„Svako dijete je umjetnik.

Problem je ostati umjetnik nakon odrastanja.”

Pablo Picasso

Boja je psihofizički fenomen indukovan svjetlošću ili osjećaj koji u mozgu izaziva svjetlost emitovanu od nekog izvora. Pročitao sam ovu definiciju na jednom zanimljivom portalu. U nastavku tog članka se kaže se da je boja kao optički fenomen, čulni doživljaj uslovljen svjetlošću, otisak i utisak poslan mozgu od strane oka. Boja se ne može tumačiti kao svojstvo određenog objekata, jer osjećaj boje se stvara kao rezultat interakcije svjetlosti sa objektom koji se promatra. Boja je dakle u oku posmatrača? Možda.  Ali jedno je sigurno, doživljaj boje je izrazito subjekativan.

Maločas sam se vratio sa jednog veoma zanimljivog festivala. U pitanju je tradicionalna fešta u Luthedortmundu (Lüthedortmund), dortmundskom naselju u kome trenutno živim da porodicom. Takođe, prije par mjeseci proveo sam nekoliko sati na karnevalu u Diseldorfu (Düsseldorfu). Njemačka pokrajina u kojoj živimo, Sjeverna Rajna Vestfalija (Nordrhein Westfalen-NRW), obiluje festivalima, manjim i većim. Karnevali u velikim centrima su veoma ozbiljni kulturni i zabavni događaji. Kao što sam italijanski izraz sugeriše "carne levare" - otpustiti meso (oprostiti se sa mesom), karnevali su smješteni pred početak vaskršnjeg posta. I mi imamo "Mesopusnu" (meso-otpusnu) nedjelju, „poklade”, a u nekim krajevima i „maškare” ili „dane mimoze” i sve je to od drevnih vremena vezano za početak velikog posta.

Svaki narod, pa i mi Srbi, imamo utisak da se najbolje i najljepše živi i raduje životu na naš način. Naša vjera, kultura i tradicija, naše uobičajnosti (običaji) su nešto što nema niko! Tako misle i Švedi i Brazilci, Indijci ili Marokanci. Naravno da je prirodno da nam genetsko nasljeđe diktira takav osjećaj. Tako je, kako kaže jedan moj profesor i prijatelj, kod nas ekspanzija restorana u etno stilu ustvari saradnja marketinga i ekonomije sa genetikom kao jednom od najizvjesnijih odrednica našeg bića. On kaže da je prirodno da čovjek ima bolji apetit tamo gdje su mu djed i prandjed „jeli onako zdravo poslije napornog rada“. Međutim, za veoma kratko vrijeme shvatio sam da i Njemci itekako imaju razloga da poštuju sistem svojih životnih radosti iako ćemo najčešće pomisliti, a i čuti, kako ovaj narod "ne umije da živi".

Brojne svečanosti uzrokovane evangelističkim-protestantskim, rimokatoličkim, nekim od paganskih uticaja ili čistim hedonizmom, svojom šarolikošću i životnošću ostavljaju bez daha. Kult porodice, bez obzira na okrutnost kapitalističkih principa i vrijeme koje zaista izmiče, ovdje ipak postoji. Nedjeljni ručkovi, rođendani koji imaju veliki značaj bez obzira na uzrast i starost svečara, bilo koji uspjeh ili važniji životni trenutak poput vjenčanja ili diplomskog ispita, najčešće bivaju propraćeni učešećem bližnjih u svetkovini sa stilom. Sve ovo je moj utisak i utisak ljudi do čijeg mišljenja i iskustva mi je stalo.

Malo sam nostalgičan. Nisam se mogao oteti nagonu da taj prizor misaono smjetim u neki naš gradić i da istovremeno zaključim da se ovo što sam vidio na festivalu ne bi moglo dopasti našem duhovnom i kulturnom konceptu. No, jedno lokalno nefiltrirano pivo koje sam popio onesposobilo me je za dublje analize na licu mjesta. Mnogo sadržaja, mnogo tema za sozercavanje, mnogo kulture na jednom trgu i par ulica. Oduševio me je mladić koji je na sred tog trga naprvavio veliku kružnicu i u njoj iscrtao stotinjak zastava svjetskih zemalja. Mnogo lijep prizor. Jasno, on je to uradio najviše iz komerciijalnih razloga. Ljudi prilaze i na zastavu svoje zemlje stavljaju sitan novac. Ovih „naših“ ovdje stvarno ima najviše. Znači im to da prolaznici vide „šaku žutih“ na njihovoj zastavi. To bi možda moglo nekim Srbima izazvati osjećaj trijumfa na seoskim licitacijama barjaka. Možda nisam daleko od istine? Dok sam stajao i divio se preciznosti i šarenilu, naišao je neki Egipćanin i stavio papirno 20 evra na svoju zastavu. Iz mase se začulo tipično sarajevsko: „A papka, matere mi“. Odmah mi je nekako bilo toplo oko srca. Isto razmišljamo, a pritom zemljak je to šarmantno i melodično saopštio. Međutim, usljedio je dosta neprijatniji komentar: „Tata, vidi zastavu Kosova“, bio je to moj sin Vasilija kome baš ništa ne može promaći. Stvarno je i tu zastavu iscrtao umjetnik. Moglo je vala i bez ovog detalja da prođe naše uživanje u ovom simpatičnom stvaralaštvu, ali šta mi tu možemo?!

