Francuska nevladina organizacija Bloom objavila je u oktobru alarmantne rezultate istraživanja koje je pokazalo da konzervisana tuna u Europi ima visoku koncentraciju žive koja premašuje granicu za drugu ribu. Istraživanje se temelji na analizi gotovo 150 konzervi iz pet evropskih zemalja, Engleske, Njemačke, Italije, Francuske i Španije. Ovi su podaci zabrinuli potrošače u Evropi, ali i u Hrvatskoj, jer prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, živa je neurotoksin koji predstavlja ozbiljne rizike za zdravlje. 

Koliko su zabrinjavajući ti podaci, za Net.hr objašnjava dr.sc. Dario Lasić, dipl.ing., Šef Odjeljenja za zdravstvenu ispravnost i kvalitet hrane sa Nastavnog zavoda za javno zdravstvo Andrija Štampar.

- Prema aktuelnim podacima Ministarstva poljoprivrede, iako potrošnja ribe u Hrvatskoj nije na nivou nekih drugih mediteranskih zemalja, u konstantnom je porastu. Naime 2021. godine potrošeno je 22,90 kilograma ribe po glavi stanovnika, što je 18,6 posto više u odnosu na godinu ranije, kad je potrošnja bila 19,30 kilograma. Za poređenje, neke zemlje imaju puno manju potrošnju ribe. Od oko 5 kilograma po glavi stanovnika u Mađarskoj, pa do gotovo 57 kilograma u Portugalu. Iako to treba gledati i kroz prizmu rasta turizma, pa je za vjerovati da i turisti dobrim dijelom učestvuju u tom povećanju - objašnjava Lasić.

Konzervisana tuna dolazi iz Tihog i Atlanskog okeana

Pomalo je lakše kada znamo da Jadransko more nije među zagađenijima, pa su tako i naše tune manje izložene toksinima.

- No, konzervisana tuna u pravilu dolazi iz drugih mora poput Tihog i Atlantskog okeana, te se povremeno u takvim uzorcima može naći i povišene količine kontaminanata, poput žive koja je najdominantnija. Stoga me ne iznenađuju podaci Bloom-a, jer se slični podaci mogu naći i u sistemu brzog uzbunjivanja, na pretraživaču RASSF portala Evropske unije, koja na sedmičnoj bazi osvježava podatke o pojedinim povlačenjima hrane. Naime, u razdoblju od početka ove godine pa do kraja novembra  2024. dostupne su informacije kako je veći broj morskih plodova povučen sa tržišta EU, čak više od 60 puta, međutim dominirali su drugi grabljivci poput sabljarke i morskog psa. U 12 slučajeva pronađene su povišene količine žive u mesu tune, prerađevinama ili gotovim obrocima - kaže Lasić.

U Evropi se uglavnom jede konzervisana tuna.

- Nije novost da države članice povlače problematičnu ribu s tržišta ili čak ranije na službenim graničnim prelazima, te u sklopu državnih monitoringa ili monitoringa samih proizvođača, distributera ili maloprodajnih lanaca. To sve ukazuje na to da se i opšta populacija sve više učini osjetljivom, te da postanu kritični kupci i da se informišu o hrani koju kupuju. Naglašavam da osim naše veterinarske inspekcije i sami maloprodajni lanci povremeno provjeravaju svoje konzerve tuna prema HACCP planovima, te da je tuna češće od ostalih kategorija hrane na analizama, s obzirom na već poznati povećani rizik od žive i histamina -  na neki način umiruje Lasić zabrinute potrošače.

Tuna ima višu dozvoljenu količinu žive

Podatak iz Bloomovog izvještaja koji je posebno podigao prašinu u javnosti je da je prihvatljivi prag žive tri puta viši za tunu nego za druge vrste riba, poput npr. bakalara. Iz Blooma tvrde kako za takvo što ne postoji ni najmanje zdravstveno opravdanje, te za takvu praksu prozivaju industriju tune.

- Za početak treba reći kako prirodne bakterije apsorbuju živu i pretvaraju je u metil živu, uvodeći je u hranljivi lanac kao oblik koji se lakše apsorbuje. Male ribe konzumiraju ili apsorbuju metil živu, a nakon toga ih jedu veće ribe. Međutim, umjesto da se razgradi ili otopi, živa se nakuplja na svim nivoima hranljivog  lanca. U aktuelnom Zakonu 2023/915 o najvećim dopuštenim količinama određenih kontaminanata u hrani, jasno je da je kod nekih vrsta riba dozvoljena veća količina ukupne žive (1 mg/kg za tunu, palamidu, morskog psa, sabljarku..), u odnosu na ostale vrste (do 0,3 mg/kg za inćune, bakalar, haringe, skušovke, itd.). To je i logično uslijed činjenice da se grabežljivci iz prve kategorije duže zadržavaju u moru i kao primjeri vrsta koje su na vrhu hranljivog lanca, tokom vremena akumuliraju i teške metale poput žive - objašnjava stručnjak za zdravstvenu ispravnost i kvalitet hrane.

Lasić dodaje kako  ''treba naglasiti da je RH i prije ulaska u EU imala svoj nacionalni Pravilnik o najvećim dopuštenim količinama određenih kontaminanata u hrani (NN 154/2008) koje je izdavalo Ministarstvo zdravstva i socijalne zaštite te su bile iste MDK vrijednosti za živu od 1 mg/kg u tuni, kao i u grdobini, palamidi, škarpini, morskom psu i sabljarki".

Stoga on smatra kako treba ''isključiti navode o nekom lobiranju određenih učesnika kako bi se dozvolile povišene količine žive samo zbog globalne trgovine. S obzirom na to da EU preuzima preporuke Evropske agencije za hranu (EFSA), čije je naučno mišljenje sada već iz daleke 2012. godine (djelomično osvježeno 2018. godine), za očekivati je da će uskoro ići i nova procjena rizika za sve kategorije populacije, naročito za malu djecu i trudnice.''

