Avanture švercera duvana su dio legendi vezanih za naše planine. Ova priča je podsjećanje na te ljude i neizvjesnosti kojima su bili izloženi u planinama, uz želju da se dio tog predanja osvježi i sačuva od zaborava obišao sam puteve kojima su najčešće prolazili. Natovareni teškim ruksacima, šverceri duvana kretali su na put preko planina s velikom zebnjom, ne znajući da li će teret koji nose prenijeti do željenog cilja. Bila je to svojevrsna avantura u kojoj se lako gubio život. Šverceri duvana bili su glavna vijest u crnim hronikama novina. Najteže je bilo prenijeti duvan u Sarajevo. Osim što je prilično udaljeno, valjalo je preći planine: Prenj, Visočicu, Treskavicu i Bjelašnicu.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Nakon okupacije Bosne i Hercegovine vlasti Austro-Ugarske Monarhije proklamuju Zakon o osnivanju monopola, po kojem se pod nadzor države stavlja cjelokupna proizvodnja, prerada i prodaja duhana. Duhan se mogao uzgajati jedino za vlastite potrebe, a za prodaju morao se plaćati porez zvani “mururija”. Suočeni sa neimaštinom seljaci su bili primorani da se snalaze kako bi preživjeli i počinju se baviti švercom duhana. U to vrijeme duhan se nije smio imenom zvati i u narodu je bio poznat pod nazivom “škija“.

Radilo se o unosnom ali i jako opasnom poslu, koji je zahtjevao veliku snalažljivost i vještinu izbjegavanja tadašnjih žandara. Tražio je mnogo teškog rada, zapošljavao je gotovo sve članove obitelji, od đece preko odraslih do staraca. Avan i mašina za križanje duvana čuvali su se u najvećoj tajnosti skriveni u podrumu ili pećini. Žandari su imali svoje načine traganja. Nož na avanu se morao oštriti i kovati povremeno kod majstora kovača. Majstori kovači uvjek su bili za nešto krivi i dugovali žandarima i za nadoknadu i njihovu blagost, čim bi otkovali i naoštrili nož, sve bi njima prijavili.

Šverceri duvana da bi izbjegli zasjede koje su im često postavljali žandari birali su teško prohodne staze na visokim planinama noseći teret na svojim leđima. Putevi švercera duhana iz zapadne Hercegovine vodili su u Dalmaciju, Zagoru, Krajinu, Posavinu, Bosnu… uglavnom u veće gradove: Split, Makarsku, Dubrovnik, Sinj, Knin, Bihać, Banja Luku, Brčko, Jajce, Travnik, Sarajevo i Foču u kojima je postojala potražnja za “žutim zlatom”, kako su “škiju“ od milja nazvali strastveni pušači.

Natovareni teškim ruksacima, šverceri duhana kretali su na put preko planina s velikom zebnjom, ne znajući da li će teret koji nose prenijeti do željenog cilja. Bila je to svojevrsna avantura u kojoj se lako gubio život. Šverceri duhana bili su glavna vijest u crnim hronikama novina. U primorje se se išlo kozjim stazama preko vrletnog Biokova. Najteže je bilo prenijeti duhan u Sarajevo. Osim što je prilično udaljeno, valjalo je preći planine: Prenj, Visočicu, Treskavicu i Bjelašnicu. Sve odreda visoke planine na kojima se vrijeme često mijenja zbog sudaranja mediteranske, kontinentalne i planinske klime. Ljeti se u jednom danu mogu izmjeniti sva godišnja doba!

Teško prohodan planinski teren i vremenske nepogode nisu bile jedina prepreka na putu, stalna opasnost vrebala je od zasjeda žandara i napada divljih zvijeri. Da ne bi boravak u planini trajao duže od planiranog, šverceri su sve probleme rješavali “u hodu”, bez zastoja i odlaganja.

Prelazak preko planina je trajao po nekoliko dana, uz cjelodnevno naporno hodanje.

Šverc duhana, i pored svih nedaća na putu, se odvijao redovno bez obzira koje je godišnje doba i kakvi su vremenski uvjete na planini. Za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije i Kraljevine Jugoslavije zasjede su postavljali žandari, a u SFR Jugoslaviji pripadnici Narodne Milicije. U slučaju da upadnu u zasjedu šverceri su nerijetko znali upotrijebiti i vatreno oružje kako bi sačuvali “živu glavu“ i spasili dragocjeni tovar koji su nosili. Stoga su pri prelasku planina često mijenjali pravac kretanja kako bi zavarali trag. Pravac kretanja bio je najveća tajna, samo njima znana, čak ni njihovi najbliži u kući nisu bili upoznati s ovim.

