Istočno Sarajevo je izraslo tiho, iz potrebe čovjeka da iščupane korijene ponovo poveže sa zemljom i negdje ostane. Da nešto sačuva i nekome pripada.

Istočno Sarajevo izraslo je iz sudbina ljudi koji su, krenuvši u neizvjesnost i bespovrat, na praznom prostoru podizali grad koji je dublji od kamena od kojeg je sazidan.

I zato ovaj grad nisu najprije činile zgrade, nego imena. Ljudi koji su živjeli skromno, u tišini stvarali, učili druge i tiho vjerovali da svaki njihov trud ima smisla, čak i onda kada ga niko ne čuje i ne vidi.

Danas njihova imena nose ulice koje pričaju o čovjeku, djelima, vremenu i vrijednostima koje su nadživjele i njega i vrijeme u kojem je živio.

Upravo zato pokrećemo seriju tekstova posvećenu znamenitim ličnostima čija imena žive na kartama Istočnog Sarajeva. Svakim novim tekstom vraćamo im život i podsjećamo na vrijednosti koje su nosili i čuvamo od zaborava ono što je dio našeg zajedničkog nasljeđa.

Jovo Mijatović – Travar sa Romanije koji je postao legenda

Na obroncima planine Romanije, u selu Zagajevi, 1886. godine, rođen je Jovo Mijatović. Od malih nogu, Jovo je osjećao težinu života. Njegova baba Stanija, poznata romanijska vidarka, postala je njegov vodič u svijetu ljekovitog bilja. Uz nju je Jovo naučio da prepoznaje trave, da zna kada ih brati, kako ih sušiti i skladištiti, ali i kako ih spajati u ljekovite kombinacije koje mogu liječiti razne bolesti.

Jovo je odrastao u vremenu i okruženju u kojem je bolnica bila nedostižna. Njegova darovitost prema travama i ljekovitim biljkama bila je primjetna već u ranoj mladosti. Kao dječak preporučio je lijek za ranu na nozi svom učitelju u susjednom selu Stjenice, što se smatra njegovim prvim „postupkom liječenja“. 

Nakon smrti babe Stanije, Jovo je nastavio njen zanat, prihvatajući stare klijente i stvarajući nove.

Tokom Prvog svjetskog rata, mobilisan je u austrougarsku vojsku, gdje je služio kao bolničar na raznim frontovima, uključujući Tirol, Montegraf, Peštu i Beč. Tokom ovih godina, vispreni gorštak sa Romanije imao je priliku da proširi svoje znanje i praktično iskustvo o ljekovitom bilju i narodnim metodama liječenja. Kontakt sa ranjenicima i pacijentima iz različitih krajeva omogućio mu je da usavrši tehnike pripreme lijekova, čime je njegova vještina travarenja dobila novi, viši nivo.

Njegova popularnost nije se zadržala samo u susjednim selima, ljudi su počeli stizati i iz gradova, donoseći novac u znak zahvalnosti. Njegova reputacija kao izuzetnog travara i narodnog ljekara brzo se širila, a priče o njegovim uspjesima stigle su i do dijaspore. Oni koji su radili u rudnicima Amerike, a izgubili zdravlje, vraćali su se u domovinu tražeći Jovinu pomoć.

Zbog svoje neograničene spremnosti da pomogne, Jovo je nekoliko puta bio optuživan za nadriljekarstvo. Ipak, nijedna vlast nije mogla da nadvlada potrebe naroda niti ljubav ljudi prema čoveku koji je mnoge spasavao i vraćao im nadu.

Njegov rad nikada nije bio ograničen samo na teoriju, praktično je liječio ljude od raznih oboljenja, uključujući otrovne ujede i hronične bolesti, koristeći trave, meleme i čajeve. Njegova metoda nije bila samo narodna medicina, već i istinska posvećenost svakom pacijentu.

Mnogi kažu da je bio u dosluhu sa nebom, jer su njegova znanja i recepti donosili čuda. Ipak, oni koje je izliječio tvrde da je njegova snaga bila u mudrosti i umijeću da blagodeti prirode podari ljudima.

Vječna tajna posljednjih dana života

Jovo Mijatović je sa suprugom Milenom odgojio šesnaestoro djece, 11 sinova i pet kćeri.

