Poštovani ministre Maleševiću,

Obraćam Vam se kao vršilac dužnosti Dekana Ekonomskog fakulteta u IstočnomSarajevu, svjesno zloupotrebljavajući taj položaj radi onoga što smatram višim dobrom, a kako biste Vi obratili pažnju na ono što već više godina želim reći i predložiti donosiocima odluka u ovoj zemlji, odluka koje se tiču prevashodno razvoja visokog obrazovanja.

Napominjem da sam se prije par godina (tačnije 2010. godine) već obraćao jednom od Vaših prethodnika na mjestu ministra prosvjete i kulture u Vladi Republike Srpske, sa pismom dosta slične sadržine, ali je, nažalost, kulturan odgovor kako je pismo primljeno, bilo sve što sam dobio natrag.

Neposredan uzrok nastanka ovog pisma bilo je okupljanje resornih ministara, rektora i dekana državnih fakulteta u organizaciji nevladine organizacije „Pozitivne snage Srpske“, kojem sam prisustvovao prošle sedmice u Banjaluci, ponajviše kako bih Vam tom prilikom, kao resornom ministru, a zatim ministru Komiću i predsjedniku Savjeta za obrazovanje Republike Srpske, profesoru Mirjaniću, iznio ono što ću Vam iznijeti i u ovom pismu.

Nažalost, Vi i ministar Komić ste napustili ovaj skup prije nego što sam dobio priliku da bilo šta kažem, zbog čega sam odlučio da Vam se obratim putem otvorenog pisma. Želim da naglasim da ovo ne činim sa bilo kakvom lošom namjerom ka Vama lično, već sa željom da u ovu bitnu raspravu uvučem širu javnost Republike Srpske, a kako bi nam svima, u konačnici bilo bolje.

Poštovani ministre, ne želeći da omalovažavam napore koje ministarstvo, sa Vama na čelu, preduzima kako bi se stanje popravilo, te značajna finansijska sredstva koja ovo siromašno društva izdvaja za visokoškolsko obrazovanje i podizanje studentskog standarda, ovo pismo moram početi tako što ću stvari nazvati pravim imenima.

Dakle, notorna je činjenica da smo na pomenutom skupu preko 90% vremena proveli slušajući izlaganja o ozbiljnim problemima u visokom obrazovanju, problemima koji se, preovlađujući je utisak, konstatno akumuliraju. Ti problemi su, prema mom skromnom mišljenju, samo indikatori ili simptomi stanja u našem obrazovanju koje se ne može u potpunosti odvojiti od stanja u cjelokupnom našem društvu. A kada imate takve simptome, ili ako hoćete, indikatore kakve mi imamo, onda je jedina riječ koja objektivno opisuje stanje u našem visokom obrazovanju – bolest.

Dakle, naše visoko obrazovanje je bolesno i to sada već duži vremenski period i neophodno ga je liječiti. Oprostite, ali ako stvari ogolimo i nazovemo ih pravim imenom, onda smo na pola puta ka izlječenju.

Pri tome, želio sam da Vam ukažem na činjenicu koju smatram izuzetno bitnom za ovu diskusiju, a to je da simptomi nisu i uzročnici bolesti i da simptomatsko liječenje, koje Vlada i resorno ministarstvo sa Vama na čelu već duže vrijeme provode, teško da će dati trajnog rezultata.

Zbog toga je, prema mom mišljenju, a vodeći se latinskom sentencom Rerum cognoscere causas (spoznati uzroke stvari) ključno posvetiti pažnju pravilnom razumijevanju uzroka bolesti.

Opet, prema mom skromnom mišljenju, te uzročnike treba tražiti u modelu reforme visokog obrazovanja koji smo pod uticajem onoga što se naziva „međunarodnom zajednicom“ prihvatili početkom 2000-ih, pri čemu, nadam se, nismo bili svjesni šta činimo i kakve će to imati posljedice.

Mnogi bi rekli da se radilo o nekom obliku više sile i da su slične modele prihvatile i sve okolne zemlje, te da zbog toga nema smisla da o tome raspravljamo. Čak i ako je to istina, a ja držim da nije, to nam ne daje pravo da od modela koji, sada već jasno vidimo, trajno sakati naše društvo napravimo „zaštićenu vrstu“ koju nećemo i ne smijemo da kritikujemo ili mijenjamo.

Zbog toga bismo trebali još jednom, ovaj put svojom glavom i za svoj račun, da razmislimo o tome šta je problem sa provedenim reformama u visokom obrazovanju koje su se, kao što je opšte poznato, bazirale na uvođenju tzv. „ Bolonjskog modela studiranja“ i dozvoljavanju privatnom kapitalu da uđe u vlasništvo nad visokoškolskim institucijama.