Preko planina krenuli bi po lošim vremenskim uvjetima, nadajući se da će tako izbjeći zasjedu. Zbog toga su mnogi od njih zalutali u magli, smrzli se ili stradali u sniježnim lavinama. Savlađujući surov i komplikovani planinski reljef u nepovoljnim vremenskim uvjetima, natovareni teškim ruksacima, šverceri su morali biti snažno građeni, krajnje izdržljivi i vrsni poznavaoci terena kojim su se kretali. Planine koje su prelazili poznavali su “k’o svoj džep”. Znali su sva vrela, pećine, čobanske kolibe, planinarska i lovačka skloništa. Izbjegavali su ova mjesta jer su žandari na tim mjestima najćešče postavljali zasjedu.

Šverceri duhana su ponekad za vodiče ili nošenje duhana uz dobru novčanu naknadu angažovali mještane iz sela podno planina koje je trebalo preći. Neki mještani su se kasnije osamostalili i počeli da švercuju duhan za “svoj račun”.

Nakon savladanih prepreka i nedaća na planini, po dolasku u Sarajevo šverceri su odlazili u jednu ulicu pod Kovačima. Ulica je kratka i uska. U gradu se znalo da se u ovoj ulici prodaje duhan “ispod ruke” i često su vršene racije ali je plijen bio beznačajan. Očito su šverceri imali precizne dojave u koje vrijeme će se čuvari zakona pojaviti.

Šverceri su imali svoje lične čuvare koji su budno osmatrali sve prilaze ulici. Na najmanju sumnju brzo bi je napustili i u sporednim uličicama sačekali da kontrola prođe. Nakon toga bi se vratili i nastavili trgovati kao da se ništa nije desilo. Kod sebe su držali dvije-tri “košulje” duhana, ne više, ostatak je bio na čuvanju u kućama povjerljivih ljudi.

Čuvari su za svoje usluge dobijali novac ili duhan u prutuvrijednosti. Prilikom trgovine kupac je bio taj koji je prvi prilazio, tiho pitajući švercera pošto “košulja”? Škija se pakovala i prodavala u kutijama za muške košulje, te je to bila osnovna maloprodajna mjera. U slučaju veće narudžbe, prethodno dogovorene, išlo se direktno na adresu kupca. Duhan bi prodali za dva-tri dana i nakon toga se vraćali kući, vozom ili autobusom za Mostar. Po povratku kući nakon kratkog odmora iznova bi krenuli u novu avanturu prenošenja duhana.

Šverceri duhana vješto su birali staze prilikom prelaska planina i rijetko se neko od planinara susretao s njima. O svom susretu sa švercerima duhana “oči u oči” evo šta mi je ispričao sarajevski planinar Vinko Tomičić:

