Bio je dovoljno mlad da bi moje nepovjerenje proradilo i da bih svoju posjetu zamislio kao izlet natopljen čuđenjem. A možda i kao određenu mogućnost da ga zamolim da se urazumi…

S druge strane i ja sam bio upravo tako mlad i olako sam sebi davao za pravo da sve što mi padne na pamet ima smisla. Kako smo se vozili po nekim vododerinama, sve me je intezivnije mučio besmisao moje posjete "starcu od dvadeset i sedam godina", ali tako je to sa mnom uvijek. Čim se umorim ili ogladnim, uhvati me neka nedrž i kolebanje dok me taj prvi krizni talas prođe. Ja nosim mantiju par godina, i on valjda, ali on nema parohiju, nije više ni u manastiru. Zašto nije društveno aktivan? Vjerovatno zbog nesposobnosti? Ili možda zbog kukavičluka? Možda zato što ne bi umio s ljudima? Možda zato što misli da je bolji od svijeta? Ali kako sve te pretpostavke predočavam sebi momentalno ih i demantujem. Ma, ja i moje ideje. Oduvijek je tu bilo dosta prostora za igru. On je čitao Psaltir na sedmičnom nivou. Neki svoj zavjet je imao s Bogom. Gotovo napamet je znao „Molitve na jezeru“. On perfektno zna gramatiku, neke jezike. Naizust Njegoša i Puškina, divi se Siluanu i Porfiriju. Razumije Šmemana i Florovskog, Zizjulasa. Čitao je Kamija sa trinaest godina. Dosadio nam je bio sa njegovim Edgarom Alanom Poom. „Družio se“ sa Isidorom kad smo mi čitali „Čiča Tominu kolibu“. Njegov rukopis i sintaksa su mi bili nedostižni. Ipak, vjerovatno je sada u pitanju prelest? Ustvari on misli da je najbolji, najobrazovaniji, najsvetiji. Vjerovatno je to razlog zbog kojeg me Gospod šalje u ovu veliku misiju. Ja sam taj koji najbolje, najbrže i najtemeljnije može da ga raspakuje i da mu objasni baš sve. Ako me ne bude poslušao, propustiće rijetku priliku da se oči u oči sretne sa velikim korektorom i spasiteljem u popovskom ruhu. Naravno, odbacivao sam takve misli, ali svakako nakon što bi me one prilično izmrcvarile ionako umornog i nenaspavanog.

Oče, jesi li siguran da ćeš dalje sam?

Upitao me je moj crkvenjak na rastanku.

- Jesam.

- Ima tu još nekih par sati hoda. Shvataš li to?

- Pa šta? Ja sam se u životu napješačio brate.

- Kad da dođem ovdje po tebe?

- Večeras. Oko sedam.

Upalio je staru ladu nivu i otišao. Svejedno, dalje nije bilo puta. Zaista sam ispao naivan kada sam kroz šumu krenuo sam. Čekaće me Justin. Ne bi trebalo da slaže. Ko je uopšte ikad čuo da je on tu? Njegove majka i sestra znaju sigurno. Iskren su odnos imali oduvijek. Kada je naišao kroz Gacko, u kojem ga niko ne poznaje, kratko je svratio u crkvu, taman pred pričešće, nedavno, o Velikoj Gospojini. Pričestio se, zapovijedio kad da dođem, par minuta mi na uvo objašnjavao gdje i kuda, i nestao dok sam ja podijelio naforu. Pitam se zašto je bio u civilu, on je sveštenomonah, zašto je onako „spakovao“ očito dugu bradu i za šta će mu onaj smiješni kačket sa Federerovim inicijalima. Bilo kako bilo, izgledao prihvatljivo za posjetu varoši, ali da je u pitanju bila određena kamuflaža, jeste. Posljednjih pet godina je, kaže, u tom čudnom, Tvorčevom umjetničkom slobodom, začuđujuće skrivenom mjestu. Zapamtio sam onako najjasnije, ta njegova uputstva, i ono kad mi je naglasio:

- Na Pokrov poslije Liturgije dođi tamo. Ponesi ovoga tamjana od ruže. Nemaš blagoslov da mi bilo šta donosiš u prvu posjetu. Pazi, znaš gdje se završava austrijski put, kreni pravo strminom, a kad dođeš do onih ogromnih stijena sjedi na livadu, ja ću te tu naći. Pjevuši nešto, samo da se malo bolje orijentišem.

