Priča o dva ratna druga, kapetanu Matić Miladinu, tada komandiru odjeljenja u PT vodu 4. bataljona Vojne Policije i poručniku Obradu Gvozdenoviću, pripadniku Diverzantskog odreda u 65. ZMtP. 

Osvanuo je 6. april. Dan predivan, pravo proljeće. Obavio sam ustaljene poslove sa svojim odjeljenjem protiv-terorostičkog (PT) voda, koje je po ocjenama komande bilo najbolje u PT vodu. U kancelariji smo sjedili Boro, Đele, Mirso, Perko, Srele i ja. Prepričavali smo događaje i iznosili svako svoju ocjenu novonastale situacije.

Iznenada iz pravca Vraca i Trebevića su se začule jake detonacije.

– Uzbuna! Iz hodnika je diskusiju prekinula naredba dežurnog. Za punih pet minuta PT vod je sa punm borbenom opremom bio na zadatom položaju. Rasporedio sam odjeljenje i izdao dodatne naredbe. Kroz nekoliko minuta dotrčao je kurir komandanta bataljona i pozvao sve starješine na sastanak. U sali za sastanke mučna tišina. Blagi žagor prekide dolazak komandanta.

– Drugovi počeo je rat, reče i pređe pogledom po sali i starješinama. Nismo se iznenadili jer smo ovakav razvoj situacije i očekivali. Komandant poče izdavati naređenja oko obezbjeđenja kasarne. PT vod ubrzo dobija zadatak da pojača istureno komandno mjesto (IKM) 2. vojne oblasti (2.VO) „Bosut-2“ koje se nalazilo na Zlatištu (Trebević). Ostale jedinice ostadoše u Kasarni, sem jednog odjeljenja iz našeg voda koje je obezbeđivalo komandu 2.VO na Bistriku. Sa Zlatišta je pogled na grad bio veličanstven, a s obzirom na to da na vojsku još uvijek nije bilo napada, uživao sam posmatrajući Sarajevo, i razmišljajući da li ću više ikada u njega ući.

Puškaranja su se povremeno čula u pojedinim dijelovima grada. Kod nas je situacija bila mirna. Vojnicima sam izdao naređenja i rasporedio ih kao da će svakog momenta započeti napad. Sa kasarnom smo imali telefonsku vezu i znali smo u svakom momentu šta se dešava.Kako su dani odmicali sve više se stezao obruč oko kasarni i vojnih objekata. Pošto sam bio na IKM-u znao sam u svakom momentu šta se dešava u zoni odgovornosti 2.VO, tj. BiH jer je zona odgovornosti zahvatala čitavu BiH i dio Hrvatske.

Vrijeme smo provodili, kako smo na malom i skučenom prostoru najbolje mogli organizovati, ali smo najviše vremena provodili na stijeni sa koje se moglo skoro cijelo Sarajevo vidjeti, te nam je to ujedno bila osmatračnica. Sate i sate sam provodio sa dvogledom u ruci dok sam posmatrao grad u kome sam proveo petnaest godina. Obuzimala me je jeza, a ujedno i tuga jer sam u njemu proveo najljepše godine života.

Sa osmatračnice sam posmatrao pripadnike Zelenih beretki i njihov položaje. Mada još uvijek nije bilo naših većih sukoba, u njima sam vidio neprijatelje. Tako provodeći vrijeme na stijeni, uhvatih preko motorole razgovor dvojice starješina, jedan glas od njih dvojice sam prepoznao. Poslije provjere ustanovih da je to glas poručnika Obrada Gvozdenović iz Malog polja kod Han Pijeska, sa kojim sam se upznao na Bregani pri obezbeđenju remontnog zavoda od 31. avgusta do 6. septembra 1991. godine, a inače smo još bili i zemljaci. Bio je to stasit mladić, vesele naravi, sklon šali i veselju. Na službi je bio u Diverzantskom odredu (DOd), 65. Zaštitnog motorizovanog puka. Razgovor je vodio sa svojim komandantom kapetanom Labudovićem. Tajni naziv mu je bio Kondor. Bilo mi je drago da ga čujem. Sa svojim DOd obezbjeđivao je Vojnu bolnicu Sarajevo (VBS). Dogovorih sa njim kanal na kojem treba da se čujemo i po potrebi sarađujemo, jer sam VBS vidio kao na dlanu i mogao sam mu koristiti u osmatranju dijelova koje on nije vidio i pomoći oko izvršenja zadataka.