–Bilo je to sredinom pedesetih godina prošlog vijeka. Ljeto je uveliko trajalo. Vrelina u gradu natjerala nas je da svježinu potražimo u planini. Sa prijateljem Đurom dogovorio sam da nekoliko dana provedemo planinareći na Prenju. Putujemo autobusom za Mostar. Izlazimo u Potocima i do Rujišta stižemo po najvećoj vrelini s teško natovarenim ruksacima. Ispred doma bila su parkirana dva crna mercedesa. Od domaćina smo saznali da se automobilima dovezao drug Džemal Bijedić s društvom. Džemo se od politike najbolje odmarao boraveći u planini. Volio je planine i često se družio s planinarima. Noćili smo na Rujištu i sutradan nastavili put preko Bijelih voda za Jezerce. S nama je trebao ići prof. dr. Stevo Jokanović ali je on ostao na Rujištu da potraži konja s kojim bi prenio nekoliko madraca i deka za kuću na Jezercu. Po dolasku na Jezerce smjestili smo se u potkrovlju planinarske kuće. Jedan dio potkrovlja tada nije bio pokriven. Ne mogu se sjetiti je li krov kuće bio u izgradnji ili su ga snijegovi predhodne zime oštetili. Tu noć u kući smo bili samo Đuro i ja. Sutradan je stigao Stevo na konju i donio madrace i deke. Istog je dana stigao i mladi bračni par iz Zagreba, mladoženja se zvao Zdenko, ime mlade sam zaboravio, došli su da planinare kao i mi na više dana. Noć koja je uslijedila ostaće mi duboko u sjećanju. U sred noći čulo se otvaranje vrata u prizemlju kuće. Kroz otvor u podu između daski ugledali smo žar nekoliko upaljenih cigareta. U tami se nisu mogla raspoznati lica neznanaca. Tiho su između sebe razgovarali, i nismo razumjeli o čemu pričaju. Tada su u planinama vođene potjere za odmetnutim pripadnicima neprijateljskih jedinica preostalih nakon završetka Drugog svjetskog rata na tlu Jugoslavije. S razlogom smo se zabrinuli za svoju sigurnost. Stevo Jokanović, koji je bio među nama najstariji brzo se snašao. Šaptom je rekao da Đuro i ja odmah siđemo u prizemlje i neznancima kažemo da ih on poziva da dođu gore kod njega na “kafu i rakiju”. Sa strahom smo sišli u tamno prizemlje. Neznacima smo uputili poziv i s nama je odmah krenuo jedan od njih, vjerovatno vođa grupe. Vrata potkrovlja je odgurnuo s cijevi automatske puške. Svjetlost upaljene svijeće u potkrovlju obasjala je neznaca. Bio je visok, plećat, brkat, preplanulog tena, skoro crn u licu. Pokreti njegovog tijela bili su hitri. Pozdravio je sve u potkrovlju i sjeo do Steve. Tiho su razgovarali uz kafu i rakiju iz Stevine čuturice. Nakon kratkog vremena, pridigao se i rukovao sa Stevom i na polasku mu darovao malo pakovanje “škije”. Prije nego je napustio potkrovlje značajno nas je sve pogledao i kroz stisnute zube, ne vadeći cigaretu iz usta izgovorio: “Eto ljudi, dogovorili smo se, niste nas viđeli – nismo vas viđeli”. U kući je bilo tiho cijele noći i od straha nismo ustajali da idemo na wc! Kada se razdanilo pridigao sam se i pogledao kroz otvor između daski. Neznancima nije bilo traga, zorom su otišli. Svima nam je laknulo. Na rastanku Stevo nam je rekao da su onu noć bili šverceri duhana i da o susretu nikome ni riječ ne kazujemo, ni u kući sa svojima.

Pripremajući ovaj prilog sjetio sam se jednog događaja kojem sam prisustvovao u vezi švercera duhana:

Početkom osamdesetih godina prošlog vijeka na Bjelašnici, po gustoj magli, stigosmo na Mrtvanjske Stanare. Bila je subota i začudo u planinarskom domu nismo zatekli dežurnog domaćina, što se u ono vrijeme rijetko moglo desiti. Glavni ulaz u domu bio je zaključan. Kiša je počela da pada i sklonili smo se u vjetrobranu na sporednom ulazu doma. Vjetrobran po običaju nije bio zaključan da bi se planinari mogli skloniti u slučaju nevremena. Bilo nas je šestoro i svi smo se ugurali u prostor veličine 2 x 2 metra u koji smo jedva nekako stali. Sjeli smo na pod i između sebe stavili jednu široku dasku poduprtu našim koljenima da nam posluži kao trpezarijski stolić. Avdo Jelačić je u svom ruksaku uvijek nosio benzinsko kuhalo, lončić, dva-tri findžana, kesicu s mljevenom kafom i nekoliko kocki šećera. Pažljivo je na dasci postavio kuhalo s lončićem i upozorio nas da se ne smijemo micati dok voda u lončiću ne provrije. Iz ruksaka smo izvadili svoje “iće i piće” i poredali na dasci.

Dok je voda u lončiću kuhala neko je od prisutnih pitao Avdu da nam ispriča o svojim susretima sa švercerima duhana u planini. U to vrijeme Avdo je bio među nama najstariji po godinama i planinarskom iskustvu. Počeo je da planinari kao dječak u vrijeme Kraljevine Jugoslavije. U priči o švercerima duhana Avdo se toliko uživio, a i mi s njim, tako da niko nije primjetio kako voda kipi iz lončića. U jednom momentu vrela voda je opržila Avdu po ruci. Od bola je skočio prevrnuvši dasku zajedno s kuhalom, lončićem, findžanima i cjelokupnim “ićem i pićem”. Pri tom je toliko glasno opsovao švercere da smo ga kasnije zezali kako su ga sigurno svi šverceri zapadne Hercegovine čuli!