Išao sam ka stijenama koje su dominirale u daljini. Oznojen, zadihan, polomljen, ali uporan, pratio sam orijentire. Dan nije bio samo vedar. To je bila neka onostrana vedrina i neko plavetnilo koje se vješto poigrava emocijama.

Lišće je tek počelo da mijenja boju. Predavalo se nekom spokoju, ali ne u potpunosti. Miroljubivost šara bila je utješna. Nema one ljetne napadnosti i jarkosti u tom koloritu. Sve što me je na putu susretalo bilo je nekako druželjubivo i svačije. Tiho i gostoljubivo. Ta prva jesen, valjda zbog polaska u školu ili zbog čega god, kod mene je oduvijek budila osjećaj ulaska u neku novu borbu. Nikada me nije čudilo to što crkvena Nova godina počinje upravo prvog septembra po julijanskom kalendaru. Dosta sam djetinjstva proveo u prirodi. Volio sam prirodu, sve u njoj. Naročito to lišće. Ono uvijek biva scenografija za igre u našim dušama.

Kada sam stigao u taj, njegovim jezikom precizno opisani, dogovoreni kutak, činilo mi se da sve što me okružuje ima neko sazvučje dobrodošlice. Izgleda, već sam pomalo pregladnio. Desilo mi se ono blagodato naitije sreće koje se zbude ljudima kad temeljno otposte. Umirio me je osjećaj da sam došao do nekog cilja, a i neodoljiva ljepota ambijenta. Dovoljno hladno da nema otrovnih zmija i insekata koji me starohovito uznemiravaju, a dovoljno toplo da ne bude neprijatno. Legao sam na livadu. Sve što sam to jutro pojeo bilo je pričešće koje sam upotrijebio. Opijen na oba nivoa, očaran predijelom i privučen ljubavlju jednog mladog otšelnika sa kojim planiram da popričam odvažno, predao sam se utisku neizrecive radosti i zbunjenosti istovremeno. Pjevušio sam najprije neke tropare, a kasnije „Samo tužne noći“ ko zna koliko puta, prisjećajući se onih momenata kada u učionici nas dvadesetak bogoslova baš tu pjesmu vježbamo kako bismo u nekoj pogodnoj prilici onako timski bili simpatični. Podne je već uveliko bilo prevalilo, i da li od umora, da li opijen vazduhom, opet osjetih, ali ovaj put nesnosnu, glad. Ležao sam, i velim sebi, koliko sam ja nestrpljiv i iz kakvog meteža dolazim. Ja nemam živaca da ga čekam. Ovdje je čudesno, ali postaje mi neprijatno u toj divljini, i zašto ovog nesrećnika još uvijek nema na vidiku? Bože, šta mi je sve ovo trebalo? Da sam bar ponio nešto za usput. A lijepo mi je crkvenjak govorio. Ali ne, ja sam najpametniji. I zašto ne ponijeh makar flašicu vode? Kao da su mi vrane mozak popile. Vrane!

Majko mila! Kakva je ovo nebeska sila i usud Božiji? U sekundi obamrijeh, zaledi mi se dah. Ostadoh okamenjen. Iza litica, odjednom, bez ikakve najave, makar i tračka prirodnog nagovještaja, doletje jato vrana, gavranova, čega li! Sam Gospod zna. Nebo okovaše. Graktahu i zalijetahu se na mene. Golorukog. „Odvažnog“ inkvizitora.  Bez štapa i kanapa. Bez kamena. U kamenu. I dok, gotovo očajan prizivah ime Božije upomoć, i nekoliko puta, istovremeno, nevješto i brzinski, proklinjah sebe šta tražim uopšte u ovoj nedođiji!? Osim možda, kako bi narod to ostrašćeno rekao, đavola. U daljini, najprije gotovo nečujno, a onda sve ohrabrujuće, začu se lavež nekakvog stvora. Paščeta? Ne. Šakala? Vuka? Srndaća... Ču, srndaća, pa srndaći ne laju, oni valjda riču. Pitaj Boga čega. Sjetih se Matijine riječi: „Čas prije nam Bože duše uze; brzo li se u paklu nađosmo?“ Iza okamenjenog bočnog svoda, u magli, u sred vedra dana i neba plava, pojavi se prilika. Visoka. Sa nekakvom ptičurinom koja očito planirano nadlijeće nad njim, a oko njega trčkara, manja, bijesna i divlja živuljka. Nervozna. Sam prizor, osim što sam možda pretpostavio da je to on, jer ko bi drugi ovde živio i ostao živ, bio je zastrašujuć. I nigdje ne bijaše onog blagodatnog „udara“ o kome su sva mastila istrošili u Starječnicima i Žitijima svetih. Naprotiv. Moj „starac“ je sa distance ličio na ovaploćeni užas nordijske mitologije. Strahotom preukrašen. Samo mu je još sjekira nedostajala. „E, ovaj s Bogom ne razgovara, pomislih“. Nebo utihnu. Čas osmi (dva popode).

