Iako je od slavne pobjede rvača amatera Mile Ujića, nad profesionalnim pelivanom, prošlo više od 120 godina o njegovoj snazi i umijeću i dan danas se prepričava u selu Podgaj, ali i širom Rogatice.

Od njegove smrti prošao je već vijek, ali ponos koji je ostavio u amanet svojim nasljednicima kao i cijelom kraju i dalje živi, pa se tako Milanko, Vule, Peđa i ostali Ujići kad god se okupe sa radošću prisjete dana kada je anonimni seljak “jak kao zemlja” nadvladao pelivana kako se svojevremeno nazivao narodni, vašarski, rvač koji je bio simbol snage i izdržljivosti.

Sa posebnim režimom života i priprema za borbe u ringu pelivana je bilo teško pobijediti, a on je sa protivnicima veoma lako izlazio na kraj i sticao oreol nepobjedivosti. Međutim, Mile je jednog takvog rvača pred kraj 19. vijeka oborio na leđa i tako sebi donio slavu, ali i cijelom kraju. O tom događaju za pamćenje velike porodice Ujić, ako je suditi prema Milovim potomcima, nastaviće da pričaju i buduće generacije.

- Mile je, prema priči njegovih potomaka, rođen 1858. a možda i koju godinu kasnije. Živio je od poljoprivrede i stočarstva. Uz to Mile je bio gorostas i sila od čovjeka, ljut kao kremen kamen i drčno uporan i nepokolebljiv u naumu da ostvari zamišljeno - prenosi Milanko Ujić (56) priče starijih o nesvakidašnjem čovjeku iz njegove porodice.

Upravo te njegove osobine, dodaje, bile su razlog da tadašnji prvaci u Rogatici baš Mila odaberu da se suprotstavi profesionalnom rvaču, koji je sa cirkuskom šatrom tih dana dolazio u kraj i koji je najavljen sa velikom pompom.

- Na plakatima kojim je oblijepljena tadašnja čaršija, bile su fotografije čovjeka golog do pojasa, obrijane glave i sa brkovima koji su sezali dobro ispod brade. Na desnoj i lijevoj ruci držao je po jednog odraslog čovjeka, a pratio ga je naziv pelivan. Sudeći po tome i kladionicama koje su uveliko radile, Mile u ovom okršaju nije imao ni minimalne šanse. Očekivao se susret Davida i Golijata. Pelivan, koji je u neku ruku bio i predstavnik tadašnje Austrougarske vlasti, namazan uljem od glave do pete, sijao je ko dobro podmazana tepsija. Mile je opet bio u običnim od parheta sašivenim, običnim seljačkim gaćama. I on se malo namazao zejtinom. Oba su imale svoje sekundante - kazuje Milanko.

Oba su, veli, imali i svoju publiku. Pelivana, koji je došao kao rvač sa respektabilnom prošlošću i brojnim pobjedama u Zagrebu, Banjaluci, Sarajevu i drugim većim mjestima tadašnje Austrougarske, bodrili su oficiri, šumarski inženjeri, geodete i drugi činovnici koji su ovdje službovali, a Mila običan narod u seljačkim odorama.

- Sama borba, pričalo se takođe, počela je ispitivanjem protivnika. Pelivan je samouvjereno pokušavao da uhvati Mila za pojas i to bi po njemu bio kraj borbe. Mile je, opet, vješto izbjegavao hvatanje u koštac i čekao svoju šansu. U jednom trenutku pelivan je “otkrio” lijevu stranu tijela. Mile je to iskoristio i brzinom mačke svojom desnom rukom i prstima ko hrastovim klinovima ispod rebara probio kožu pelivana, snagom sticanom koševinom i drugim teškim seljačkim poslovima digao ga u vazduh i tresnuo leđima o zemlju - sa ponosom prepričava jedan od Ujića.

Teška srca, sudija u ringu, kapetan carske vojske, koja je imala garnizon u Rogatici, označio je kraj borbe.

- I dok carski djelatnici nisu mogli da shvate šta se desilo, u narodu je nastalo neopisivo slavlje. Mile se ubrzo našao na rukama svojih Ujića i drugih komšija i prijatelja. Na rukama, ali teško povrijeđenog, odnijeli su i pelivana do cirkusnih kočija koje su hitno pošle prema Sarajevu i doktorima. Na njegovu nesreću, živ je stigao samo do Ravne Romanije - završava ovu priču Milanko.