– Kondore ovdje Mungos, čujemo se na dvojci (kanal na Motoroli)

– Važi zemo, zovi po potrebi, imaću jednu motorolu na tom kanalu, odgovori Gvozdenović.

– Čuvaj se, rekoh mu.

– Takođe druže moj, završismo razgovor i ja se vratih svojim redovnim aktivnostima.

Od tada sam se svakodnevno čuo sa drugom koji me je oduševio i ostavio utisak hrabrog i obučenog starješine. Dani su prolazili sporo, a odvojenost i briga o porodici predstavljala mi je svakodnevno opterećenje. Objekat koji smo obezbjeđivali nije bio napadan i kod svih nas je vladala neka opuštenost. Slobodno smo se kretali kao da ne postoji opasnost i da smo na nekoj vojnoj vježbi. Svakodnevno sam sa stijene gledao pripadnike Zelenih beretki kako sa kreću i sa bojažnošću osmatraju naše položaje. Bili smo na dominantnijem položaju u odnosu na njih.

Taman kad krenuh nazad u objekat, začuh rafal, koji me srećom promašio. Zrna su pogađala ispod mojih nogu. Bacih se u zaklon i uzvratih vatru na napadače.

– Uzbuna ! Svi na položaj, -šumom se prolomila naredba komandira PT voda, Perka. Ubrzo u moj zaklon dođoše vojnici iz mog odjeljenja, a ja se povukoh prema objektu, kako bi pomogao Komandnom vodu (KV) u organizovanju odbrane. Vatra iz oružja bila je žestoka, prava kanonada i odjekivala je Trebevićem. Napad je poslije žestoke borbe odbijen. Zaključio sam da je bio više organizovan kako bi ispitali jačinu naših snaga, nego usmjeren u tom trnutku na zauzimanje objekta.

– Raniše Ulija, reče Atila, te potrčah u pravcu zaklona gdje je bio raspoređen.

– Nije strašno, neće grom u koprivu, reče Ule. Uočio sam da povreda nije strašna, ali ni bezazlena. Zrno, koje se rikošetiralo od kamena, se raspalo i jedan dio se zabio u oko, toliko mali da se jedva primjećivao. Ne oklijevajući sam od komandira zahtjevao da ga odmah prebacimo u Vojnu bolnicu, što je i odobreno. Sa četiri vojnika smo se Puhom odmah prebacili do VBS-a, koristeći put koji je po obavještenjima bio siguran. Doktor je, doduše uz mnogo muke izvadio košuljicu zrna, previo oko, te rekao da Uli ostane pod nadzorom ljekara u bolnici, što je ovaj energično odbio.

– Idem nazad, gore su mi drugovi, biću im potreban, reče Uli.

Ipak sam prihvatio i odlučio da ga vratim sa sobom. Boravak u VBS-u sam iskoristio da se vidim sa Kondorom, tj. sa poručnikom Gvozdenovićem. Ponovni susret je bio dirljiv. Osjetio sam da me ispunila sreća, kao da vidim rođenog brata. Sedam provedenih dana u Sloveniji su nas toliko zbližili i učinili nas drugovima, kao da se znamo godinama.

– Gdje si zemo kućo stara, dočeka me Obrad, steže mi ruku i čvrsto me i bratski zagrli.

– Čudna je sudbina, moramo braniti rodni kraj ako zatreba, rekoh mu.

–Al’ si nakićen, kao Božićna jelka, zeza me Obrad, zagledajući moj Hekler, pištolj, pancir i sve ostalo što je bilo na meni.

– Znaš valjda kako su naružane munje, ali čini mi se da si ti ipak veći specijalac od mene, odgovorih mu u šali.

Popili smo po sok u kantini i prepričavali događaje iz Bregane.

– Nisu nas smjeli napasti kad ste otišli, bojali su nas se i Slovenci i Hrvati, reče Obrad.

– Nisam ni sumnjao u vas, vi ste najobučenija jedinica u JNA, ispred Vojne policije, rekoh mu u šali.