Umjesto tune - oslić, losos ili sitna plava riba

Plava riba često se smatra važnim dijelom zdrave prehrane zbog omega masnih kiselina, ali Lasić navodi kako treba biti oprezan oko preporučenih količina.

 - Mnoga prethodna istraživanja, pa i u RH poput ''Riba Hrvatske'' Operativnog program za pomorstvo i ribarstvo navode da s oprezom treba pratiti preporuke o unosu ribe (dva puta sedmično ), naročito za osjetljive grupe, poput male djece i trudnica. Naime, vrste omega-3 masnih kiselina kao i metil-žive u porciji tune na tanjiru zavise od brojnih faktora , prema dostupnim znanstvenim radovima i stručnim mišljenjima, te je tunu sigurno konzumirati jednom sedmično dok bi drugi sedmični obavezni obrok trebao uključivati neku drugu vrstu ribe. Moja preporuka je oslić, losos ili sitna plava riba (poput sardine, skuše, lokarde) koje nisu do sada bile označene kao vrste s povišenim količinama kontaminanata.

- Zanimljivo je međutim da ''je Evropska komisija od EFSA-e zatražila da razmotri novi razvoj u vezi s toksičnošću anorganske žive i metil žive i ocijeni je li privremeni podnošljivi sedmični unos metil žive od 1,6 μg/kg tjelesne težine i od 4 μg/kg t.t. za anorgansku živu još uvijek prikladni -naglašava Lasić i dodaje:

- Što se tiče metil žive, tadašnja dostignuća u epidemiološkim studijama dječje razvojne studije pokazala da n-3 dugolančane višestruko nezasićene masne kiseline u ribi mogu neutralisati negativne efekte izloženosti metil živi, i to je svakako jedan od dobrih ishoda ovog problema.

Američka Agencija za hranu i lijekove (FDA) dala je neke preciznije smjernice potrošačima, stoga je npr. light tuna u konzervi označena kao ona s najčešćim niskim postotkom žive i smatra se jednim od najboljih izbora za osobe koje moraju ograničiti izloženost tom toksinu, objasnio je za Net.hr Lasić.

- Trudnice ili dojilje mogu konzumirati dvije do tri porcije konzervisane svijetle tune sedmično, a djeca dvije porcije. Konzervisana, svježa ili smrznuta bijela tuna i žutoperajna tuna sadrže češće nešto više žive, ali su takođe dobar izbor. Iako se ove vrste tune ne preporučuju djeci, trudnice ili dojilje mogu konzumirati jednu porciju sedmično.

Opasnosti povišenog nivoa žive u organizmu nisu zanemarive.

- Živa je bez mirisa i nevidljiva je ljudima. Kada uđe u tijelo, može djelovati kao neurotoksin te ometati mozak i živčani sistem, a izloženost živi može biti posebno štetna za malu djecu i trudnice. Dok se mozak djeteta razvija, on brzo apsorbuje hranjive supstance, pa živa može uticati na tu apsorpciju, uzrokujući poteškoće u učenju i kašnjenja u razvoju. Kod dojenčadi i kod fetusa, visoke doze mogu dovesti do kognitivnih poteškoća, cerebralne paralize, gluvoće i sljepoće. Kod odraslih osoba trovanje živom može uticati na plodnost i regulaciju krvnog pritiska. Trovanje živom takođe može uzrokovati simptome poput gubitka pamćenja, drhtavice i utrnulosti ekstremiteta.

Hrvatska kao dio Evropske unije ima obavezu držati se gornjih dopuštenih granica za kontaminante prema Zakonu o kontaminatima hrane.

- No može svojim istraživanjima potkrijepiti preko HAPIH-a i nadležnih ministarstava određene podatke kako bi se na nivou EU mogle smanjiti ili povećati maksimalne granice koje je EU propisala. Postupak je nešto duži, ali mnoge su članice iskoristile te mogućnosti kada su imale dovoljno argumenata na osnovu vlastitih nacionalnih istraživanja. Takva istraživanja u RH sprovodi HAPIH, te se redovno o bave upravo graničnim i problematičnim temama koje mogu biti od značajnog uticaja na lokalno stanovništvo, uzevši u obzir prehrambene navike stanovništva RH -  kaže Lasić, te dodaje:

- Kao jedan od dobrih primjera mogućnosti izuzetka od standarda EU Uredbi naveo je kako određene vrste riba porijeklom iz baltičke regije mogu sadržavati visok stepen dioksina, polikloriranih bifenila sličnih dioksinima (''DL-PCB-i'') i polikloriranih bifenila koji nisu slični dioksinima (''NDL-PCB-i''). Znatan dio tih ribljih vrsta iz baltičke regije ne udovoljava najvećim dopuštenim količinama, te bi u slučaju primjene najvećih dopuštenih količina bile isključene iz prehrane. Međutim, isključivanje ribe iz prehrane moglo bi negativno uticati na zdravlje stanovništva baltičke regije. Tako je doslovno i navedeno u citiranoj Uredbi.

- S obzirom na to da RH nema takvu snažnu povezanost sa konzumiranjem ribe, teško je za očekivati da bi naša Agencija za hranu i poljoprivredu mogla zaključiti slične izuzetke. Iako treba naglasiti kako je HAPIH već istraživao i tematiku teških metala u akvatičnim organizmima i dao svoje Znanstveno mišljenje i procjenu rizika za različite vrste slatkovodnih i morskih organizama porijekom iz RH - zaključuje stručnjak za zdravstvenu ispravnost i sigurnost hrane sa Nastavnog zavoda Andrija Štampar.