Budući komandir trećeg ruskog dobrovoljačkog odreda, Aleksandar Škrabov Vladimirovič, preplivao je Dunav da bi došao u Srbiju. Bio je iz grada Kerč na Krimu.

Učinila mu se to poslije Volge malena rijeka.

Plivao je u odijelu do sredine Dunava a onda ga je povukla matica.

Bio je mornarički pješadinac. Poručnik mornaričke pješadije.

Zar on, koji je čeznuo za vojničkom slavom, što je tolike granice prešao da bi se Srbima pridružio, da tako neslavno završi.

Isplivao je skoro dva kilometra niže.

Ležao je na travi, na proplanku u nepoznatoj zemlji, čekajući da se odjeća na njemu osuši.

Bilo je ljeto, sunčan dan. I poslije par sati bio je suv.

Bojao se granične patrole pa je nastavio pješke, što dalje od granice i Dunava.

Zaobišao varoš koja mu je bila na putu.

Hodao je dva dana do sljedećeg grada gdje je na autobuskoj stanici kupio kartu za Beograd.

U Birou Republike Srpske poslali su ga na Jevrejsko groblje u Sarajevo, kod vojvode Slavka Aleksića.

Slavko ga je postavio za komandira Trećeg ruskog dobrovoljačkog odreda. I četničkog majora.

Dobio je ratni nadimak Saša Rus i jedino je on mogao da drži ruske dobrovoljce u vojničkom redu.

On i vojvoda Slavko Aleksić su sjedeli jedan do drugog.

Slavko i Saša Rus su razgovarali motorolama.

Jer u Sarajevu je svak’ svakog slušao.

Slušali su i Bošnjaci kojima se od ruskog jezika ledila krv u žilama.

Psovali su im mater pravoslavnu.

U razgovor se umiješao i glas na arapskom kojeg niko nije razumio.

Onda je krenuo napad na Jevrejsko groblje.

Družina koja nije htjela da nosi petokrake, žabe crvene na kapama, dočekala ih je.

Dvanaestog i trinaestog juna 1992. muslimani su prema izveštajima njihove televizije imali 127 mrtvih.

A bilo ih je mnogo, mnogo više…

Nikad više nisu tako napali Grbavicu.

Ostali su leševi po Jevrejskom groblju koji su se čitavo ljeto raspadali.

Ništa kao mrtvac ne smrdi. Lešina ni jedne životinje.

Muslimani su to znali. Uprkos molbama i garancijama da neće pucati, istrulili su tu.

Alijin biološki rat. Gore kazne nije bilo od držanja položaja tu, blizu lešina. A ljeto je bilo vrelo.

Ime Saša Rus postalo je slavno na Sarajevskom vojištu.

Rusi su dolazili, zadržavali se neko vrijeme, neki manje neki više ali je Saša ostajao. Prošlo ih je oko stotinu. Bilo ih je raznih i sa različitim motivima.

Došla je uskoro za njim i supruga Svetlana i sin Jegor koji je imao devet godina.

Tu ih legendarni sveštenik pop Žuti vjenčao u crkvi napravljenoj u prostorijama mijesne zajednice. Kum je bio Slavko.

Saša Rus, Aleksandar Škrabov Vladimirovič, poginuo je 6. 6. 1994. na Moševićkom brdu na Olovu. Odsjaj dvogleda otkrio ga je snajperisti.

Sahranjen je na vojničkom groblju Miljevići koje je pop Žuti otvorio. Sem tog, otvorio je pop Žuti još pet grobalja za sarajevske Srbe. Neka su bila toliko blizu prvih linija da je noću sahranjivao pop Vojo Žuti sam, dok su vojnici čuvali stražu.

U redu za počasni plotun stajao je i devetogodišnji dječak. Jegor Škrabov Aleksandrovič. Pucao je iz očevog pištolja.

Sašu su možda svi zaboravili ali nikad neće njegovi ratni drugovi koji me mole da se raspitam šta je sa Jegorom Škrabovim Aleksandrovičem.

Uz vatru na kojoj pečemo čuvenu gatačku teletinu i sučemo krvavu ratnu pređu, pričaju mi da su čuli da je bajker, da je u bajkerskim jedinicama koji ulaze u dubinu ukrajinskog fronta. Taj mali čovjek od devet godina koji je vidio rat i na čijem licu se nisu vidjele suze. Jer za herojima se ne plače. Šta bi mogao drugo da bude.

Rijetko ko je ginuo u borbama. Na Grbavici se ginulo od granata i snajpera. Ipak je od 150 ljudi 35 poginulo.

Kozački kapetan Viktor Destajov iz oblasti Kubanija je vidio kad je metak od snajpera pogodio trudnu Srpkinju koja je radila u kuhinji.

Zaludu ga je bilo odvraćati.

Utrčao je želeći da pomogne pogođenoj ženi.

Snajperista je čekao.

Muslimanski snajperisti nisu bolji od naših zato što su bolji strijelci već zato što je u kulturi islama čekanje.

- Dosta mi je, bolan, te vaše hiće - rekao je Haso kad je Mujov sin došao po kolijevku naručenu za njega i plaćenu prije dvadeset godina. Trebala je Muju za unuka. - Dosta mi je te vaše žurbe - rekao mu je Haso i vratio pare.

Snajperista je samo to i čekao. Kad je podigao mrtvu ženu stigao ga je metak iz snajpera.

Pjotor Mališev ima blijedo lice, gotovo bijelo, mršav je, pokreti su mu kao i oči, blagi.

Nešto je u njemu što ga je odvajalo od ostalih ratnika.

- Čim ste se bavili pre nego što ste ovamo došli -  pitao ga je Slavko.

- Bio sam monah, ali sam odlučio da skinem mantiju i dođem da se borim za pravoslavlje. 

Uzeli su drugi Rusi da ga obučavaju. Teško da su te ruke pušku držale.

Nešto na njegovom licu je govorilo da neće preživjeti rat.

Stanislav Krakov bi rekao: „Video mu se mrtav zmijski kotur oko vrata.“

Sa Grbavice je otišao među „Bele Vukove“ kod Srđana Kneževića.

I uskoro poginuo. Slavko to nikad Srđanu nije oprostio. Ali ko ga je mogao sačuvati.

Za njim je došla žena koja ga je voljela.

Zamonašila se u nekom manastiru, kažu Prekobrđe, Morača u Crnoj Gori.

Vladika Amfilohije, blaženopočivši, dao je da se napravi film o njemu.

Kad god umre od starih rana, godina i bolesti neki od četnika sa Grbavice, ratnih drugova Rusa dobrovoljca, govor drži Brane Kovačević.

Govornik, prije nego što će početi govor, vikne:

„Svi za Donbas!“

„…Donbas!“ odgovoraju mu surove hercegovačke planine.

Umorni i već stari dobrovoljci sa Grbavice, zaboravljeni od svih, opraštaju se od mene začuđeni da se i njih neko sjetio.

Piše: Nebojša Jevrić