Avdo više nije s nama i rado se sjetim planinarenja s njim i ove anegdote.

Evo još jedne od mnoštva zgoda i nezgoda o švercerima duhana koja se dogodila u prošlom vijeku:

“Drugarice Mare, kako se zvao taj drug kojem ste nosili duhan?” – pitao je isljednik švercericu duhana.

Ona mu je po drugi put ponovila izmišljeno ime, kao i cijelu priču o tome kako je veliki ruksak pun duhana donijela u Sarajevo. U to vrijeme početkom sedamdesetih godina taj ruksak duhana bio je pravo malo bogatsvo.

Isljednik je bio uporan i htio je vidjeti koliko je švercerica Mare ustrajna u svojoj priči i odbrani:

“Drugarice Mare, recite vi meni opet kako je ime drugu kojem ste nosili duhan?”.

“Druže isljedniče, vi ste stvarno manit čovik!” – uzvrati Mare svjesna da ne može ništa izgubiti. “U nas maloj dici kažete jednom i ona zapamte, a ja vama govorim već treći put i vi ne možete zapamtit!”

Isljednik, sav u čudu od iskrenog odgovora, naredi da joj vrate ruksak s duhanom i obeća joj da od toga dana ubuduće nesmetano može švercati duhan u Sarajevo. Ako joj neko bude pravio probleme neka se javi njemu i on će sve to srediti. Isljednik je bio zadivljen njenom snalažljivošću da sebe i svoju porodicu prehranjuje švercom duhana.

Žandarmerijske ljetne karaule

U narodu su ovi objekti bili poznati po nazivu “pandurica“ (pandur – čuvar, stražar) i služile su uglavnom za presretanje švercera duhana, šumokradica i lovokradica. Ruševni ostaci ljetnih karaula vide se i danas na mnogim planinama: Prenj – na Gvozdinama (965 m/nv) i Rujištu (1050 m/nv); Treskavica – na Čelini (1220 m/nv), Valje (1453 m/nv) i Rogoju (1315 mnv); Bjelašnica – na Bijelim vodama (1420 m/nv) i kod sela Umoljani (1390 m/nv); Radovan – kod majdana gvožđa (1200 m/nv); Lelija – kod Jablan vrela (1588 m/nv); Zelengora – na raskršću za Orlovačko jezero (1500 m/nv); na ulazu u Suhu (700 m/nv) kod Tjentišta; Raduša – iznad Vilića gumna (1409 m/nv); u kanjonu Željeznice (800 m/nv) iznad Krupačkih stijena; Jahorina – kod sela Pavlovac (1402 m/nv); kod Vučje luke na putu za pl. dom na sarajevskom Ozrenu (1396 m/nv); na prevoju puta iz Olova za Kladanj (996 m/nv); iznad G. Ljubogošte na brdu Kukor (978 m/nv); na putu iz Hadžića za Igman kod raskršća za Lokve (1144 m/nv); na Vučjim brdima iznad iznad sela Romani (1253 m/nv) kod Kalinovika.

IN MEMORIAM
Prof. dr. Stevo Jokanović (1892. – 1979.), rođen u Doboju gdje je završio Gimnaziju, a Pravni fakultet u Budimpešti na kojem je doktorirao pravne nauke 1920. godine. Po završetku školovanja, radio je kao advokat u više gradova u BiH. Uoči Drugog svjetskog rata jedno kraće vrijeme radio je u Beogradu, odakle je protjeran. Nakon završetka rata vraća se u Sarajevo, gdje radi prvo u Vladi NR BiH, a zatim kao sudija te nakon penzionisanja kao advokat do kraja života. Prije Drugog svjetskog rata bio je član planinarske organizacije i kao aktivan planinar obišao je veliki broj planina u zemlji i inostranstvu. Nakon rata član je PD ”Bjelašnica” Sarajevo. Od juna 1954. – do oktobra 1956. godine bio je predsjednik Planinarskog saveza Bosne i Hercegovine. Pored niza društvenih priznanja odlikovan je Ordenom rada SFRJ, te Ordenom zasluga za narod. Preminuo u Sarajevu 1979. godine.

VEDRO!

Naslovna slika: Prenj, Privor (1540 m/nv), vrhovi slijeva nadesno Otiš (2097 m/nv), Zelena glava (2103 m/nv) i Botini (2015 m/nv)