Koračao je ka meni gordo. Oholo. Vuk me je sa nepovjerenjem gledao i režao. A, gavran. Da. Bio je to gavran. Sleće na obližnji jako oštar stanac kamen i zagleda se u mene. On mene posmatra. Kakvo je to biće? Čemu mu ono služi? Od čega ga čuva? Kakve mu glase donosi? Monah pogleda u njega, a ovaj mu nakostriješivši se, klimnu nešto glavom. Razumio je to Justin. Diže se gavran i opet odletje. Čudesna uvertira susreta.

Vrane su minule. Sunce opet progrijalo. Ostadosmo sami. Livada i dalje bijaše optočena užasom. I sva ona ljepota, i sva bogolikost prijateljskog okruženja odjednom, u mojim očima, bi okovana ledom i nemirom. Nema ovdje ubjeđivanja. Čovjek je definitivno u prelesti. Ovakvih se treba kloniti.

Jesi li se, Danile, umorio? Pomaže ti Bog!

Prenu me umilni, tihi glas koji nije pripadao divljoj spoljašnosti. To Danile! je njemu mio slovenski vokativ. Rijetko me je ko tako zvao. On jeste. Sjećam se. I oživje priroda. Vratiše mi se oni prijatni utisci. Iščeznuše mrake. I sve dobi pređašnju ljepotu i sjaj. Slovo je sve osolilo. Riječ prostor preobrazila. Moćno. I ne sačekavši da odgovorim, niti da se otrgnem iz začuđenosti, nastavi:

Ajde, blago meni, diži se, valja nam stići gore prije mraka.

Ustadoh ćutke, oborih glavu kao dijete i slijepo kretoh za njim. Znao sam i da će crkvenjak uzalud doći po mene za koji sat, i znao sam da ko zna još koliko treba da tabanam. Ali sada je kasno. Povratka nije bilo. Povratak bi bio naporniji. Nezamisliv. Kako smo pomalo odmarali i razgovarali, sve sam se više navikavao na njegov izgled, a njegovu čednost lica u nedokučivim dubinama toga pogleda prepoznao sam dosta lako. Ona jednostavno pripitomljava. Bio je blagoobrazan. Začuđujuće svjež. Nestvarno krjepak. Koščat, riđe brade do ispod pojasa. Smaragdnih očiju. Nakon izvjesnog vremena ipak ga opisah samome sebi, svojim opažajima i zaokružih prizor.

Išao je ispred mene, gordo i dalje, oholo, a smireno. Razgovarao sa pticama. Razgovarao sa mnom. I dok sam se trudio da se otmem utisku, i sakupim korpus misli moje misije, čuo je to! Kako, ne znam. Najednom se osvrnu i reče:

- Onda si džabe dolazio! Nije, đavo moj drug, rode. A priroda mora biti zastrašujuća, jer mjesto u kojem smo, pusto je i bezvodno, a znaš i sam, ko tu još obitava. I nemoj da te iluzija uplaši, da poklekneš. Nisi ti došao meni, rođeni moj. Došao sam ja tebi. A povratak će ti biti mučniji, jer ćeš biti stariji. Stariji i teži za jedno iskustvo. Večeras služimo Bdenije!

- Ali kakvo Bdenije, o čemu pričaš? Nemoj mi reći da imaš i nekakav hram? Ma, moram se vratiti za koji sat. Dogovorio sam...