Čitav svoj život posvetio je pomaganju bolesnima. Bio je poznat ne samo po svom liječenju travama, već i po vedrini i radosti života koju je širom dijelio.

Međutim, ostaće vječna tajna šta je ovog čuvenog narodnog ljekara navelo da počini samoubistvo. U septembru 1986. godine, uoči devedesetih, Jovo je tiho i bez ostavljene poruke napustio ovaj svijet.

Njegova supruga Milena preminula je tri godine ranije, 1983. godine.

Jovo je za života, 1975. godine, podigao sebi spomenik od mermera u prirodnoj veličini, gdje je kasnije i sahranjen. Njegov grob nalazi se u Ozerkovićima.

Uz magistralni put od Sokoca prema Rogatici godinama je stajala tabla „Jovina stanica“, koja je putnicima i posjetiocima pokazivala pravac do rodnog sela čuvenog travara sa Romanije. Iako danas te table više nema, ona je, poput samog Jove, ostala živa u kolektivnom sjećanju ljudi.

Njegova legenda i danas živi, a riječ „Romanija“ ne može se spomenuti, a da se ne pomisli na trave i čudotvornog travara koji je promijenio živote hiljada ljudi.

Jovo Mijatović – legenda Romanije koja je liječila svijet

Jovo Mijatović ostao je upamćen ne samo u svojoj zemlji već i širom svijeta. Njegova kuća u zaseoku Zagajevi, udaljena 4,5 kilometara makadamom od magistralnog puta Sokolac–Rogatica, godinama je bila mjesto gde su se okupljali bolesni ljudi tražeći pomoć. 

Jedan od najpoznatijih slučajeva njegove prakse, prema riječima unuka Delivoja, bio je liječenje teško oboljelog sina američkog predsjednika Ričarda Niksona. Pored ovog slučaja, brojne fotografije i novinski članci svjedoče da su kod Jove dolazile mnoge poznate ličnosti i ljekari, tražeći njegovu stručnost u liječenju prirodnim sredstvima.

Čuveni recepti Jova Mijatovića: Recept za liječenje KAMENA U ŽUČI

U sud staviti 15 grama lista breze i nasuti 1 litar ključale vode. Sud poklopiti i ostaviti da stoji 6 sati, a zatim procijediti. Piti po šoljicu prije jela.

Umjesto čaja može se uzimati prašak od osušenog lista breze. Uzimati 3 puta dnevno po jednu kafenu kašičicu ovog praška sa vodom.

U stakleni sud staviti 9 grama matične mliječi i 250 grama prirodnog meda i dobro ih izmiješati drvenom ili plastičnom kašikom (nikako metalnom).

Zatim stekleni sud sa izmiješanom mliječi i medom zamotati u mokru crnu platnenu krpu i staviti ga na mračno i hladno mjesto.

Svakog jutra na šte srce treba usta dobro isprati mlakom vodom i zatim uzeti po jednu kafenu kašičicu ove mješavine meda i mliječi. Kašičica mora biti od drveta ili plastike.

Med sa mliječi staviti pod jezik i držati ga oko minut, kako bi se istopio, a zatim ga progutati.

Količinu od 9 grama mliječi i 250 grama meda praviti 6 puta i uzimati dok se sve ne utroši.

Pripremiti čaj od pupoljaka breze na sledeći način: 100 do 150 grama pupoljaka kuvati u 700 grama vode dok se ne ukuva do 600 grama. Zatim čaj procijediti. Piti po jednu šoljicu čaja prije jela.

Iz knjige "Liječenje biljem" - Jovo Mijatović

Dokumentarni film koji je ovjekovječio život travara sa Romanije

O Jovi Mijatoviću je 1964. godine snimljen dokumentarni film pod istim imenom u režiji Puriše Đorđevića, a pod pokroviteljstvom "Dunav filma". 

Njegov unuk s tugom ističe da se danas, nažalost, pojedini autori bave Mijatovićevim životom i recepturama, a da se pri tome ne konsultuju sa njegovim potomcima. 

Ime ovog čuvenog travara sa Romanije danas nosi jedna ulica u Sokocu. Legenda o travaru sa Romanije nastavlja da živi kroz priče, uspomene i mapu Sokoca.