Vrijeme je brzo prolazilo i morao sam se rastati sa drugom. U njegovim očima vidio sam samo toplinu, sijao je od sreće, jer se našao u svojoj Bosni poslije službovanja u Hrvatskoj. Bio je vedriji nego ranije, kakvog sam ga upoznao. Detaljno smo se dogovorili o daljoj saradnji i aktivnostima i ja sa ekipom napustih VBS i bez većih problema dođoh na objekat.

Već je padala noć. Nebo je bilo vedro. Posmatrao sam Sarajevo koje je kompletno sijalo. Bio je to divan prizor sa stjene koju sam koristio kao osmatračnicu. Događaj iz prethodnog dana nije nagovještavao ništa dobro, osjećao sam duboko u sebi da će nastupiti teški dani i u meni je zavladao čudan nemir jer bojao sam se i strepio za život svakog vojnika koji su poslati u vojsku prije godinu dana i povjereni meni kao starješini koji sam im bio i otac i majka i brat i sestra, jednom riječju bio sam im sve. Morao sam preduzeti sve kako bi ih žive vratio njihovim kućama. Za mene je ova situacija bila nešto novo, nije to bila vojna vježba gdje su meci školski, a bombe vježbovne, to je bio rat. Rat za koji sam se obučavao i spremao od svoje petnaeste godine, ali neprijatelj nije bio onaj za koga sam se spremao, neprijatelj je bio moj narod. Morao sam se privići na novonastalu situaciju i preuzeti mjere zaštite života svojih ljudi i starješina komande koju sam obezbjeđivao. Išao sam od položaja do položaja, od stražara do stražara i tako im ulivao sigurnost, iako im iste nije nedostajalo. Bili su to sve momci tek punoljetni, puni snage, života i samopouzdanja. Vrhunski obučeni i uvježbavani u rukovanju naoružanjem, a prije svega fizički pripremljeni za najteže napore. To mi je ulivalo sigurnost da ću u ovom zadatku uspjeti.

Svakodnevno smo dobijali informacije o svim zbivanjima iz prve ruke jer smo bili uz komandu 2.VO, koja je iz dana u dan radila u već ratnim uslovima. April je već bio na izmaku, a napadi na pripadnike JNA su bili sve učestaliji. Neprijatelj je blokirao sve kasarne širom BiH, a snabdjevanje je vršeno otežano, i to samo uz političke dogovore. Isječene su sve veze koje su išle iz kasarni, samo je ostala veza između komande 2.VO na Bistriku i IKM-a na Zlatištu, koja je išla specijalnim podzemnim kablom, koji je postavljen i čuvan kao vojna tajna, a radilo se o čvorištu nazvanom „Bosut“. Sa kasarnam je održavana samo radio veza, pomoću koje su se slala naređenja komandantima kasarni, kako treba da postupaju. Sa kasarnom Viktor Bubanj i našim bataljonom su prekinuti kontakti i niko nije ni dolazio ni odlazio iz nje. Nije bila u potpunoj blokadi, ali je bilo rizično i nesigurno svako kretanje ka njoj. Politički pritisnuta vojska se još uvijek držala po strani, iako je bila skoro etnički čisto srpska, ali još uvijek je bila JNA.

Osvanuo je i taj 2. maj, bio je to najteži dan u mom životu do tada, jer događaji koji su ga obilježili su ostavili dubok trag u mom životu. Počeo je uobičajno, svako je izvršavao svoje dužnosti. Sjedio sam ispred zgrade i razgovarao sa Perkom i medicinskom sestrom Jagodom koja je bila bolničarka u komandi.

Miran razgovor prekinu dežurni komande:-Napadnut je Dom JNA ima poginulih i ranjenih, takođe vozilo koje je prevozilo hranu je upalo u zasjedu!

– Gdje?, upita iznenađeno Perko.

– Upalo kod česme u zasjedu, odgovori dežurni.

Čim sam saznao za te vijesti odmah sam otišao na stijenu da osmotrim grad. Prebacio sam motorolu na dvojku i pozvao Kondora.

– Kondor ovdje Mungos, javi se.

– Kondor na prijemu, čujem te za pet, odgovori Obrad.

–Znaš li šta se dešava u Domu JNA, jesu li tu ranjeni vojnici?, pitao sam.