- E, Dado, ne sviraj mnogo.

Opsova nešto slatko i spokojno, i nastavi da se uspinje vrteći izlizanu brojanicu od milion čvorića. Nekoliko oblačaka proletje nebom. Gavran je dolazio i odlazio. Slijetao na grane i stijenje, dok je mene i dalje sa prezrenjem posmatrao. A ako nije, onda sam ja odista paranoik u nekoj opasnijoj fazi. Bijaše to ptičurina tamna i strašna. Očgledno predvodnik one tušte i tame od crnila. Pa on je imao svoju vojsku! On je glavni. Naređuje, angažuje i otpušta svoje jato... Uh, uhvatih sebe u razvijanju sasvim ludog filma, a kao da mi je malo realnog utiska. Strašno.

Znao je Justin sve, sve do detalja. I šta se dešava u gradiću u kojem živim, i kako su moji, i šta me muči i šta me raduje. I šta se zbiva u Crkvi. I ko s kime u koju tikvu duva. Načeli smo razne teme. Znao je sve. Bez mobilnog telefona ili svijeta.

Znao sam ga iz mladosti rane. Iz zajedničkih školskih dana. Bio je čudan. Buntovnik. Bibliotekar. Nije spavao nikad. Ili jeste možda na jedno oko. Pročitao je čini mi se sve. Sve je naučio. Prvi se zamonašio, rukopoložio, razbolio, primio veliku shimu. Štošta studirao, magistrirao lingvistiku. I sada je u svađi sa administacijom i formom. Vole ga svi koji ga poznaju. Poštuju ga. Njegova pojava zasigurno izlazi iz svih okvira konvencionalne duhovnosti, klira. On nema gurua, i ne pripada ni jednoj jedinoj struji. Nema idola. Svima i uvek govori istinu u lice, učtivo... obavezujuće. Dolaze mu ovdje, kaže krišom, neke vladike i igumani. Ispovijedaju pred njim sumnje i strahove. Provode vrijeme s njim, s njegovim vukom, s njegovim kamenjem, cvijećem i pticama. On ne prima poklone, ne prima hranu. Oni mu donesu po koju kutiju cigara. Zapali ponekad. Pušio je oduvijek. Sve što mi je pričao, vjerovao sam mu u trenutku izlaganja, čim bi prestajao, ja sam sumnjao. I sada, jedva čekam da se njegova izba, ili kako je on već zove po svetogorski „katizma“, pojavi na vidiku.

Između granja i stijenja, kroz čestare, japadi i osoje, kozjom stazom vođeni, preko litica i sodoma, preko hercegovačkih vrleti, poslije tročasovnog hoda koji trajaše kao tren, niče pred nama bajka. Bajka slovenska. Ni u kom slučaju hrišćanska, a još manje monaška. Koliba uz stijene prislonjena i pored nje jedna i još jedna. Crkvica, maleno zdanje, kamenom zidana sa minijaturom kubeta i apside, jedina odavaše utisak da je mjesto na kojem stojimo sveta zemlja. Pojavi se stanište ovo, evo, u jedanaesti čas (pet popodne). I ne bijaše pusto. Štaviše! Čudak je na kraju svijeta sagradio grad svojim rukama. I baštu ima! O, Bože, koliko cvijeća! Još uvijek, oktobar je. A kod njega možda nije. Sam sam se sebi nasmijao. Miris tamjana odjekivaše nad provalijom. Oslobodih se. Obradova me i ohrabri onaj osjećaj koji nam se umije desiti u Ostrogu ili u kojoj velikoj svetinji. Kad nemamo predstavu o vremenu. Kad nije bitno koliko je sati, i da li neko uopšte posjeduje to saznanje i čemu će mu ono uopšte. Onako slobodan i dječački veseo zasuh ga pitanjima, a on mene kratkim odgovorima. Kao da mu je neko dojavio arsenal mojih nedoumica.