Jedan opšti prizor me je ipak držao sve vrijeme i na osnovu njega sjetio sam se priče bivšeg parohijanina koja je na mene tada ostavila snažan utisak. Taj prizor su bile boje, neprebrojivost boja na jednom mjestu. Toliko boja sa tezgi raznih ponuda i kostimi u funkciji reprezentacije familija ili drevnih klasnih činova svakako se ne mogu porediti sa karnevalskom euforijom u Kelnu, Diseldorfu, Majncu ili sa šesnaestodnevnim Oktobarfestom u Minhenu (Oktoberfest in München), ali meni su danas poslužile da se sjetim čedne pričice prijatelja, gačanina Zorana Krstojevića. 

* * * 

Sticajem okolnosti, negdje prije osam-devet godina, Zoran me je vozio u Mostar pogrebnim vozilom kako bismo prevezli i sahranili pokojnika koji se upokojio u Gacku, a čija gotovo čitava porodica je živjela u Mostaru. Za dva sata vožnje, razgovor sa iskusnim čovjekom uvijek dobro dođe. Nakon obavljenog obreda krenuli smo u Gacko, ali naravno i iskoristili priliku da svratimo u veliki tržni centar kraj puta da kupimo nešto što bismo u Gacku teško našli. On je pazario određene sitnice i kada smo izašli iz marketa upitao me je:

-A Ti oče, ništa ne uze? Insistirao si da svratimo?

-Mislio sam sinu da kupim neku igračkicu, ali ponuda ili ne odgovara uzrastu dvogodišnjaka ili tu igračku već ima. Čini mi se Zorane, da ga i onako malenog ničim ne mogu iznenaditi.

Kada smo ušli u kola i krenuli ka kući Zoran mi je, inspirisan mojom potonjom opaskom, ispričao sasvim običnu, ali za mene tako toplu pričicu iz svog djetinjstva. Potrudio sam se da to zapišem u svoj dnevnik, a sada ću tu pričicu „malo srediti” i prepisati.

-Teško i da si mogao bilo šta naći moj oče. Danas je sve viđeno, sve je već kupljeno. Sve je djeci poznato, svi mehanizmi, sve boje, sve nijanse i zvuci. Zamisli koliko samo boja i pokreta jedna mala duša dječija primi kad uzme taj tvoj pametni telefon. Čime ćeš ga veseo bio iznenaditi, obradovati, oduševiti? A koliko je samo bilo lakše obradovati tebe i tvoje drugare, a o mojoj generaciji da i ne pričam. Slušaj ovo!

