Pročitajte esej Doroteje Radanović, učenice drugog razreda Gimnazije „Jovan Dučić“ iz Trebinja, koji je nagrađen prvom nagradom „Mladi srbista“ Katedre za srbistiku Filozofskog fakulteta Pale.

Doroteja je ove godine bila najbolja i na republičkom takmičenju iz srpskog jezika.

Bravo Doroteja, bravo nastavnici i profesori!

PISMO NEROĐENOM BRATU

„Život je kratak, ali trag od života može dugo trajati”.

Isidora Sekulić

Tik-tak! Tik-tak! Brojim u sebi otkucaje srca, majušnog, ali snažnog, izdržljivog. Čudo je čovjek! Svaki novi „tik-tak” nova je nada, nova pobjeda, samo tvoja. Raduj se! Harmoničan, ujednačen ton nastavlja se i ja uživam prislonjena na tvoje grudi, pronalazeći iznenađujuću sličnost sa Betovenovom Simfonijom broj devet, de-mol, 125. opus. A onda, disharmonizacija! Haotičan glisando i prodorno – la!!! Započinje nova kompozicija. Ritam – neujednačen, tonalitet – nepostojan, promjenljiv, trajanje – nepredvidljivo.  Plačeš! Nisi tužan, vidim ti u očima, prodorno plavim. Raduješ se! Stvaraš, malo po malo, novu kompoziciju, najoriginalniju, mnogo vredniju od bilo koje Betovenove, Šubertove ili Šumanove. Samo tvoju – način da pozdraviš, još uvijek sasvim ti stran, nepoznat svijet! Čudo je čovjek!

Ali, hej! Pa još uvijek ti se nisam predstavila. Zdravo, ja sam Sama i, bez obzira na to što si za sada samo dio moje mašte, pukih žudnji, priželjkivanja, i čest gost mojih snova, pišem ti ovo pismo. Nadajući se da ću te što prije ugledati, ovako, zaista dodirnuti jamice na tvom licu, odslušati neponovljiv grohotan smijeh, pretvoriću se, na trenutak, u jednog od onih turističkih vodiča. Budi spreman na šetnje vremenom, raskoš, rapsodiju mirisa i doživljaja, ali i za pokoju turbulenciju.

Dragi mali prijatelju, nisi ni svjestan šta sve propuštaš. Svijet je jedno magično mjesto! Sigurna sam da bi se složio sa mnom kada bi, makar jednom, posmatrao ptice, ustrojene poput najodgovornijih vojnika, kako zajedno, pedalj po pedalj, u preciznoj formaciji odlaze u neke nepoznate nam krajeve, a onda se, kada otopli, vraćaju kao stari poznanici, starosjedioci koji bolje od svih nas poznaju najčarobnije kutke. Ili, hej, oduševio bi se odlaskom na more, mirisom slane vode koja krije mnoga nam neznanstva, novi svijet u svijetu. Šetnja kroz šumu izmamila bi ti osmijeh na licu. Spoznaja da, tamo negdje, u zelenom, pažljivo građenom i sa ljubavlju stvaranom zamku žive stvorenja tako pametna, promućurna, snalažljiva, tjera te da iz sveg glasa slaviš, vičeš: „O tako sam srećan što sam baš ovdje rođen!” Dušu imaju te vrleti, taj krš, žubor vode i prostrane ravnice, mali moj prijatelju.

Tu negdje, u blizini, stanuje jedan narod, brojčano mali ali stamen, snažan, nepokolebljiv, odolijevao je i odolijeva mnogim nedaćama i osmijehom, od uva do uva, razoružava svakog onog ma i trunčicu zlonamjernog. Tu se zbori najljepšim jezikom, poju se srceparajuće melodije, igraju najkomplikovaniji koraci, zveckaju đinđuve na grudima, odzvanjaju gromki glasovi.

Samo, ima tu i jedna mana. Iz dana u dan, sve ih je manje. Nestaju, stihijski, polako i neprimjetno. I dok skreneš pogled, nesvjesno, brzopleto i naizgled beznačajno, realnost, niotkuda, pokuca na vrata, donese pa i ne baš tako lijepe vijesti.

U najljepšem buketu cvijeća, jedan po jedan, stariji cvjetovi se gase, odumiru, venu, a od novih ni traga. Gdje su pupoljci, sitni, veselih boja, razlog za nova i nova veselja, nosioci ljepote cijelog buketa, oni koji plijene pažnju, oduzimaju dah?! Ja ne znam. Na tebi je da mi odgovoriš.

Zar nije veliki grijeh uskratiti nas za 15 000 izgovorenih,  ćiriličnih, najljepših riječi svakog dana?! Zar nije najljepša stvar na svijetu – blag, nježan a brz topot dječjih cipelica, koji te budi, a prvo što vidiš jesu krupne, prozirnoplave, radoznale oči?! Zar nije sebično zauvijek se skrivati u balonu sapunice, izolovan od svih, sam u svom sigurnom svijetu, vođen strahom od novina, rizika?! Pitala sam danas rode i, moram ti priznati, nisu negodovale kao do sada. Prihvatile su svoj zadatak, raspremile su kolijevke, rasporedile bočice, istrenirale one ulijenjene letačice za novi naporan red letenja, jer sada će ih biti mnogo. Puno je onih koji željno iščekuju samo svoj ćup prepun zlata na kraju duge, djetelinu sa četiri lista, najsvjetlije svjetlo u tami.

Dragi moj brate, željno iščekivani prijatelju, završavam pismo u nadi da ću uspjeti da odslušam tvoju originalnu simfoniju od početka do kraja, a do tada... Pa i Betovenova može da posluži!