Nisu još doveženi, spremaju se vozila, možda ću i ja sa njima. Žurim, čujemo se reče i prekide razgovor.

Sa strane sam osmatrao Dom JNA, ali se ništa nije moglo uočiti. Dvogledom sam osmotrio sve kasarne i njihovu okolinu. Sarajevske ulice su bile puste. Ljudi su samo iz nužde napuštali svoje domove, pretrčavajući brisani prostor. Dugo sam osmatrao i gledao kroz dvogled, dok me neprkinu glas iz motorole.

– Mungose idem, čujemo se, bio je to Obrad.

– Čuvaj se druže, odgovorih, a tijelom mi prođe neka jeza, jer sam znao koliko je opasan zadatak koji obavlja.

Dvogledom sam uočio dva Pinca, koja su se kretala kao pratnja sanitetima iz pravca Vojne bolnice. Put je bio čist i kretali su se brzo. Na Skenderiji blizu predsjedništva začu se strahovita pucnjava, ništa nisam mogao vidjeti jer su Pinčevi zamakli za tramvaje koji su tu stajali, a koji su nešto kasnije zapaljeni.

– Kondore javi se, rekoh na motorolu. Ponovio sam više puta, ali bezuspješno. Slutnja koja se u meni rađala bila je strašna. Nemoguće, pomislih da se nešto strašno moglo desiti. Još nekoliko puta sam prozivao Kondora, ali nije se javljao. Od vatre i dima se ništa nije vidjelo. Nakon više pokušaja, napokon na motoroli se začu glas.

– Mungose, ovdje Kondor-1, svi su mrtvi– reče glas koji me ošinu kao munja. Srce kao da prestade da kuca. Nisam vjerovao, mislio sam da je laž.

–Kako mrtvi, gdje je Obrad?, pitao sam.

– Svi su mrtvi, ja sam ranjen u obje noge. Piši adresu i javi mojoj porodici, reče teško dišući, a bio je to kapetan Labudović, komandant DOd, Obradov predpostavljeni starješina.

– Izdrži, stiže pojačanje, rekoh, ugledavši kako iz pravca Dolac Malte idu tri „Vidre“ i dva BOV-a iz naše jedinice.

– Ne mogu, ubiću se – reče Labudović i veza se prekide.

Uzalud sam ponovo prozivao, ali odgovora nije bilo. U jednom trenutku se ponovo javio, ali sam je teško govorio. Hrabrio sam ga da izdrži, jer su se naši transporteri približili na stotinjak metara od mjesta žestokog okršaja. U tom trenutku ih nisam više vidio jer su zamakli iza zgrada. Čekao sam sa nestrpljenjem da vidim šta će se desiti. Odjednom jedan naš BOV munjevito, pod zaštitom vatre sopstvenog mitraljeza, dođe na most na Skenderiji, okrenu se i stade u zaklon iza kamene ograde. Mitraljez je neprekidnu pucao, primjetih da je neko od posade izašao i da se puzeći približava jednom ranjeniku, zatim ga uzima i uvlači u BOV, a zatim još spašavaju dva ranjena diverzanta i odlaze u pravcu Vojne bolnice. Prva Vidra je prošla prema komandi 2. VO na Bistrik, a ostala tri transportera se okrenuše i vratiše nazad prema Viktor Bubnju.

Nisam mogao vjerovati svojim očima, srce mi obuze tuga, a suze same krenuše. Najteže mi je bilo što u tim trenucima nisam mogao pomoći svojim drugovima. Uletih u komandu da vidim šta je tačno bilo, jer su veze funkcionisale i svakog momenta se znalo šta se dešava. Na licima oficira uočih blijedilo, a u operativnoj sali je vladao tajac.

Šta se desilo na Skenderiji?, upitah.

– Napadnuta je pratnja saniteskog transporta, odgovori pukovnik Cvetković.

– Poginulo je jedanaest pripadnika diverzantskog odreda, odgovori sa tugom.

– Koga je izvukla posada BOV-a?, upitah.

- Ranjeni su prebačeni u Vojnu bolnicu, ne znamo imena, reče pukovnik.

