijesi Srbin, kad te srpska tragedija toliko raduje." Petar Karađorđević je 1890. poslije smrti supruge sa djecom napustio Crnu Goru da se više nikad tu ne vrati, niti su se i poslije kao dva srpska vladara on i Nikola ikad sastali.

Nadsrpstvo

Još od knjaza Danila, a posebno za vrijeme Nikoline vlasti, na Cetinju se razvijao nekakav vid nadsrpstva, jedan glasan pretenciozan stav da su Crnogorci dosta bolji, junačkiji, pa i časniji od svih ostalih Srba. Usput su prenaglašavani i razni vojni uspjesi. Vremenom to posta vrlo napadno, pa se i "najgrđa rđa od čojeka" napinjala da je nakav golem junak, što je smetalo i stvarnim zaslužnim ratnicima koji izvojštiše silne podvige. Jedan od najuglednijih vojvoda Marko Miljanov pred smrt će reći da se na Cetinju uporedo sa srpstvom njegovalo i crnogorstvo, kao nešto zasebno i da su knjaževi Danilo i Nikola prvenstveno radili na učvršćivanju državnosti Crne Gore, a ne na ujedinjenju sa Srbijom, od koje su se postepeno udaljavali.

Vremenom su arogantnom i častohlepivom Nikoli, okruženom ulizicama smetali svi oni čestiti ljudi i junaci koji se pred njim nisu klanjali do zemlje i koji su se drznuli tražiti bratskiji, pošteniji odnos dvora prema Srbiji i Bosni i Hercegovini, kako bi se sve srpske snage sabrale oko svetog cilja nacionalnog ujedinjenja. Tako pod udar njegove teške ruke dođoše nepokorni: Marko Miljanov, Luka Vukalović, Stojan Kovačević, Milo Jovović, Jole Piletić i drugi, od kojih neki platiše glavom, a neki moradoše napustiti Crnu Goru.

Značajno mjesto u sukobu Nikole i Milana imali su i crnogorski emigranti u Srbiji, dok su jedni bili bliski opozicionom Pašiću i spletkarili kontra Milana, drugi, posebno mlađi školovani ljudi iz Crne Gore, snažno su se suprotstavljali Nikolinom apsolutizmu, videći kako u Srbiji građansko društvo i demokratija polako uzima maha, pa se na cetinjskom dvoru za duže vrijeme uvriježilo mišljenje da im sva zla ovog svijeta dolaze iz Beograda.

Nikola se silno obradovao i Milanovom bračnom brodolomu, a posebno abdikaciji sa vlasti 22.2.1889. godine. Mladi kralj Aleksandar Obrenović nije po mišljenju Cetinja obećavao neku vladarsku težinu. Na Nikolinom dvoru odavno se govorilo da je "dinastija Obrenovića spala na tanku žicu" te da je "u narodu omrznuta, a od drugih dvorova prezrena".

U to vrijeme Cetinje moli vladu u Srbiji da zbog sušnih godina i gladi primi i naseli preko 6000 najsiromašnijih porodica u Timočkom okrugu, što je Beograd spremno učinio, šaljući prethodno u Crnu Goru znatnu materijalnu pomoć. Taj proces je trajao već dugo, samo od 1879. do 1892. iselilo se iz Crne Gore u Srbiju 20.051 lice ili 3.607 porodica.

Kralj Aleksandar uskoro je učinio i jedan srdačan gest prema knjazu Nikoli, naime preko svog izaslanika generala Pavlovića na Cetinju mu uruči Orden sv. Save za književne zasluge. To je i te kako godilo Nikolinom samoljublju jer on poče od neko doba sebe smatrati većim pjesnikom od Njegoša.

Uskoro je odnekud na Cetinje došao glas da bi kralj Aleksandar Obrenović čak mogao i zaprositi Nikolinu kćer, princezu Kseniju, što je ocijenjeno kao nepoželjno. Naglas se govorilo: "Kamo sreće da ni Karađorđević nije postao Nikolin zet, sve bi se svelo na crnogorsku dinastiju kao najstariju i najjaču u srpstvu".

Elem, konačno do susreta dvojice srpskih vladara dođe na Vidovdan 1896. u Beogradu, prilikom Nikolinog povratka iz Rusije. Knjaz je dočekan uz veliku pompu i počasti od silno oduševljenog naroda, koji ga je u jednom trenutku i na rukama ponio. To je obećavalo novo razdoblje u međusobnim odnosima, a širom srpstva susret je silno hvaljen. Aleksandar je 1897. uzvratio posjetu knjazu Nikoli, i to baš na Đurđevdan, krsnu slavu Petrovića, s tim što je prethodno uspostavljen zvanični diplomatski odnos između dva dvora. Mladi kralj je izuzetno srdačno dočekan, uz velike počasti i sve je ličilo na konačnu harmoniju između dvju dinastija.

U Beču, naravno, nisu blagonaklono gledali na ove susrete, pogotovo što je kralj Aleksandar od tada počeo polako okretati pogled i prema Rusiji, ali bilo je tu dosta kolebanja i u toj novoj politici se nije baš snalazio.

Na jesen 1897. eks-kralj Milan se vratio u Srbiju, preuzimajući glavnu komandu nad vojskom, koju će preporoditi i modernizovati. Beč je time htio dodatno učvrstiti svoju poziciju, a istog trenutka odnosi sa proruskim Cetinjem su se počeli hladiti, došlo je do međusobnih optužbi oko djelovanja crnogorskih emigranata u Srbiji. Milan je tvrdilo da su oni navodno imali svoje prste oko Ivanjdanskog atentata na njega 1899, a sa druge strane, crnogorski studenti vršili su snažnu propagandu protiv Nikoline despotske vladavine. "Hiljadama bruka i grdila obasut sam ja iz tvoje zemlje", piše knjaz Nikola kralju Aleksandru.

Utom 1900. dolazi do Aleksandrove ženidbe sa Dragom Mašin, što je uzburkalo srpsku javnost, koja je smatrala da je nevjesta nedostojna krune srpske kraljice. I Milan je zbog protivljenja sinovoj odluci morao napustiti Srbiju, sa zabranom povratka. Aleksandar je tada pomilovao proruske radikale, što je bio znak djelimične promjene političkog kursa zemlje. Nikola ga ohrabruje i poručuje mu da ne hrli u Beč "na neslovensku stranu". Međutim pobuna raste i 1903. u poznatom Majskom prevratu posljednji vladar iz dinastije Obrenovića tragično će okončati život zajedno sa kraljicom od ruke oficira - zavjerenika pod vođstvom pukovnika Dragutina Dimitrijevića - Apisa.