Ja sam 61. godište. Tako nekad, početkom sedamdesetih, svaki ljetni raspust roditelji bi me iz Gacka poslali u Izgori (između Čemerna i Tjentišta). Selo ni dan danas nema struje, a zamisli tada! Bilo je u selu neke djece mog uzrsta. Po čitavo ljeto bismo čuvali goveda, ovce i naravno pomagali u skupljanju sijena i sječenju drva. Ogrjev je tema i dilema naših sela svih dvanaest mjeseci. Pola godine se grijemo, na drva se sprema hrana, a gotovo čitavu godinu dana drva se prikupljaju odasvud. Ni taj me posao nije zaobišao. Što se tiče razonode mogu se pohvaliti. Bilo je djece. To je ipak bila radost. Imali smo i neke lopte krpenjače, ali i mnogo više mašte u igri nego što smo imali igračaka. Pravili smo logore, drvene puške, praćke, mačeve i izmišljali kojekakve discipline za nadmetanje. Ipak, svako veče se završavalo istom mukom. Umivanje, večera i veoma rano odlaženje u krevet. Svaki dan je ličio jedan na drugi. Taj uhodani tempo narušavala bi iznenadna posjeta nekoga iz Gacka ili sa strane ko bi posjetio svoju rodbinu u selu. Tako je jednog dana došla i moja tetka sa porodicom i donijela neke namirnice koje su bile pravo osvježenje za seoske prilike. Slatkiša nije bilo puno, pojeo sam za dan dva ono što me sljedovalo i brzo sam shvatio da je to to. Među ostalim darovima sjećam se da je tetka donijela Vegetu i jednu supu sa „Podravkinim“ pijetlom. Valjda da probamo. Nikad se u životu, čini mi se, nisam oduševio nekim prizorom kao što je bio taj pijetao. Tako čudesno raspoređene boje po njemu koje su se prelijevale od jarko crvene krijeste do nekog plavičasto-zelenkastog perja na intezivno žutoj pozadini uz njegovu gospostvenu i samouvjerenu pozu u meni je pobuđivalo nešto nesvakidašnje. Nakon što je baba kroz koji dan skuvala supu, a ne vjerujem da je to učinila po propisu, bacila je u smeće onu kesicu sa pijetlom. Naravno, izvukao sam „svog drugara“ iz otpada, makazama za šišanje ovaca okrojio sliku, zamotao je u par listova novine i stavio pod svoj jastuk. Imao sam to ljeto jedan obavezan ritual. Kada bih se predveče vratio sa „posla“, nakon umivanja ruku i nogu i nakon večere ulazio sam u sobu, ispod jastuka vadio u novini zaštićenog ljepotana, duboko uzdahnuo i čini mi se nekako u sebi jako uzviknuo „Bože, kako je lijep“. Tek tada bih mogao leći u krevet. Vjeruj mi, misli šta hoćeš, siguran sam da sam to ljeto sanjao ljepše i šarenije snove nego ikad.

S pažnjom sam ga saslušao. Iskreno sam mu se zahvalio što je sa mnom podijelio zanimljivo dječije iskustvo. Nekako sam se, pobuđen na skromnost, nakon te pričice osjetio oplemenjeno.

* * *

Ovih dana gori Amazonija, "pluća Zemlje". Stručnjaci nikada nisu utvrdili koliko hiljada nijansi zelene boje postoji u tom čarobnom kutku naše planete. Kažu da čovječanstvo ovih dana svakom sekundom gubi mnogo. Još strašnije, čitava planeta nije u stanju da stane u kraj toj katastrofi. Toliko nijansi zelene zbog koje planeta diše kvalitetnije, zbog koje možda planeta uopšte diše, strada i Gospod jedini zna čime smo sve to zaslužili? Šta je sve nama nejasno suvišno se i zapitati. Meni je recimo danas opet iznova nejasno zašto su me festivalske boje tako uzbudile, a kako postoje ljudi koji boje kao takve nikada nisu ni vidjeli. Gledao sam nedavno kratak You Tube snimak pod naslovom „Slepi ljudi pričaju o bojama“. Odavno nisam nešto potresnije pogledao. Sjećam se kako mi je jednom Gojko Samardžić iz Berkovića – slijep čovjek, prijatelj svih ljudi, inače novinar radio „Svetigore“, s radošću govorio o tome kako on zamišlja boje. Mislim da nikad nisam tako kvalitetno ćutao i bio tako poetski zbunjen. Tako bih želio da znam neke tajne neba, kao uostalom svi mi što hodamo zemljom. Da makar malo ukrotim oduševljenja i zubnjenosti.

Volio bih, na primjer, da makar malo više znam o bojama, o toj tajni smještenoj u svaki naš vidokrug. O bojama formalno znam ono što smo učili iz likovnog. Postoje materijalne i nematerijalne (svjetlosne) boje. Znam da mješavinom jednih dobijamo crnu, a mješavinom drugih bijelu. Odrđenim kombinacijama plave, žute i crvene na paleti možemo dobiti svaku boju što je jedna od mojih najjačih fascinacija u djetinjstvu. Sjećam se i fraze da „crna i bijela nisu boje“, već neka stanja u apsolutnom odsustvu i apsolutnom prisustvu svjetlosti. Sjećam se i onog spektra u kojem nam je nastavnica objašnjavala koja se boja slaže sa kojom, koje su boje komplementarne, a koje kombinacije su kič. 

Čini mi se ipak, koliko god da znamo ili ne znamo o bojama, one itekakako utiču na naša čula i emocije na najrazličitije načine. Razvojem smo, recimo, kao bića shvatili da nema mnogo hrane u plavoj boji ili da je nema uopšte.  Jedan nutricionista je mom gojaznom drugaru svešteniku savjetovao da jede iz plavih tanjira jer će ta praksa smanjiti njegov apetit. Simpatičan, teoretski ubjedljiv, ali mislim da neće biti učinkovit savjet u njegovom slučaju. Dizajn portala, životnog prostora i stvari koje upotrebljavamo, boju imaju kao veoma važan alat. Kao sveštenika su me, prilikom posjeta domova, neki stanovi znali odmoriti i nadahnuti, razbuditi u mjeri u kojoj je vlasnik pazio na ambijent u kojem će veliki dio života provoditi on i njegova porodica.

