Dok bageri neumorno kopaju temelje za nove stambene komplekse, a kranovi iscrtavaju novi horizont Istočnog Sarajeva, iz kuhinjskih slavina sve češće se čuje samo uzdah vazduha. Zvanično objašnjenje za redukcije vode gotovo uvijek se svodi na dvije riječi: dugotrajna suša.

Međutim, kada se na jednoj strani nađu prirodni zakoni hidrogeologije sarajevsko-romanijske regije, a na drugoj hiper-urbanizacija i hiljade novih stanova u izgradnji, postavlja se logično pitanje: da li nam zaista nedostaje kiše ili nam nedostaje strateškog planiranja? Da bismo razumjeli zašto nema vode na šestom spratu, moramo krenuti od trenutka kada kap kiše dodirne planinsko tlo.

Tajna kraškog podzemlja: Zašto nam voda „bježi“ sa planina?

Sarajevsko-romanijska regija, uključujući masive Jahorine, Trebevića, Romanije i Treskavice, geomorfološki je dominantno građena od krečnjaka i dolomita. Za laike to su prelijepe planine, ali za hidrogeologe to je kraški (karstni) teren — možda i najzahtjevniji prirodni sistem za akumulaciju vode na svijetu.

Za razliku od glinovitih i pjeskovitih terena gdje se voda zadržava u plitkim slojevima i polako procjeđuje (filtrira) mjesecima, kraški teren funkcioniše kao ogroman kameni sunđer sa širokim pukotinama.

Kada padne kiša, voda ne ostaje na površini, već kroz vrtače, ponore i pukotine u stijenama munjevito propada duboko u podzemlje, sve do vodonepropusnog sloja. Zato ljetnji pljuskovi gotovo da ne znače ništa za izvorišta poput čuvene „Tilave“ ili izvorišta u podnožju Jahorine i Trebevića. Prava akumulacija nastaje tek zimi. Debeo snježni pokrivač koji se polako topi od marta do juna omogućava konstantno punjenje podzemnih kaverni (šupljina). Kada zima zakaže sa snijegom, izvorišta već u julu padaju na svoj biološki minimum.

Od planinske pukotine do čaše: Kako nastaje voda za piće?

Voda koja se skupi u dubokim kraškim rezervoarima mora se „uhvatiti“ prije nego što nestane u nepoznatim podzemnim tokovima. Taj proces podrazumijeva nekoliko inženjerskih koraka:

1. Kaptaža izvorišta: Na mjestu gdje podzemna voda prirodno izbija na površinu grade se kaptaže — betonske građevine sa drenažnim cijevima koje hermetički prihvataju vodu direktno iz stijene, štiteći je od površinskog zagađenja. Tamo gdje voda ne izbija sama, buše se duboki bunari.
2. Sirova voda i taloženje: Iako je planinska voda iz kraša uglavnom bistra, nakon obilnih padavina ona sa sobom povlači mulj i glinu iz pukotina (poznato kao zamućenje izvorišta). Zato voda prvo ide u bazene za taloženje (sedimentaciju) i prolazi kroz pješčane filtere.
3. Dezinfekcija (hlorisanje): Da bi postala zdravstveno ispravna za piće, voda se mora mikrobiološki obraditi. To se najčešće radi doziranjem gasnog hlora ili natrijum-hipohlorita. Hlor uništava bakterije i viruse, ali mora ostati u precizno određenoj mjeri i dok voda putuje cijevima (tzv. rezidualni hlor), kako se voda ne bi zagadila na putu do vašeg stana.

Put kroz lavirint cijevi i zakon fizike (i pravilnika)

Nakon prečišćavanja, voda se pumpa ili gravitaciono šalje u glavne gradske rezervoare (koji se po pravilu grade na uzvišenjima iznad grada). Iz njih voda kreće ka potrošačima kroz primarnu i sekundarnu vodovodnu mrežu.

Ovdje dolazimo do prvog velikog problema većine domaćih vodovoda: gubici na mreži. U modernim evropskim sistemima prihvatljiv gubitak vode u cijevima je od 10 do 15 odsto. Na našim prostorima, zbog dotrajalih cijevi, pucanja i nelegalnih priključaka, gubici često prelaze 40 pa i 50 odsto. To znači da se svaki drugi litar koji uđe u sistem — prospe u zemlju prije nego što stigne do vodojmera!

Koji pritisak mora biti u cijevima?

Prema tehničkim propisima i pravilnicima o snabdijevanju vodom koji važe u Republici Srpskoj i BiH, isporučilac vode dužan je da na mjestu priključka (kod glavnog vodojmera) obezbijedi:

• Minimalni radni pritisak: najmanje 1,5 do 2 bara (u zavisnosti od lokalnih komunalnih odluka i spratnosti zone), što je dovoljno tek za prizemlje i prva dva sprata.
• Optimalni pritisak u gradskoj mreži: kreće se između 3 i 5 bara.
• Maksimalni dozvoljeni pritisak: ne bi smio prelaziti 6 do 8 bara (kako ne bi došlo do pucanja instalacija i oštećenja bojlera u stanovima).

