Etnolog i antropolog Branko Pjević iz Istočnog Sarajeva rekao je Srni da bi primarni cilj nakon epidemije virusa korona trebalo da bude jačanje društva u cjelini, ali i sopstvene stručnosti pojedinaca.

Pjević je rekao da je u trenutnoj epidemiološkoj situaciji do izražaja došla svijest i znanje, i pojedinca i kolektiva, te stručnost pojedinih službi, društveno-političkog sistema i organa upravljanja u vanrednim okolnostima.

-Ništa nećemo postići ako budemo čekali da nam neki stranci plate i kažu kako treba da se odnosimo prema sopstvenom prostoru, ekonomskom sistemu, prirodnom i kulturnom nasljeđu, životnoj sredini, pa samim tim i u vrijeme epidemije koja je zadesila cijeli svijet- smatra Pjević.

On je pozvao stanovnike Srpske da doprinesu borbi protiv virusa korona tako što će se pridržavati uputstava stručnih lica.

-Dajmo nesebičan doprinos predstavnicima stručnih službi, vlasti, kriznim štabovima, zdravstvenim radnicima i drugima na prvoj liniji u vrijeme epidemije, radi nas. To nam je dužnost, moralna, pravna, ljudska, srpsko-pravoslavna, svi smo jednako odgovorni. Pomozimo jedni drugima, poslušajmo savjete i uputstva, te poštujmo mjere predostrožnosti- poručio je Pjević.

Epidemije u prošlosti

Pjević je rekao Srni da su u prošlosti najveći danak u ljudskim žrtvama uzimale upravo epidemije, 1690, 1731, 1741, 1782, 1814, 1816. godine, zavedene u starim arhivama pod nazivima, kuga, kolera, lepra, oganj, astaluk, ospice, dječiji kašalj, zauške, variola, sifilis, tuberkuloza, šuga, tifus i druge akutne zarazne bolesti nakon Drugog svjetskog rata.

On pojašnjava da je borba za goli opstanak u prošlosti tokom različitih kriznih vremena tjerala narod da se razdvaja, sklanja i skriva što dalje od glavnih puteva, gradova i većih naselja, zalazi duboko u šumu, u planinska gotovo bespuća, ljuti krš i bezvodne krajeve, samo što dalje jedni od drugih.

-Većina srpskih sela brojala su u periodu 19. vijeka oko desetak kuća do pedeset, većinom razbacanih i dosta udaljenih jedni od drugih. Manji zaseoci sastojali su se i od samo jedne kuće, ali sa višečlanom porodičnom zadrugom- navodi Pjević.

Pjević smatra da je borba za odbranu geopolitičkog prostora, samoodbrana vlastitih interesa negativno uticala na narod, jer su se, kakao je rekao, duhovno i kulturno ljudi izgubili.

-Takva opasnost, nažalost, i dalje je prisutna, jer živimo u svijetu najsavremenije brze komunikacije. Naša sve više urbanizovana i potrošačka svijest odvela nas je nekontrolisano u pogrešnom pravcu. Želja savremenog čovjeka je, po svaku cijenu, domoći se grada, pokrenuta još u doba SFRJ. I dalje važi ona stara `selo hvali, a u grad se svali`- kaže Pjević.

Prema njegovim riječima, vremenom se došlo do devastacije zemljišta, a najčešći uzročnici su površinski kopovi, deponije, otpadne vode, akumulacije teških metala, pesticidi, urbana i ruralna naselja, aerodromi, erozije, klizišta i slično.

-Masovno propadanja šuma, u novijoj istoriji predstavlja jednu od najvećih ekoloških katastrofa, najčešći uzrok tome su kisele kiše i nekontrolisano iskorištavanje, uništavanje i zagađenje koje potiče upravo od čovjeka. Čovjek je veliki zagađivač usljed tehničkog i tehnološkog razvoja i demografske ekspanzije, što sigurno izaziva i mnoge katastrofe, pa i bolesti koje prijete opstanku- zaključio je Pjević.