Izađoh iz sale i sjedoh ispred zgrade. Slike su letile ispred očiju, kao da sam gledao film. Sjetih se mog posljednjeg susreta sa Obradom, oficirom koji je tek osjetio život. Njegova figura mi se jasno ocrtavala u glavi. Naši događaji koje smo preživjeli u Bregani, tokom blokade, počeše se redati jedan za drugim. Nisam mogao vjerovati da ga više nikad neću vidjeti. Kada sam se pribrao, odlučio sam da informišem vojnike o novonastaloj situaciji i naredio mjere koje treba poduzeti kao da će svakog momenta početi napad na objekat. Više nisam vjerovao nikome, mrzio sam svakog ko je na strani napadača vojnika JNA. Izvještaji iz vrhovne komande su stizali svakodnevno. Nisam se mnogo obazirao na to, posvetio sam se u potpunosti situaciji koj se pogoršavala iz sata u sat.

Naveče sam od Perka saznao da će sutra biti evakuisana komanda 2. VO sa Bistrika u Lukavicu, te da je dogovoreno da general Kukanjac i Izetbegović budu na čelu kolone u pratnji UNPROFOR-a. Koloni je garantovana bezbjednost od strane muslimanske strane. U pratnji kolone će biti angažovani i „Vidra“ i BOV koji su se uspjeli probili danas do Bistrika.

– Poslije ovog danas šta se desilo ja im nevjerujem, rekoh Perku.

– Ne smiju napasti kolonu, tu je UNPROFOR, a i Alija je kao garant sporazuma, reče Perko.

– Daj Bože, odgovorih, a kroz glavu mi ponovo prođoše slike današnjih događaja.

Noć sam proveo sa vojnicima na položaju, jer pokušaj da zaspim je bio bezuspješan. Tako smo i dočekali treći majski dan. Sunce je izašlo iza padina Trebevića, osjećao se miris prirode i svježine, onaj pravi planinski. Borovi koji su nas okruživali ponosno su prkosili i gordo se uzdizali prema nebu. Tog dana obezbjeđenje objekta je pojačala posada Protiv-avionskog topa (PAT 20/3 mm) popularno među vojnicima nazvanog „trocjevac“, koja je upućena sa položaja Protiv-vazdušnog puka, koji je bio udaljen nekih 1,5 km visoko na Trebeviću. Ubrzo smo odredili mjesto gdje da se postavi i pojača odbranu. Postavio sam i minobacače i odredio rejone dejstva. Oko objekta sam postavio nekoliko minskih polja, sa manjim brojem mina. Trenutne aktivnosti prekinu Perko.

– Napali su kolonu sa Bistrika!, sav zadihan reče Perko.

– Kako napali, a UNPROFOR, začudih se.

– Oni su bili na čelu kolone, a napali su sredinu i začelje, odgovori Perko.

– Ima li gubitaka?, upitah.

– Ništa ne znamo, za petnaestak minuta će stići prvi dio kolone u Lukavicu, pa ćemo imati više podataka, zabrinuto reče Perko.

Zajedno se uputismo ka operativnom centru, da bi saznali nove informacije. Stupili smo u vezu sa kasarnom i komandom bataljona, kako bi provjerili situaciju u samoj kasarni, jer smo se brinuli za sudbinu pripadnika naše jedinice, koji su danima blokirani u njoj. Saznasmo da je jedan rezervista poginuo od snajpera u napadu na kasarnu, i da se dobro drže, s obzirom na situaciju. Takođe su nas izvjestili i da je zarobljena posada „Vidre“ koja je bila na začelju kolone. Te vijesti nam se nisu nimalo svidjele, a posebno događaji koji su se nepredviđeno odvijali i nizali jedni za drugim.

– Perko ovo ne valja, predlažem da upoznamo sve vojnike i da se pripremimo, jer sumnjam da će nas muslimani zaobići, rekoh.

– Slažem se, poslije objedovanja ćemo sve informisati i pripremiti na najgori scenario, potvrdi moju misao Perko.

– Važi druže, biću kod osmatrača na brdu, ako šta bude trebalo zovi, i uputih se gore.