Kao ekonomista i nastavnik na javnoj visokoškolskoj instituciji koji nikad, ali ama baš nikad nije radio ni na jednoj privatnoj visokoškolskoj instituciji, niti to namjerava, moram da Vam kažem da ne vidim direktne uzroke problem ni u jednoj ni u drugoj stvari.

Prije svega, ali manje bitno, smatram da je prava šteta što Bolonjski model studiranja nismo zaista implementirali već ga više fingiramo.

Prebacivanje odgovornosti na privatni kapital jeste ono što se u našoj javnosti najčešće percipira kao uzročnik problema. Međutim, kao ekonomista koji se dosta bavi izučavanjem ekonomske teorije i empirije, takvo objašnjenje prosto ne mogu da prihvatim. Privatni kapital, per se nije destruktivan, već naprotiv on teži kvalitetu i efikasnosti. To svaki ekonomista zna. Privatni kapital postaje destruktivan samo u društvima koja naprave institucionalnu strukturu koja na neki način iskrivljuje tržišne mehanizme i dovodi do suboptimalnih rješenja.

Nažalost, moram konstatovati da je, prema mom mišljenju, upravo takav slučaj u našem društvu.

Mi smo, kao i druge zemlje regije, napravili sistem koji nije usmjeren ka maksimiziranju kvalitete obrazovanja za naše studente, već ka provizornom ispunjavanju eksterno postavljenih okvira uz istovremeno održanje povlaštenog položaja javnih visokoškolskih institucija (kakva je i ona koju ja trenutno vodim), sa snažnim uplivom regionalnih, pa ako hoćete i lokalnih interesa koji utiču na održavanje nevjerovatno složene i neefikasne mreže visokoškolskih institucija za jednu ovako malu i siromašnu državu.

Jednostavnije rečeno, mi smo pod nekom vrstom nepoznate i nikad do kraja definisane prinude dozvolili osnivanje privatnih visokoškolskih institucija, ali smo ih, opet vodeći se tradicionalizmom u pogrdnom smislu te riječi, od početka stavili u neravnopravan položaj budući da se za rad javnih visokoškolsih institucija izdvajaju značajna sredstva iz javnih fondova na koja privatne viskokoškolske instutucije ne mogu da računaju. Čak i ja koji radim u jednoj javnoj visokoškolskoj instituciji ne mogu da ne primjetim, da su na ovaj način, javne visokoškolske institucije praktično stekle nelojalnu finansijsku konkurentnost.

Na ovu nelojalnu konkurenciju javnih visokoškolskih institucija privatni kapital je odgovorio na jedini način na koji je mogao i znao  – nelojalnom konkurencijom u smislu snižavanja kvaliteta nastavnog procesa ili ako treba da budem eksplicitan vrlo zastupljenom praksom prodaje diploma. Dakle jedna nelojalna konkurencija je izrodila drugu, a sada obje zajedno uništavaju kvalitet našeg obrazovanja budući da je i kvalitet nastavnog procesa na javnim visokoškolskim institucijama, suočenim sa odlivom studenata i negativnim demografskim kretanjima, pa ako hoćete i neadekvatnom kadrovskom politikom, takođe značajno narušen u zadnjih desetak godina, mada je i dalje generalno daleko iznad onoga što se može vidjeti na privatnim visokoškolskim institucijama.

Da li se ovi negativni procesi mogu zaustaviti?

Moje je mišljenje da je ovo itekako moguće, čak i u relativno kratkom roku.

Potrebno je samo sagledati stvari iz šire perspektive i napore usmjeriti, kao što sam već istakao, na otklanjanje uzroka, pa tek onda i simptoma.

Dakle, ako je već dozvoljen ulazak privatnog kapitala u visoko obrazovanje, neophodno je reformisati sistem finansiranja obrazovanja i sistem kontrole kvaliteta na način koji će dovesti do fer tržišne utakmice koja će neutralisati sve oblike nelojalne konkurencije i dovesti do trke u kvalitetu koja će se pozitivno odraziti na društveni razvoj.

Vrlo konkretno, neophodno je učiniti samo dvije stvari: 1. sredstva koja društvo izdvaja za visoko obrazovanje usmjeriti ka studentima, a ne direktno visokoškolsim institucijama, 2. pretvoriti visokoškolske institucije u svojevrsne „auto škole“.