Sve vrijeme pokušavam da kažem kako shvatam priču o pjetlu i očaranosti Zoranovoj njime jer mene i u ovim godinama nije napustio osjećaj dječije oduševljenosti nekim živahnim prizorom.

* * *

Maločas sam se zagledao u ikonu Lika Hristovog oslikanu na jednom kamenu oblutku. To mi je poklon drage ličnosti. Autentičan živopis i zbilja je zanimljivo to što baš danas proslavljamo praznik Nerukotvorenog Lika Hristovog. Ikona je ipak najviša utjeha u ovom svijetu u kome se gotovo svakodnevno u nešto zagledamo. Ikona je terapija za zbunjenosti i oduševljenja u mjeri naše otvorenosti. Ne želim da djeluje patetično ili posebno pobožno ovo što sam upravo zaključio. Mislio sam to na sasvim teološkoj osnovi. Veliki Alekdsandar Šmeman je često u svom „Dnevniku“ pominjao misao američkog književnika Žilijena Grina (Julien Green):

„Sve je negdje drugo“. Ta misao mi se čini misijom ikone. Ikona, kao i ova misao, uranja u budućnost. Njena buduća realnost, zlato i perspektiva koju ona ima, sugerišu baš to što jeste naš budući život. „To fotografija nema”- čućemo često od tumača ikonografije „jer je ona slika prošlosti“. Inače, to vječno veštastvene boje slute, kao što i sama ikona sluti punotu buduće realnosti. Ikona se služi bojama i osvećuje ih. Kada se na ovaj način osvrnem na zaljubljenost mog prijatelja u običnu „Podravkinu“ markentinšku foru iz njegovog djetinjstva izraženu kroz njegov uzdah: „Bože, kako je lijep“, čini mi se da bez pretjerivanja mogu reći da je u pitanju čežnja čednosti za budućom punotom radosti.

* * *

I tako, koliko samo boja sretne naše oko i koliko utisaka ostavi na naše duše svakodnevno. Svaka od tih nijansi novo je iskustvo duše. Riječi, zvukovi, dodiri, mirisi, ukusi i naravno boje. To su kapaciteti naših opažaja dok smo u tijelu. To nam uostalom nudi Liturgija. Tako je, ne bez razloga, ona koncipirana. Molitva, pojanje, zagrljaj, tamjan, Pričešče i Ikona. Sav svijet smo prinijeli. Kada sam se kao dječak čudio zašto na Liturgijama đakoni, popovi i vladike služe u onim odeždama raznih boja mislio sam da to mora imati neki smisao. Sjećam se i da smo nešto u bogosloviji učili kako bi trebalo da na određene praznike služimo u određenim bojama zbog simbolike. Nije mi to nikada zvučalo ubjedljivo. Kada ovako u malo zrelijim godinama razmislim o bojama, kao jednom od rukopisa Božijih, čini mi se da bi možda najbolje tumačenje bogoslužbene zastupljenosti boja bilo njihovo prinošenje Ikoni Carstva, liturgijsko prinošenje tvorevine Kozmetičaru univerzuma, Stavraocu iz ničega (Creatio ex nihilo)  i vječnom Ukrasitelju kosmosa.

Možda bi se tako svi narodi, ili kako se kaže na crkvenoslovenskom jeziku "vsi яzыci", sa svojim zastavama mogli na simboličan način smjestiti u Božiju liturgijsku izložbu.

Gospod je rekao: „Ako je oko tvoje zdravo, cijelo će tvoje tijelo biti svijetlo. Ali ako je tvoje oko zlo, cijelo će tvoje tijelo tamno biti“ (Mt. 6, 22-23), a drevna poslovica kaže da "dobro oko vidi dobro, a zlo oko vidi zlo". S tim u vezi ako su u našem oku boje to što jesu i ako oko donosi duši ono što ono vidi, mogu samo zamisliti kako Božije svevideće i sveljubeće oko vidi nas i svu tvorevinu, kako joj se raduje, kako sav taj kolorit čuva pod "sopstvenim jastukom" da bi mu se iznova i iznova divio?!

* * *

U Dortmundu,

O prazniku Nerukotvorenog Lika Hristovog,

29. avgusta 2019. godine

* * * 

protojerej Danilo Dangubić