Dočekali su me gavran i vuk.  Sada već prijateljski, potpuno. Valjda znaju da im je gospodar bezbjedan. Ili osjećaju njegovo odobravanje mene. Čim dođosmo pod građevinu, koju ćemo proglasiti trijemom ili gostoprimnicom, on pogleda vuka, i ovaj se okrete i ode. Oni čak i ne razgovaraju. Bože, gluposti! Kako bi čeljade razgovaralo sa vukom. Oni se gledaju. I dok pokušavam da se ljepote napijem i da pojmim koliko je ovaj čovjek ustvari blagosloven, i koliko sam ja u prelesti a ne on, vrati se vujo sa flašom vode u zubima, prinese je i spusti na klupu. Cvili kao da se izvinjava. Kao da hoće da kaže da nije ništa bolje našao. Zaledio sam se u oprisutnjenoj želji da sve pod nebom bude tako pripitomljeno. Justin ga pomilova po glavi, i ovo presrećno stvorenje ode i leže ispred kelije ispruživši se koliko je dugo. Iznese domaćin i vodu i ratluk i rakiju. Donio mu vladika kad je bio i poveću kutiju duvana, i ode kaže da metne kavu. Koji vladika, kakav duvan? U meni se sada smjenjuju nagoni da ga pita sve, i da ga ne pitam ništa, a sve u nekoj radosti i slobodi. Ali pobogu, ne uspijevam da obradim informacije.

Ne oče, ne mogu kavu. Od nje dobijem neke tremore. Unervozim se.

Dobro. Imam čaj od jasmina.

Otkud ti čaj od jasmina ludače? Nastavih sa čuđenjem,  a istovremeno sa sozercavanjem vidokruga. Ovo mjesto je ustvari kao i on. Ne zna se ni kojoj državi pripada, kojoj Eparhiji, kome? Ma pripada nebu, to je ona najdrevnija Episkopija koja nam daje najvažnije kanonske prijeme i otpuste u našim životima. Ovo je mjesto ustvari pozicionirano tamo, gdje ga ne može naći niko, ko ga ne traži. Upravo kao i samo Nebo. Ovo je mjesto vrelo metafore. Poezija. Geografija duha. I dok sakupljam neke opise koje bih unio u Dnevnik, Justin nastavi da razgovara sa mojim mislima i da odgovara na pitanja koja sam sebi postavljao.

- Blizu je Nikšić, ne baš i Ostrog, ali često idem u Jovan Do, služim nad sjenima Lazara i Davida.

Poznavao ih je kao dijete. Priča o njima, kao o dijelovima svoga tijela i svoje duše, izgubljenim i pohranjenim. Kaže dođu mu i oni ponekad. Gdje mu dođu pokojni kaluđeri? Valjda u snu. To je realnije. Neće biti da mu dođu ovako kao ja. Ali ovdje je očito toliko toga moguće. Šta sam sve razmišljao proživljujući njegove prethodne riječi, kad se iz kuhinjice opet začu:

Ako se budeš monašio nekad, zvaćeš se David, znaš li to?

Šta ovaj čovjek govori? Taman sam ga nekako počeo shvatati i doživljavati kao stvarnog, ali on se opet izvuče, zbuni me i nastavi da se čedno osmjehuje. Sluđen, ne znajući više u šta da vjerujem, trudeći se da zadržim sjeme zdravog razuma, pođoh za njim u kuhinju gdje je kuvao taj čaj.

Unutrašnjost kuhinjice, u čijem produžetku se nalazila mala trpezarija, je bila veoma skladno uređena, nekako minijaturno kao i sve ostalo, ali ne bijedno, s obzirom na vrlet u koju je trebelo sve donijeti na svojim plećima, i sve izgraditi sopstvenim rukama. Onako baš kako treba. Našla se tu i pokoja slika, i malene gusle, i nekakvi čajnici i šolje, melemi, kaligrafski radovi, sveska sa pripovjetkama neke djevojčice koju očito još uvijek pamti. Ikona jedna. Svetog Jovana. Sa krilima. Iz manastira Pustinja. Divio sam se unutršnjosti i pokušavao da prozrim gdje sam, i pojmim kako je moguće da narod nije čuo za njega ili da ga makar lovci nisu našli pa razglasili. Otvori vrata od šporeta, koji nemam pojma odakle mu, i videvši da vatra samo malo tinja bez ijedne žeravice, dunu samo u ogorele cjepanice, kao da to radi svaki dan. I gle čuda! Umalo mi oči ne iskočiše od prizora. Planu vatra kao da ju je benzinom uždio, a on me samo pogleda, osmjehnu se i reče:

- Sjećaš li se kad ono baka kaže: „Raspiri tu vatru sine!“, taj izraz dolazi od latinskog „spirit – duh“. Duh je bolan jedino što imamo, a duša nam je u nosu. Nije ovo čudo. Najveće je čudo pod nebom to što se ovakvi kakvi smo ipak svako jutro probudimo. To je čudo moj brate! Ajde da dunemo po jednu! Dvanaesti je čas (šest popodne), Danile, vrijeme je!

