i inače u prazničnom ozračju dana ovih,

dvije riječi nameću odasvud?

Te dvije riječi su sreća i čekanje.

Sve nekako liči na Desankinu

svevremenu sreću koja je lepa

samo dok se čeka.

Želim da u Novoj godini

doČekamo sreću kao što je većina

nas budna dočekala novogodišnju

ponoć po gregorijanskom,

i dočekaće, akobogda, po

julijanskom kalendaru.

A koju to sreću da doČekamo?

Pa, susret! Od tog izraza i dolazi

izraz sreća. Sretenie, drevni

slovenski izraz, jeste u korjenu

pojma sreća. To nam sugeriše da

bez susreta nema sreće, kao ni potvrde

našeg postojanja koje nam

Bog u susretima pruža.

"Ne postoji ja bez mi", veli veliki

otac Crkve. I dodaje: "Sa čime se

sreća može poistovjetiti do sa susretom"? 

Zato i želim jedno, da se u ovoj

godini suSretnemo i suSrećemo.

... I htio bih da prestanemo huliti

na ovu godinu za nama. Ovih dana smo se naslušali mnogo kritike na njen račun, kao da i ona nije Gospodnja kao i ostale. 

U njoj smo naučili mnogo. Ona je poput

stroge majke koju srce boli dok

kažnjava neposlušnu djecu.

Eto, i izraz "kazna" nam puno govori.

Vodi nas ka-znanju. Vjerovatno

smo toliko toga bili zaboravili.

Da. Jesmo. Bili smo zaboravili

da velike stvari ne postoje,

da su one samo gomile sitnica.

I napokon, "opet i opet", želim

nam susret i susrete koje ćemo

ovako ispošćeni od nedostatka

zagrljaja znati da cijenimo.

E to ćemo onda moći da nazovemo srećom!