Malo ljudi zaista brine o istini. Mogli bismo mi reći da brinemo, ali kada dođe do konkretnih situacija, ljudi su previše podložni toj vijekovnoj slabosti - ponosu.

Pretpostavimo da pijete piće sa prijateljima i vodite prijateljsku raspravu o nekoj kontroverznoj temi. Imate svoje mišljenje, imate svoje argumente, nasuprot nekog drugog. Pretpostavimo sada da taj neko iznese sjajan argument i potpuno razbije vašu poziciju. Kako reagujete? Da li kažete: „Dobro je, možda ste u pravu“, ili se dalje uvlačite u raspravu? Za Platona su zaista rijetke osobe kojima je stalo do istine. Većini ljudi je stalo samo do pobjede.

Postoji filozofska razlika između dijalektike i debate. Dijalektika je kada dvoje ljudi sa suprotnim stavovima raspravlja o tome koja je pozicija najbolja. Njihova briga je šta je ispravno, a dijalektika se obično završi nekom vrstom kompromisa ili sinergije koja predstavlja poboljšanje obje pojedinačne pozicije. Debata je, s druge strane, vrsta sporta. I, kao i kod većine sportova, mora postojati pobjednik ili gubitnik. Kao i drugi sportovi, možete trenirati da biste postali bolji u debatama. Možete naučiti trikove trgovine kako bi vaš protivnik izgledao blesavo ili njegovi argumenti izgledali slabi.

Upravo zbog toga je Platon smatrao da su rasprave veoma glupe, opasne stvari.

Sofistika i sujeta

Ako nekoga nazivate sofistom, nazivate ga šarlatanom. Sofista je neko ko dobro govori, može da razbije gomilu i može da napravi duhovite šale na vaš račun, ali ga istina ne zanima. Ako političara nazivate sofistom, za njim mislite da im je stalo samo do glasova, tj. popularnosti i da nemaju neke značajne principe. A razlog zašto je „sofista“ postao tako pogrdan termin je - Platon.

U Platonovoj Grčkoj, sofisti su bili svojevrsni filozofi, ali su ih najviše zanimala umjetnost retorike i ubjeđivanja. Oni su se bavili debatom i raspravom, a ne dijalektikom. Sofisti su ponekad zarađivali gomilu novca učeći druge velikoj umjetnosti pobjede u debati. Naučili bi ambiciozne političare, djecu iz plemićkih porodica ili bilo koga ko ima dovoljno novca kako da njihov protivnik izgleda kao magarac. Učili su kako da privučete publiku na svoju stranu i naučili su kako da izgledate samouvjereno dok to radite.

Platon je, dakle, tvrdio da se sofisti (i uopšte umjetnost debate) bave samo popularnim mišljenjem. Govorili su ono što su znali da će usrećiti publiku, a njihovi „principi“ su uvijek, upadljivo, usklađeni sa onim ko ih sluša. Povijaće se kako god vjetar duva. Za sofiste, ispravno i pogrešno nije toliko važno koliko podrška ili smijeh.

Erističke moći

Sofisti nisu samo majstori retorike (uvjerljivog govora) već i eristike. Eristika je spremnost osobe da upotrijebi sve trikove koje može da pobijedi u debati. Kao što filozof Džon Gilbert kaže, „Eristički govornik koristi dvosmislenosti i zablude i spreman je da odluta u dugotrajnu irelevantnost ako vjeruje da će to poslužiti njegovom cilju.“ Ukratko, eristika znači tretirati debatu kao sport, a ne kao filozofsku potragu. Evo tri primjera eristike:

• Upotreba lažnih dilema. Dobar učesnik u debati će pokušati da ograniči protivnika tako što će definisati opseg prihvatljivih pozicija. Da bi to uradili, često će predstaviti dvije ili nekoliko opcija kao jedine opcije. Na primjer, u debati o klimatskim promenama, sofista bi mogao da tvrdi: „Moramo sada da zaustavimo sve industrijske aktivnosti ili se suočimo sa izvjesnim izumiranjem.“ Ovo eliminiše čitav spektar nijansi i mjera ublažavanja.
• Ad hominem napadi. Ponekad bi napad na osobu zapravo mogao biti filozofski opravdan, ali se često koristi da odvrati ili umanji argumente protivnika. Ipak, češće se koristi za jeftin smijeh. Na primjer, u debati o ekonomskoj politici, erista bi mogao da kaže: „Pa, ja na primjer ne bih prihvatio ekonomske savjete od nekoga ko kupuje odijelo u Bingu“.
• Pogrešno usjmeravanje. Ovo je omiljeni pristup većine političara. Kada mu se postavi nezgodno pitanje ili mu se predstavi dobar argument, sofista će odgovoriti na srodno ili suptilno drugačije pitanje. Recimo da je političar upitan o padu školskih rezultata. Erističko pogrešno usmjerenje bi bilo da odgovorimo: „Uložili smo više nego prošla vlast u škole i zaposlili 30% više nastavnika.“ Ovo ne doprinosi rješavanju problema opadanja školskih rezultata.

Pitanje sofizma je dobilo novi značaj u doba društvenih medija, onlajn video zapisa i podkasta. Na primjer, u junu ove godine, popuarni podkast voditelj Džo Rogan je ponudio 100.000 dolara ljekaru i naučniku za vakcine Piteru Hotezu ako bi se pojavio na njegovom podkastu kako bi raspravljao sa Robertom F. Kenedijem o potrebi vakcinisanja. Hotez je odbio ponudu i društveni mediji su pomahnitali. Hoteza su predstavili kao kukavicu, prevaranta i nesigurnog u sopstvene argumente. Međutim, verovatnije je da Hotez „poznaje svog Platona“.

Kada ugostite podkast sa deset miliona slušalaca, vjerovatno se ne bavite najboljim argumentima ili otkrivanjem istine. Vi ste više zabrinuti za zabavu. Robert F. Kenedi je talentovan i iskusan sofista. Nikada neće pogriješiti i nikada neće izgubiti u raspravi, jer zna sve trikove erističke trgovine. On može da poklekne, saplete se i okliza na sve naučne činjenice koje Hotez može da predstavi. On će plivati u velikom bazenu ad hominem napada, lažnih dilema i pogrešnog usmeravanja. I većina slušalaca neće biti ništa mudrija.

Malo ljudi zapravo brine o istini; oni su ovdje zbog spektakla.