Zagrebački romanista Ivo Hergešić je pišući o "ranim radovima" Albera Kamija ove opisao kao "pripremna djela" odnosno "etide kojima pisac iskušava svoju snagu". Kad veliki pisac umre, pa kad se retroaktivno posmatra njegov opus, početnička djela se obično doživljavaju kao "najava" onoga što će kasnije doći.

Ima, međutim, pisaca koji u mladim, pa čak ni u srednjim godinama, ne obećavaju.

Kad bi se sudilo po njihovim ranim radovima, djelovalo bi da će u istoriji književnosti ostati upisani kao mediokriteti. Skoro pa školski primjer takve sudbine je Meša Selimović.

Svoje remek-djelo "Derviš i smrt" on objavljuje kao pedesetšestogodišnjak. Gotovo sve što je objavio prije toga, skoro da nije imalo nikakve veze sa onim po čemu ga danas pamtimo. Jedan je jedini izuzetak; kratki roman "Magla i mjesečina" od čijeg prvog izdanja je prošlo tačno šezdeset godina.

PADOVI I RAZAĆARENjA: Poslije četvorogodišnjeg partizanskog vojevanja, Meša Selimović započinje književnu karijeru. Ne treba, međutim, zaboraviti da je on faktički cijelog života težio pisanju. Kao dvanaestogodišnjak napisao je prvu pjesmu, a već dvije godine kasnije objavio je u školskom listu sentimentalnu priču o "staroj Ruskinji, emigrantkinji, koja umire dok svira na klaviru za vrijeme prikazivanja filma o nekoj strasnoj ljubavi dvoje mladih".

Kao gimnazijalac, nakon čitanja Zolinog "Žerminala", počinje pisati priče i crtice o tuzlanskim rudarima. Po završenoj gimnaziji Selimović je otišao da studira u Beograd, a tamo je – na drugoj godini – pokušao neke od svojih mladalačkih priča objaviti u "Politici".

Međutim, za razliku od Branka Ćopića, Selimović nije imao sreće s "Politikom": odbili su sve njegove priloge. Otprilike u isto vrijeme list "Gajret" takođe odbija ponuđeni Selimovićev tekst o poeziji Hamze Hume. Utučen ovim razočarenjima Selimović nije pisao faktički ništa punih dvanaest godina.

Za vrijeme rata počinje voditi dnevnik, a 1944. godine u partizanskom listu "Front slobode" objavljuje priču "Žrtva" i tri reportaže o zločinima pripadnika Handžar-divizije nad srpskim seljacima s Majevice. Dvije godine kasnije, nakon što je rat završio, Selimović će objaviti pripovijetku "Pjesma u oluji" u beogradskom časopisu "Naša književnost". U to doba, Selimović još nema objavljenu knjigu. Naredne godine, u sarajevskoj "Svjetlosti" publikuje novelu "Uvrijeđeni čovjek". Indikativno je da je prvi tiraž bio deset hiljada primjeraka. Godine 1950. u Zagrebu mu izlazi knjiga priča "Prva četa". A potom je uslijedilo decenijsko ćutanje.

VELIKI OBRAČUN: U tom periodu Selimović se uglavnom bavi filmom. Jedina knjiga koju je objavio pedesetih je zapravo bio filmski scenario "Tuđa zemlja".

Godinama kasnije, to je vrijeme ovako evocirao: "Od 1951. godine do 1961. godine nastupio je period ćutanja. Malo obeshrabren, malo nezadovoljan onim što sam pisao spremao sam se za veliki obračun sam sa sobom."

U godini Andrićeve Nobelove nagrade, Selimović objavljuje "Tišine", svoj romaneskni prvjenac. Ova knjiga nije dočekana blagonaklono. Po sudu Riste Trifkovića došlo je do nesporazuma između ostvarene objektivne vrijednosti romana i kritike, odnosno suda javnosti. A sud javnosti bio je dosta oštar.

Pisac se, međutim, nije obeshrabrio. On već naslućuje svoju veliku temu. A prije nego se teme dohvati, morao je dokazati samom sebi da vlada književnim zanatom i tehnikom. I tu na red dolazi "Magla i mjesečina". Selimović je do kraja volio i cijenio ovu knjigu. I poslije "Derviša" i "Tvrđave" za nju je govorio da je njegovo "artistički najuspjelije djelo".

Zoran Glušćević će za ovaj roman napisati da je remek-djelo partizanske književnosti, dok će Midhat Begić sa svojoj uobičajenom lucidnom preciznošću "Maglu i mjesečinu" definisat kao "psihološku pripovijednu poemu".

CRNA PRAZNINA: Pišući o Selimovićevom opusu Kasim Prohić nije mogao zaobići "Maglu i mjesečinu". On u njoj otkriva perfektnu književnu čistotu, naziva je "jedinstvenim djelom u našoj literaturi" i prepoznaje takođe svojevrsno muzičko ustrojstvo ovog romana.

Ilustrujmo makar jednom rečenicom tu poetsko-muzičku stilistiku kakvu je Selimović ostvario u "Magli i mjesečini"; ovako, recimo, počinje drugo poglavlje: "Tama, tama, tama, kao pustoš, kao ništa, ni neba nema, ni blizine, ni daljine, svijeta nema, ni ljudi, postoji samo crna praznina što je prožela oči i tijelo, i zemlja što se neprestano otvara i vuče u sebe, stenjući upija sve što joj se približi, neko je pred njim, neko iza njega, na čelu je seljak-vodič, ni glas mu nije čuo, vidio je samo sjenu, zato je bez lica i bez oblika."

Ova duga ritmična rečenica reprezentativan je uzorak vještine i ispisanosti Selimovićevog stila koji se sa ovim romanom definitivno formirao. To je sada bio pisac spreman da se okuša sa svojom jedinom pravom opsesivnom temom.

Ne samo stilski, nego i motivski, "Magla" je uvertira za "Derviša"; ova priča o mladom seoskom bračnom paru što se u svojoj kući brine za ranjenog partizana zasigurno spada među najbolje knjige u srpskoj književnosti koje se bave Drugim svjetskim ratom. Troje glavnih likova izvrsno su psihološki dočarani, a rasplet neizbježno ide prema tragediji

Najradikalniji kritičar ove knjige bio je sam autor koji negdje bilježi da je roman "stegnut, neopušten, nerazvijen u dijelovima, neprodubljen u psihologiji, s loše vođenom fabulom, bez određene ideje". Prestrog je taj sud o knjizi koja je bila prvi vjesnik Selimovićeve genijalnosti i koja nam danas svjedoči da "Derviš i smrt" nije došao niotkud.

Autor: Muharem Bazdulj