- A drugima koji mišljahu za sebe da su pravednici i druge unižavahu (Hristos) kaza priču ovu: Dva čovjeka uđoše u hram da se mole Bogu, jedan farisej a drugi carinik (mitar). Farisej stade i moljaše se u sebi: Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabljivci, nepravednici, preljubnici ili kao ovaj carinik(mitar). Postim dvaput u sedmici, dajem desetak od svega što steknem. A carinik izdaleka stajaše, i ne htjede ni očiju uzdignuti nebu, nego se bijaše u prsa svoja govoreći: Bože, milostiv budi meni grešnome! Kažem vam, ovaj otide opravdan domu svome, a ne onaj. Jer svaki koji sebe uzvisuje poniziće se, a koji sebe ponizuje uzvisiće se - (Lk.18,9-14)  .         

- Ljudi će biti samoljubivi,srebroljubivi,

hvalisavi, gordeljivci, hulnici nepomirljivi,...

klevetnici, nedoboroljubivi, naduveni...

koji imaju izgled pobožnosti,

a sile njezine su se odrekli -

(2 Tim. 3, 2-5).

Zahvaljujući predanju crkve koja liturgijskim etosom Duhom Svetim diše kroz vijekove i danas se hranimo sokovima Istine i putokazima koji nas vode Hristu. U Crkvi je čuvano i sačuvano svako zdravo i životodavno nastrojenje, pa i samoprekorijevanje kao metod oslobađanja od lažnih izvora egzistencijalne želje. Oci su njegovanjem rasuđivanja zadržavali duhovni pravac crpeći svoj princip iz vječnosti – iz Liturgije, koja predstavalja prisustvo Vaskrslog Hrista u zajednici učenika i time tajanstveno učešće u budućoj stvarnosti. Čuvajući svoje blago - Tamo gdje moljac ne nagriza i rđa ne kvari - (Mt. 6, 19), dakle, vezujući svoj život za ono što se ima zbiti u eshatonu (Carstvu Nebeskom) mi u njega (u svoj život) ovdje i sad ugrađujemo rasuđivanje. Posmatrajući svijet sa osveštanim rasuđivanjem, posmatrajući ga iz Buduće realnosti, poučeni Gospodnjim riječima i predanjem crkve kroz učenje otaca, uvidjećemo koji postupci neće preživjeti u susretu sa nadolazećim Carstvom Božijim. Samouzdizanje sa odsustvom ljubavi svakako da nema mjesta na vječnoj „gozbi Carevog Sina“.

Za razliku od farisejevog visokoumlja mitarevo – carinikovo (mito - carina) samoprekorijevanje afirmiše ne samo jevanđelje, već i djela apostolskih učenika i oci učitelji u svojim spisima, a sa velikom pažnjom ga naglašavaju podvižnici u asketskim djelima svih vijekova. Samoprijekor kao jedinstveni način hranjenja smirenjem u našoj borbi sa gordošću – pogubnom karakteristikom pale ljudske prirode, neizostavna je praksa bilo kojeg podviga u koji se svojevoljno upuštamo hitajući ka spasenju.