I ne popismo čaj do kraja, ali zato jesmo rakije, i to po dvije kruške, jake. On je duvanio, zagledan u daljinu, poštujući moj zavjet o nepušenju, sjetno je govorio o „svijetu koji u zlu leži“, o ranjivosti Božijih ljudi u njemu, o Bogu Ranjenom i Ranjavanom, o radosti što smo se sreli... Nakon kraće pauze i svečane tišine, uputismo se u hram. Išao sam iza njega i zamišljao nekakvu pećinsku crkvicu, nepometenog poda, sa nekim sirotinjskim inventarom i zarđalim sasudima, ovještalim krpetinama umjesto zavjesa, vlagom i memlom koja guši. Otvoriše se vratnice, male, srednjovjekovne. Otvorilo se nebo u tom mikrokosmosu. Zatvorila se zemlja. Utihnuše zvukovi i otpoče Justin: Dnes blagovjerniji ljudije svetlo prazdnujem... Crkvica freskopisana, poznao sam njegov rad, kanonski, a savremen. Liturgičan. Hram Solomonov u nekoliko kvadrata. Razlijegaše se miris aloje i kajsije, moštiju i jabuka. Osjetih miris kuće i miris neba. Maleni ikonostas, zidan. Pred Materom Božijom i Spasiteljem sa mačem, žižila su kandila, čiji plamičak bijaše ne veći od zrna pšeničnog. Zavjesa samih nebesa dostojna, ručno  zlatom izvezena sa motivom nebeske Liturgije i čitavim pedesetim psalmom! Oltar tako bogoslužben i pored svoje svedenosti, prestola pribijenog uz apsidu, u duborezu i vezu. Krst raspetog Spasa iznad prizivao je na poklonjenje. U desnom uglu Prorok Danilo među lavovima. U lijevom Isaija. Klekoh i sa suzama zablagodarih Bogu. Justin kao da to ne primjeti i kao da je potpuno razumijevao i osjetio impresije moga duha, raspali kadionicu, doda mi epitrahilj, ode za pjevnicu i samo reče: Blagoslovi! I otpoče božansko bdenije. Otvoriše se nebesa. Vaseljena zastade. Služio sam bdenije sa strahom i trepetom, kao nikada do tada i poslije toga, a on je pojao kao ranjeni jelen. Sve je znao napamet. Još od bogoslovije. Obojica smo znali Oktoih prilično dobro. Katkad bi zastajao, brisao suze i nastavljao. Živo sam osjećao da su sa nama svi sveti, da je oprisutnjeno ukupno Carstvo Božije. U međuvremenu bi u pauzama, koje je on diktirao, ulazio u oltar i govorio mi, meni prilično nejasne, stvari. Tek im sadašnji trenutak u mome sjećanju daje smisao, trenutak iza koga su događaji koji mu morahu prethoditi. Sjećam se jedne malo opširnije pripovijesti o nekom njegovom bivšem sabratu na Svetoj Gori na kojoj je i sam kratko boravio. O njegovim iskušenjima dok je bio đakon u svijetu.

Godinama nakon toga shvatao sam da je to bila priča o meni. Hronologija je bila moja, svaki događaj je bio moj. Tvrdim da nije u pitanju bio nikakav njegov sabrat, njegov je bio samo način na koji će mi saopštiti to nešto što me ledi i dok ovo pišem.