Jednostavna fizika kaže: 1 bar pritiska podiže vodeni stub na visinu od približno 10 metara. Ako u uličnom cjevovodu pritisak padne na 2 bara, voda teoretski može dobaciti do 20 metara visine (oko šestog sprata), ali zbog trenja u cijevima i činjenice da komšije na prvom i drugom spratu u isto vrijeme otvaraju slavine, već na trećem ili četvrtom spratu pritisak pada na nulu.

Spasonosna tehnika u podrumu: Hidrocikli i „buster“ pumpe

Kako onda voda uopšte stiže do sedmog ili osmog sprata u novim zgradama? Odgovor leži u podrumima zgrada i uređajima koji se zovu hidroforska postrojenja (buster pumpne stanice).

Savremene višespratnice po zakonu ne smiju zavisiti samo od pritiska iz ulične mreže. One moraju imati sopstvene sisteme za povišenje pritiska koji funkcionišu na dva načina:

• Direktni buster sistemi sa frekventnim regulatorima: To su pametne pumpe koje prate potrošnju u zgradi. Kada se ujutru u 7 sati svi stanari spremaju za posao, pumpe povećavaju broj obrtaja i „guraju“ vodu na više spratove, održavajući konstantan pritisak.
• Sistemi sa prekidnim (akumulacionim) rezervoarom: Ovo je ključna stvar za gradove sa redukcijama. Pumpa se ne smije direktno nakačiti na uličnu cijev i „usisavati“ vodu kada u njoj nema pritiska, jer bi tako napravila vakuum, povukla mulj i ostavila okolne kuće potpuno suvim (što je i zakonom zabranjeno). Zato zgrada treba da ima svoj rezervoar u podrumu koji se puni noću kada je potrošnja mala, a pumpe zatim iz tog rezervoara šalju vodu stanarima tokom dana.

Koliko novoizgrađenih zgrada u Istočnom Sarajevu ima pravilno dimenzionisane akumulacione rezervoare u podrumima, a koliko ih je uštedjelo prostor za još jednu ostavu, oslanjajući se na direktno pumpanje iz već preopterećene gradske mreže?

Matematika koju urbanizam ignoriše: Kako se zapravo planira budućnost?

U ozbiljnom urbanizmu i građevinarstvu, zgrada se ne gradi tamo gdje ima slobodne livade, već tamo gdje postoji infrastrukturni kapacitet. Plan vodosnabdijevanja jednog grada ne pravi se od danas do sutra, već za period od 20 do 30 godina unaprijed, i to po strogoj inženjerskoj računici.

Hidrološka matematika novih stanova

U projektovanju vodovoda koristi se parametar specifične potrošnje vode, koji iznosi oko 150 do 250 litara po stanovniku dnevno (računajući piće, kuvanje, tuširanje, veš-mašine, ali i pranje ulica i zalivanje).

Hajde da to prevedemo na trenutnu situaciju u Istočnom Sarajevu:

• Ako je u izgradnji ili planu, recimo, 3.000 novih stanova, uz prosjek od 2,5 do 3 člana po domaćinstvu, to je oko 8.000 do 9.000 novih stanovnika.
• Pomnoženo sa prosječnom potrošnjom, gradu će samo za te nove zgrade svakog dana trebati dodatnih 1.800.000 litara (1.800 kubika) vode dnevno!
• Međutim, ljudi ne piju vodu ravnomjerno 24 sata. Postoji koeficijent neravnomjernosti — ljetnji špic u 20 časova uveče, kada svi uključe tuševe i klime, a vlasnici kuća u prigradskim naseljima spoje crijeva da zaliju bašte i rashlade beton u dvorištu. U tom trenutku mreža mora da isporuči i do dva i po puta više vode od prosjeka.

 Kako se to rješava u planski uređenim gradovima (i šta kaže zakon)?

Da bi jedan grad funkcionisao kao uređen organizam, a ne kao haotično gradilište, urbanizam i zakon su uspostavili strogu hijerarhiju u kojoj se tačno zna šta je „starije“ — cijev u zemlji ili kran na livadi. Prema Zakonu o uređenju prostora i građenju Republike Srpske, razvoj grada počiva na jasnoj piramidi dokumenata:

1. Urbanistički plan: (Vizija za narednih 20 do 30 godina) Sve počinje od krovnih, strateških dokumenata — Prostornog i Urbanističkog plana. To su najvažniji dokumenti jednog grada koji se usvajaju za period od 20 godina. Ovaj plan je svojevrsni „ustav“ prostornog razvoja: on se ne mijenja preko noći niti po željama pojedinaca, jer precizno i dugoročno predviđa koliko će grad imati stanovnika, gdje će biti škole i parkovi, te koliko će litara vode i megavata struje biti potrebno u svakoj zoni za dvije decenije.