Kada se kaže samoprekor (ijevanje) ni najmanje se ne misli na onaj patološki introspekcijski pristup koji često dovodi do bolesnog samouniženja ili samokažnjavanja, sa ponekad sasvim perverznim posljedicama, prelesnim odlaskom daleko od samog Boga. Misli se, dakle, na zdravi duhovni odnos trezvene blagodarnosti po kojoj se priznaje opšteljudska grešnost uzrokovana smrtnošću i lična grešnost, koju ponekad projavljujemo na odista interesantne načine. U tom sopstvenom odnosu prema sebi sa zagledanošću u Boga shvatamo da svaki problem prevashodno treba da tražimo u svojoj prirodi i svojoj gordosti. Samoprekorijevanje je obrnuta perspektiva farisejevog poimanja o kojem možemo čitati u osamnaestoj glavi Jevanđelja po Luki. Farisej u toj priči Hristovoj samohvalisanje, samoopravdanje i samodovoljnost dovodi u slavoslovinu fazu. On predočava istinu da u našoj paloj prirodi tinja žaoka smrti koja se hrani pogrešnim egzistencijalnim sokovima. U tom „nepravilnom kretanju duše“, kako bi rekao Sveti Maksim Ispovijednik, farisej samoopravdanje utvrđuje na listi biblijski najpominjanijih načina kojima se zadaje udarac Životu. Samoopravdanje je ustvari jedna od prvih gluposti kojoj je pribjegao čovjek odmah nakon pada. Adam je, kao što nam je poznato, na Božije pitanje: - Adame, gdje si - (Post. 3, 9)? počeo da se pravda i da krivicu prebacuje na ženu i na samog Boga Koji ju je stvorio: - Žena koju si mi dao, ona me nagovori - (Post. 4, 18). To isto je učinio i njegov sin Kajin nakon što je, gonjen ljubomorom, ubio brata. Bog ni jednog ni drugog ustvari nije pitao gdje su zato što Bog nema to saznanje, već je pitao da li oni znaju gdje su, jesu li svjesni šta su učinili sebi kad su već probali sa ploda „poznanja dobra i zla“, odnosno kada su sud uzeli u svoje ruke. I naravno, bez obzira na Božije prepoznavanje nepoštovanja, nepovjerenja i neposlušnosti, uslijedilo je ono opasno i uvijek prisutno samoopravdanje.

Isto, gordošću protkano samoopravdanje, ispoljeno kroz samohvalisanje i „osoljeno“ samodovoljnošću, nalazimo na stranicama Jevanđelja po Luki u ovoj priči o mitaru i fariseju. U farisejevim riječima: - Bože, hvala ti što nisam kao ovaj carinik - (Lk. 18, 11), ovaj put nalazimo samohvalu u molitvenoj formi, što obraćanje ovog prelesnog poznavaoca „knjige“ i revnosnog služitelja „zakonu“ čini blasfemičnim. Farisej samouvjeren i gord falcifikuje značenje vjere i odnosa sa Bogom, a sigurnost mu daje količina novca koji prilaže hramu. On u deformisanom ushićenju, arogantan pred Tvorcem, zaljubljen u sopstvenu pravednost, kliče Bogu sebi u slavu. Ova jevanđelska priča koja je izišla iz usta Sina Božijeg odvija se u hramu - u svetinji, i to ne slučajno. Fariseji, sveštenici toga doba, raspeli su Hrista, a mi treba da se zapitamo da li Ga upravo mi klirici ili ljudi koji pretenduju da se nalaze u nekim crkvenim strukturama i upravama, najučenije ne raspinjemo. Zapitajmo se gdje smo u ovoj priči mi i oni koji su „upali“ u crkvu iz raznih razloga i pomislili da je njihova misija kompletirana „uvlačenjem glave“ pod svodove hrama i plaćanjem određenih članarina, kako bi rekao farisej: - Postim dva puta u nedjelji, dajem desetak od svega što steknem - (Lk. 18, 12).

U vremenu u kojem živimo, vođeni samohvalom i samoopravdanjem, skloni smo da obogotvoravamo sve što posjedujemo, ono što nazivamo svojim. Često u tu mrežu svojih obogotvoravanja uvezujemo supružnike, djecu, kuću, kola, diplome, porodična stabla, a ponajviše sebe, jer iz tog egocentrizma sujetom zalivana gordost porađa brojna idolopoklonstva osobito svojstvena današnjem čovjeku hipertrofiranog poštovanja prema ličnom „kapitalu“.

U razgovoru sa jednim iskusnim sveštenikom koji je godinama služio u Srbiji, a i godinama u Zapadnoj Evropi, čuo sam interesantne crtice iz pastirske psihologije. On, uz ograđivanje od finalističkog stava, kaže kako našem narodu u otadžbini pored siromaštine koja dodatno frustrira život u zajednici crkve problem predstavlja opšta neregulisanost društveno - političkih odnosa. Za razliku od našeg čovjeka u otadžbini, Srbin na Zapadu pati od pretjeranih regula koje su mu dušu zbunile. Ovdašnji Srbin (zapadnoevropski) potrošio je izraze „Sorry“, „Please“, „Bitte“, „Es tut mir Leid“, potrošio ih je uprazno. Sve teže se kaje i prašta. U minulim godinama moje službe, veli starac, najviše me je frustriralo to što ljudi, i kada su sasvim svjesni svog prestupa, ne uspijevaju suštinski zatražiti oproštaj. Nakon njegove kratke (is)povijesti nastavili smo da govorimo o temi mitara i fariseja.

