Olivera Marković – to je ceo ansambl. Tako je davne 1997. godine žiri za dodjelu najvećeg domaćeg glumačkog priznanja „Dobričin prsten“ obrazložio odluku da nagradi glumačku divu čija je neodoljiva harizma zračila kako s pozorišne scene, tako i s filmskog platna i televizijskih ekrana, a podjednako osvajala i sve one koji su je poznavali privatno.
U čast 100. godišnjice rođenja Olivere Marković Muzej Narodnog pozorišta u Beogradu priredio je izložbu fotografija koje svjedoče o karijeri velike glumice na sceni nacionalnog teatra, u kojem je ostvarila 36 uloga, uključujući i one koje su njegov zaštitni znak – Koštanu i Gospođu ministarku.
Zaljubljena u glumu od malih nogu
Olivera Marković je bila uvjerljiva kao ljubavnica ili zavodnica, kao majka ili baka, kao komedijašica ili tragičarka, kao grofica, kraljica, heroina, kaže u razgovoru za Sputnjik Mirjana Odavić, kustoskinja Muzeja pozorišne umetnosti Srbije i autorka izložbe u Muzeju Narodnog pozorišta.
Sagovornica Sputnjika ističe da je postavka zamišljena ne samo kao hronološki presjek glumačke karijere Olivere Marković na sceni nacionalnog teatra, nego i kao omaž ženi koju je, pored nespornog i raskošnog glumačkog talenta, krasila skromnost obojena šarmom i neodoljivim smislom za humor.
- Oliveru Marković doživljavam, pre svega, kao velikog čoveka, izuzetno profesionalnu glumicu, s prirodnim talentom za glumu. Ona je još kao devojčica u svojoj sobi stvarala pozorište, u kojem je bila i reditelj, i scenarista, i glumica, i kostimograf. Od malih nogu bila je predodređena za teatar - ističe Odavić.
Za vrijeme okupacije svoju ljubav prema teatru Olivera Marković je nastavila da njeguje i razvija zajedno s grupom vršnjaka, gimnazijalaca i studenata, s kojom je počela da sprema predstave na Kolarčevom univerzitetu i u beogradskim stanovima.
Od Koštane do Živke ministarke
Na scenu nacionalnog teatra zakoračila je 1950. godine, kao 25-godišnjakinja, u predstavi „Sirano de Beržerak“, a 1958. dobila je poziv da gostuje u „Autobuskoj stanici“ kao Šeri.
Bila je članica Beogradskog dramskog pozorišta, potom novosadskog Srpskog narodnog pozorišta, iz kojeg je 1967. prešla u Narodno pozorište u Beogradu i njemu ostala sve do odlaska u penziju, 1989. godine.
Uloge koje je ostvarila u Narodnom pozorištu bile su žanrovski raznovrsne, počev od Darje u „Tihom Donu“, preko Maše u Tolstojevom „Živom lešu“, Agafje u Gogoljevoj „Ženidbi“, Aleksandre u Anujevoj „Kolombi“, Juliške u Nušićevom „Putu oko svijeta“, Libere u Goldonijevim „Ribarskim svađama“, Arkadine u Čehovljevom „Galebu“, Babe u „Gorskom vijencu“, Žene u „Pat ili igra kraljeva“, Gospođe Olge u istoimenom komadu Milutina Bojića, Gđe Jece Đerman u „Kako zasmijati gospodara“ Vide Ognjenović, Filamente i Madam Parnel u Molijerovim „Učenim ženama“ i „Tartifu“, sve do Brehtove Majke Hrabrosti, Nušićeve Živke ministarke i Stankovićeve Koštane.
- Ona je, jednostavno, mogla da igra sve - od tragedije do farse, od komedije karaktera do moderne drame. Imala je jedinstven osećaj za nijansu, za ton, za pauzu - ističe Mirjana Odavić.
Sputnjikova sagovornica podsjeća na to da je Olivera Marković ostala upamćena ne samo po više od sto pozorišnih, nego i pedesetak filmskih i više od 25 televizijskih uloga, kao i po ruskim romansama koje je rado pjevala.
Fotografije kao svjedočanstvo o glumici i njenim likovima
Jedna od centralnih fotografija prikazuje Oliveru Marković kako u predstavi „Autobuska stanica“ igra na stolu, uz Severina Bjelića i Pavla Minčića, u sceni koja je, kako ističe Mirjana Odavić, „dostojna holivudske klasike“.
Neponovljiva – od glumačkog talenta do čovječnosti
- Bila je neponovljiva u svakom segmentu, i kao pozorišna, i kao filmska i televizijska glumica. Imate glumce koji su u jednoj predstavi usvojili određeni način govora i onda ga prenose u svaku sledeću, prepoznatljivi su. Olivera Marković je bila jedinstvena po svom prirodnom talentu, ali i po svojoj ljudskosti - ističe ona.
Izložba o Oliveri Marković u Muzeju Narodnog pozorišta biće otvorena do kraja ove pozorišne sezone, a publika će moći da je vidi i u prvim nedjeljama naredne sezone, sve do sredine oktobra.
I dokle god se tišina čuva u dubinama planina,
Radovan će biti ime što se u pesmama peva,
Ljudska hrabrost u obrisima svete istorije.