Govorio mi je, sjećam se, o strasti zavisti koja razara, o oholosti koju podaničko ponašanje hrani, o progonima iz obijesti, takozvanoj sječi glava kojoj se đavo raduje, o svim mogućim padovima, ali i o opštoj nemoći zla. Rekao mi je, nikad to neću zaboraviti, „Vidjećeš kako će se pali svijet i tamno podnebesje u godinama pred nama radovati našoj međusobnoj mržnji. Djelovaće to kao opšti trijumf zla. Kad dostojanstvenici budu bjesomučno jurišali jedni na druge „misleći da Bogu službu prinose“ (Jn. 16, 2), to će raspinjati Gospoda našeg opet i iznova. Trajaće to izvjesno vrijeme. Djelovaće taj period života kao nešto nepremostivo. Izgledaće da smo tako podijeljeni kao da nam nema lijeka. Međutim, Gospod zna zašto. On sve dopušta, ali On će se i postarati. Kada se u Hristovoj ljubavi uskoro zagrlimo, izmoreni od bratomržnje i bratoubistva, popucaće svi mrski ledeni okovi. Svijetu ništa neće biti jasno. Teško će mu biti da shvati da smo tu da ga spasemo, a ne da mu hranimo padove“.

U jurodivom zanosu govorio je i o potpunom mijenjanju kursa moje misije i odlasku u svijet. O ljekovitosti nomadstva i stradanja. Čuvaj se da ne postaneš zanatlija, izbacivač iz Carstva Nebeskog. Ponese čovjeka služba i određeni uspjesi. Ponese ga položaj u društvu, pa onda krene da „nameće bremena“ na pleća jadnog naroda. Istjazava ih i ispituje šta su jeli i pili. Drži Hrista kao kakvo vlasništvo, a čitao si Pavla. Sjećaš se šta veli Rimljanima. Sloboda, rode. Sloboda je tajna koju imamo da blagovijestimo. No, kako nije sloboda za svakoga odmah, budi otac, kao onaj koji vlast ima, za ručicu ga povedeš, i ka slobodi ga vodiš. Ako neće, onda ili nisi ljubavi imao ili on nije za trpezu sa Isusom. Muka je s narodom, ali to je tvoj život. Sjećam se, dok sam bio u manastiru, oni radikali neće da se pričešćuju, a čitavu Liturgiju, većinom bez sluha, urlaju tekst službe koji samo k pričešću upućuje. Šta da se radi, trpi, miluj, oslobađaj i vladaj“. Govorio je spokojno, sa dubokim uvjerenjem i željom da ga slušam. Rekao mi je da kada se sljedeći put sretnemo, ništa, baš ništa neće biti smetnja da ovaj naš razgovor bude nastavljen kao da nas decenije nisu razdvajale. Nekim tihim, sveštenim glasom je saopštavao jednostavne stvari i naglasio mi par puta da je velika grehota to što smo mi ljudi skloni da te jednostavne stvari uvijek zakomlikujemo. „A moglo je bolje“...

Zapjevuši kratak stih iz pjesme Bijelog dugmeta i ode za pjevnicu.

Odslužili smo Bdenije. Dugo je trajalo, ali opet kao tren. Služili smo ne sasvim po poretku, kako i vjerujemo. Shvatih da ne treba da postavljam više nikakva pitanja. Sjetih se onoga da Bog ne stanuje u rukotvorenim hramovima. Niti su Njemu naši tipici i molitvoslovlja potrebni. Gledao sam pred sobom kako se živi Jevanđelje i kako se briše prvorodni greh. Kako se bije autentična bitka za spasenje svijeta. Bio sam u raju na zemlji.

I do dana današnjeg nije mi jasno da li to mjesto i dalje postoji, da li ima naselnika. Justina odavno na Balkanu nema. To sam saznao na čudesan način. Ja ni danas danju ne znam koje je boje bio njegov sljez? Otkud mu čaj od jasmina? Da li će se obistiniti još ponešto, čega ću se sjetiti kad za to dođe vrijeme? Ne znam ni da li je taj susret bio san? A nije, eno crkvenjaka živoga. Eno, svjedoči tu priču svaki gavran koji nas nadleti, dok se Bog na nebu osmjehuje. Pamtim potonju rečenicu kojom mi se obratio:

Daniluška, samo služi svetu Liturgiju i raduj se...

Šta bijaše od moje potrebe da mu pomognem? Šta sam uradio?

Sjećam se da se zbunjen i pokajan vratih kući...

Valjda tu noć... Da, tu noć!