One tajne i priče koje ne možemo glasno da izgovorimo, a neka bezimena sila, skrivena između pupka i grla, tjera nas da ih nekome povjerimo, najbolje je ispovjedit ih drveću. Ono nas neće odati, ni ismijavati, a sačuveće ih i kad odemo.

Voljeli smo se moja Branka i ja.

Iskreno.

Voljeli smo se tako, jer siromasi i ne umiju drugačije. Nepatvoreno, strasno i bez zazora. Jedno drugom ništa drugo nismo ni tražili. I kad se ljubimo i svađamo. I kad ćutimo i kad vodimo ljubav. Samo da se volimo. Nervozni, veseli, gladni, pijani, uplašeni, razdvojeni, zagrljeni. Takva smo mi generacija. Dvadeseti vijek. Mi smo znali da kažemo izvini, dobar dan i molim te. U vremena zla mi smo znali da ratujemo. I da se volimo. Dok oboje ne umremo. Ispočetka nismo imali šta drugo da radimo, osim da se volimo, a poslije nam je prešlo u naviku. Refleksno. Kao disanje. Kao Boni i Klajd. Kao Milena Dravić i Dragan Nikolić. Kao Fred i Vilma. Voljeli smo se...

Od našeg drugog susreta.

U kafeu „Piramida“, na Mejtašu, prvi put sam vidio moju Branku. U tankoj, plavoj haljinici na bretele i u bijelim sandalama, lizala je sladoled u kornetu i u društvu dvije prijateljice stidljivo se smjškala na Žerine opaske.

„Samo nemoj s njim, ljepoto. Nemoj s njim. On je... on je..., a ti si... princeza. Ti si oživjela A. L. M. sa slike Ljube Popovića. Moja lična srna. Voćna salata. Oči krupne kao zrele šljive, usne šumske jagode, i bojom i ukusom, grudi dva medaljona sa zrelim trešnjama, a guza kao zlatni delišes. Uuuuh, baš si kao voćna salata!“

Dugo sam bio siguran da to veče moja Branka mene nije ni primijetila. U farmerkama, sivim „starkama“ i tamno plavoj majici sa znakom Rolingstonsa. Običan i prosječan među toliko zvijezda i blještavila. Živi prosjek. Tri minus.

Ni taj naš drugi susret nije obećavao.

Bilo je to u vrijeme kad je gorio naš grad. Podijeljen po prirodnim i neprirodnim rezovima, kao nevješt kasapin kad razdvaja mišiće svinjskog buta, pa negdje pogodi, a mnogo češće promaši, družili smo se sa onima s kojima se u druga vremena ne bi ni pozdravljali, provincijalcima, andolima, prepričavali priče velike raje i u improvizovanoj diskoteci „Kamin“, uz jeftinu rakiju, falš koka-kolu i original rokenrol, kao u posljednjoj oazi smijali se Telcu Junioru.

Odlomak iz romana "Libreto jedne ljubavi" Željka Pržulja