2. Regulacioni planovi: Obaveza prema struci, a ne spisak lijepih želja Iz tog velikog Urbanističkog plana izvlače se niži, operativni dokumenti — regulacioni planovi za pojedinačna naselja. Oni detaljno crtaju svaku ulicu, parcelu i gabarite zgrada. Međutim, u praksi se upravo ovdje dešava najveći paradoks naše urbanizacije. Iako bi regulacioni plan morao slijepo da prati infrastrukturne kapacitete iz krovnog plana, mi smo svjedoci stalnih, parcijalnih izmjena regulacionih planova. Tamo gdje je decenijama bila planirana porodična kuća ili zelena površina (i gdje je u zemlju položena vodovodna cijev promjera za desetak domaćinstava), jednim dizanjem ruku u skupštinskim klupama ucrtava se stambeno-poslovni gigant sa stotinu stanova. Papir trpi sve, ali hidraulika u cijevima ne trpi.

3. Lokacijski uslovi, građevinska dozvola i „crveno svjetlo“ Vodovoda: Tek kada je zgrada ucrtana u regulacioni plan, investitor kreće u proceduru dobijanja lokacijskih uslova, a potom i građevinske dozvole — jedinog validnog papira koji mu daje pravo da uvede bagere na teren. Ali, zakon je ovdje postavio ključni osigurač! Da bi investitor uopšte dobio lokacijske uslove i građevinsku dozvolu, on mora ispuniti tehničke uslove i dobiti pismenu saglasnost javnog preduzeća za vodovod i kanalizaciju.

To znači da je preduzeće „Vodovod i kanalizacija“ zakonska prva linija odbrane grada. Vodovod je taj koji mora da izračuna: „Imamo li mi u sistemu dovoljno vode i pritiska za ovu novu zgradu?“ Ako nema, Vodovod je dužan da upali „crveno svjetlo“ i odbije izdavanje saglasnosti. Zato se svaki građanin Istočnog Sarajeva, dok ovih dana gleda u suvu česmu, s pravom pita: kako je moguće i po kojoj to inženjerskoj računici se izdaju tehničke saglasnosti za priključenje hiljada novih kvadrata na mrežu koja već sada kolabira u ljetnjim mjesecima?

4. Traženje alternativnih izvorišta prije bagera: U planski uređenim sistemima redoslijed koraka je nepovratan: prvo hidrogeolozi izlaze na teren, buše se duboki istražni bunari, kaptiraju nova udaljena vrela, grade rezervoari od nekoliko hiljada kubika i polažu široke magistralne cijevi. Tek kada se u sistemu obezbijedi višak vode za narednih 20 godina, urbanisti dobijaju zeleno svjetlo da mijenjaju planove i crtaju nove stambene blokove. Kod nas se, po svemu sudeći, prvo sazidaju spratovi i prodaju stanovi, pa se tek onda gleda u nebo i čeka kiša.

5. Telemetrija i pametno upravljanje pritiskom (SCADA sistemi): Konačno, savremeno planiranje podrazumijeva da se prije širenja mreže postojeća dovede u red. Moderni vodovodi ne šalju radnike da „slušaju“ gdje šišti voda pod asfaltom, već koriste digitalne SCADA sisteme i senzore protoka na svakom čvorištu. Oni u sekundi lociraju puknuća pod zemljom i automatski obaraju pritisak u mreži između ponoći i pet ujutru, čuvajući tako hiljade kubika vode u rezervoarima za dnevni špic. Bez takve modernizacije i bez poštovanja svetog trojstva Dugoročni plan – Vodna saglasnost – Građevinska dozvola, svaka nova zgrada je samo još jedan slamčica u čaši koja je odavno poluprazna.

 Suša u nebu ili suša u planovima?

Klimatske promjene su realnost — zime sa manje snijega na Jahorini i vrela ljeta više nisu izuzetak, već pravilo koje će nas pratiti decenijama. Ali upravo zato što znamo da se klima promijenila, opravdanje „kriva je suša“ gubi na težini sa svakom novom građevinskom dozvolom.

Priroda sarajevsko-romanijske regije nam je dala vrhunsku, čistu planinsku vodu, ali nam je dala i surov kraški teren koji ne prašta improvizaciju. Kvadratni metar stana u Istočnom Sarajevu ima svoju tržišnu cijenu u konvertibilnim markama, ali njegova prava upotrebna vrijednost mjeri se litrima u sekundi koji do njega mogu da stignu. U suprotnom, gradimo najskuplje vidikovce u regionu — sa suvim česmama.