Ovo prvo treba da znači da država treba da „daje“ školarine dobrim i solidnim đacima i studentima prema ostvarenim rezultatima u srednjoj školi i tokom dotadašnjeg studiranja, te da ih pusti da ta finansijska sredstva odnesu tamo gdje misle da će dobiti kvalitetno obrazovanje (ukuljučujući i privatne fakultete), a ne da novac direktno prebacuje javnim visokoškolskim institucijama. Na taj način bi se stvorili fer finansijska utakmica na obrazovnom tržištu, te podstakla konkurenciju među svim visokoškolskim institucijama. Ovdje je bitno naglasiti i da te školarine ne bi smjele da ostanu na dosadašnjem nivou već bi morale da odražavaju realne troškove studiranja.

Pretvaranje visokoškolsih institucija u svojevrsne „auto škole“ bi značilo da je neophodno oduzeti i javnim i privatnim visokoškolskim instutucijama pravo da nastavnik koji je predavao studentima ispituje iste tj. svojim potpisom verifikuje njihovo (ne)znanje. Umjesto toga ovo treba prepustiti stručnim komisijama koje za svaki predmet odredi Ministartvo prosvjete i kulture vodeći se kriterijumima referentnosti nastavnika. Time bi npr. studenti sa privatnih visokoškolskih institucija morali da pokažu svoje znanje pred komisijom u čijem sastavu bi obavezno bio i neki nastavnik sa državnih fakulteta čime bi na „rasprodaju diploma“ napokon bila stavljena tačka ili bi bar bila radikalno redukovana.

To bi značilo i da studente sa javnih visokokoškoskih institucija trebaju da ispitaju nastavnici sa drugih univerziteta i fakulteta što bi, takođe, moglo pozitivno da se odrazi na njihovo znanje i protiv čega nijedan nastavnik koji ozbiljno radi svoj posao ne bi trebao da ima išta protiv. Sve ovo podsjeća na auto škole, budući da i u auto školama učite da vozite, i to znanje odnosno vještina je ono što tamo možete dobiti, ali vam same auto škole ne mogu izdati vozačku dozvolu. U svakom slučaju, linearnost ovog rješenja bi garantovala fer tržišnu utakmicu i po pitanju kvaliteta nastavnog procesa čemu ni privatne visokoškolske institucije, ako već tvrde da rade savjesno i kvalitetno, ne bi trebale da se protive.

Naglašavam da ove dvije reforme, reforma sistema finansiranja i novi model provjere kvaliteta znanja studenata ne bi smjele da se odvajaju ni za milimetar, jer bi provođenje samo jedne od njih dovelo ili do daljeg urušavanja javnih visokoškolsih institucija (ako se provede samo reforma sistema finansiranja), ili do trenutnog nestanka privatnih visokoškolskih institicija (ako bi im se onemogućilo izdavanje diploma bez pristupa javnim fondovima).

Na koncu, ove dvije reforme bi, s vremenom, dovele i do racionalizacije mreže visokoškolskih institucija u Republici Srpskoj budući da bi oni studijski programi koje ne privlače ni minimalan broj studenata neophodan za finansijsku samoodrživost nastavnog procesa bili s vremenom ugašeni, što je neminovnost koju sadašnji napori samo odlažu.

Naravno, država bi u slučaju da postoji društveni interes mogla nekim deficitarnim zanimanjima ili studijskim programima od opšteg interesa da pomogne kroz diferencijaciju iznosa stipendija, ali je to već drugo i zasebno pitanje povezano sa donošenjem tzv. industrijske politike.

Poštovani gospodine ministre, na kraju želim da Vam ukažem na još jednu činjenicu. Većina ovoga što sam gore iznio zapravo nije moja ideja. Da budem precizniji radi se o razradi ideja Miltona Fridmana, dobitnika nagrade za ekonomiju Švedske akademije nauka i umjetnosti u čast Alfreda Nobela, ideja koje je on iznio u svom najpoznatijem dijelu Kapitalizam i sloboda još davne 1962. godine.

Svjestan sam da je u našem društvu pozivanje na Fridmana skoro pa grijeh, ali činjenice govore da na većini (ili svim) rang listama najboljih svjetskih univerziteta, apsolutno dominiraju oni iz Sjedinjenih Američkih Država, za šta postoje itekako dobri razlozi.

Nadam se da ćete ovo moje pismo primiti i shvatiti onako kako je i napisano, a to znači kao krajnje dobronamjernu diskusiju jednog građanina Republike Srpske kome je iskreno profesionalno i privatno stalo do budućnosti visokog obrazovanja kod nas, a ne na bilo koji drugi način.

Uz srdačne pozdrave,

doc. dr Marko Đogo