Danima od tada razmišljam o nastupajućem postu kroz prizmu ove jevanđelske (pri)povijesti. Razmišljam o prilici da po ko zna koji put, mi Hrišćani (i Srbi iz otadžbine i iz rasijanja) uđemo u obnoviteljno proljeće, uplovimo u post kao prostor koji nas priprema za tajnu praznika Vaskrsenja. Razmišljam o otvorenoj mogućnosti da se projavimo kao pokajnici (preumljenici) ili samohvalisavi fariseji kojima je duh epohe zamaglio duhovnu dioptriju tako da ne vidimo koliko je „bestidno samohvalisanje kao opštevažeća norma“ smrtnosno. - Svijet u kome živimo je u toj mjeri prožet zaglušujućom i grubom samohvalisavošću da više i ne primjećuje da je ta samohvalisava sujeta postala njegova priroda - kaže Aleksandar Šmeman i nastavlja: - Da, upravo je to rekao i jedan od najvećih i najprefinjenijih pjesnika našega vremena Boris Pasternak svojim znamenitim stihom: - Sve tone u farisejstvo - .

Usudio bih se reći kako u toj farisejštini jednu strast njegujemo iznad svih, a to je osuđivanje. Šta radi ovaj farisej nego osuđuje mitara preuzimajući tako Božiju ulogu, nesvjestan gromoglasnih riječi poruke ovog začala jevanđelja po Luki: - Ovaj otide opravdan domu svome, a ne onaj. Jer svaki koji se uzvisuje poniziće se, a koji sebe ponižuje uzvisiće se - (Lk. 18, 14). Znamo kako slatko umije biti osuđivanje. Danas to radimo svuda, onako ostrašćeno. Nerijetko u zanosu iskontruišemo nešto za šta nemamo nikava uporišta u istini, ali nas ponese atmosfera i navijački duh samohvale i samoopravdanja. U svojim Misionarskim pismima Vladika Nikolaj na jednom mjestu kaže: - Ni o čemu čovjek draže ne govori do o svojim vrlinama i tuđim manama - , a za tako nešto naći ćemo sagovornika uvijek i na svakom mjestu. Zar nije rijetkost sresti nekoga ko iskreno prezire klevetanje i osuđivanje? Takvog najčešće doživimo kao nekomunikativnog i sumnjivog. Kada bismo se samo prisjetili kako umije da zaboli kada čujemo da nas je neko oklevetao i „uzimao u usta“, rijetko bismo sopsvenu palost hranili tuđim nedostacima. Znamo iz brojnih iskustava kako se ljudi umiju uvrijediti i na dobronamjernu kritiku, neki se čak i razbole, ali to im ne predstavlja opomenu kada se nađu u situaciji da „rešetaju“ nekog trećeg. Gordost je došla do usijanja i, utopljeni u bavljenja tuđim manama počinjemo da vodimo misaone ratove i nerijetko zamrzimo jedni druge na neobjašnjiv način.

Ulazimo u Veliki post. U hramovima ćemo imati priliku da između ostalog slušamo čudesnu molitvu Svetog Jefrema Sirina koja u svojoj potonjoj prozbi glasi: - O, Gospode Care, daruj mi da vidim sagrješenja svoja i da ne osuđujem brata svoga, jer si blagosloven u vijekove. Amin - !

Možemo li se ogrehovljeni, nalikujući svoje grešnosti svjesnom mitaru, skrajnuti u ćošak ovoživotne pozornice i krotko priznati da „bez Boga ne možemo ni preko praga“, da bez Njega ne možemo biti bolji? Možemo li, pored svega što trpimo na opštem i na ličnom planu, kroz pučinu ovog Velikog posta do Svijetlog Vaskrsenja Hristovog doploviti sa pet iskrenih riječi na usnama, opominjući se „pet rana Hristovih“: - Bože, milostiv budi meni grešnome(oj) - (Lk. 18, 13)?

15. mart 2021. ljeta Gospodnjeg

Autor: Protojerej Danilo Dangubić