Po dolasku u objekat saznao sam da je dio kolone sa Bistrika stigao u Lukavicu, da su u koloni ubijena četiri oficira, nekoliko vojnika i žena koja je bila građansko lice na službi u JNA. Na čelu je bio naš BOV sa starijim vodnikom Šabanom Hajdarevićem, iz prve čete, iskusnim i provjerenim borcem, koji je ostao veran JNA i koji nije napustio jedinicu. Pozvao sam ga odmah telefonom da mi ispriča iz prve ruke šta se desilo.

– Halo Šabo, Matke ovdje, kako si druže?, pitao sam ga.

– Dobro Matke, ako se tako može reći, onako teško odgovori Šaban.

– Šta je bilo dole, ko je od naših zarobljen?, zabrinuto ga pitah.

– Juče je Magazin teško ranjen u BOV-u kod Doma JNA, a trojica vojnika poginula, za ostale članove posade ne znam, reče mi.

– Šta je bilo na Skenderiji juče?

– Bio sam dole i izvukao sam tri ranjena diverzanta.

– Gledao sam te sa osmatračnice, svaka ti čast. Reci mi znaš li im imena?, interesovalo me je, nadajući se da je Obrad među njima.

– Bio je vodnik Matić i dva vojnika, odgovori mi.

– A ostali?

– Ostali su izginuli. Prizor je bio stravičan, pola ih je izgorilo. Pogođeni su ručnim raketnim bacačem, objašnjavao mi je Šaban.

– Au, brate, bio mi je tu jedan drugar, Obrad Gvozdenović. Da li znaš sa sigurnošću da je i on poginuo?

– Ne znam, ali sve što je ostalo živo izvukao sam.

– Hvala ti, rekoh, a suze samo što ne udariše na oči.

– Kako ste vi Matke, ima li kod vas dejstava?

– Nešto sitno je bilo, ali smo spremni pa šta bude.

– Ne daj se druže, ako šta bude trebalo dolazim.

– Hvala Šabo i vidimo se, završismo razgovor koji me još više dotuče.

Ponovo mi pred očima slike jučerašnjeg prizora, te sam se osjećao kao izgubljen. Perko je postrojio vod i informisao sve o događajima. Svi su ga nijemo posmatrali i slušali sa velikom pažnjom. Nekoliko dana kasnije po dolasku u Lukavicu u kasarnu „Slobodan Princip-Seljo“ otišao sam sam sa Šabanom do kantine.

– Moj Šabo vidiš šta se dešava. Ko bi rekao da će se ovo nama desiti, započeh razgovor.

– Jebi ga Matke, nismo mi krivi, zavadiše narod, a nigdje nismo bili dočekani kao u Bosni. Narod je volio vojsku, znaš i sam, reče Šabo.

– Jeste, ali ljudi prekršiše zakletvu. Nije što je pred tobom, ali ti si jedini ostao do sada. Ovo je još uvijek JNA, a što su Srbi ostali većinom u njoj nismo mi krivi. Znam da ti je teško i da su te tvoji osudili, ali ti ne griješiš. Ostaćemo zajedno dok god postoji JNA, a poslije po izboru i savjesti“ hrabrio sam Šabu.

– Ja sam tako odlučio, reče Šabo, a lice mu se zacrveni te mi bi neprijatno. Perko je samo ćutao i pijuckao kafu.

– Reci mi Matke, gdje je tvoja porodica?, upita me Šabo.

– Smjestio sam ih na Pale u neki hotel, u zadnjem momentu i već dvadeset dana nisam ih vidio. Čujemo se telefonom. Dobro su i što je najvažnije nisu gladni ni žedni. Gdje su tvoji, jesu li na sigurnom?

– Još su na Mojmilu, zabrinuto odgovori Šabo.

– Kako je bilo na vodovodu?, upitah ga.

– Bilo je gusto, jedva smo se izvukli i vratili u kasarnu, odgovori Šabo.

– Šta je bilo na Skenderiji, pričaj mi.

– Jezivo Matke, pravi pakao. Ljudi su gorili, pomogli smo kome smo mogli, sa nekom težinom mi odgovori Šabo.

U meni oživi slika koju sam gledao sa stijene, tog 2. maja i izgubljenog druga poručnika Gvozdenovića, te mi suza sama krenu niz obraz. Šaban me potapša po ramenu i reče: E moj Matke, tuga je i sramota gubiti glave od svog naroda“… 

Iz ratnog dnevnika kapetana Matića