Odmah pod šumovitim izvorom Miljacke, gdje ova  rijeka pjeni, buja i preskače prepreke niz stotinjak metara nizbrdice, nastaje predivna dolina i zavjetrina. Tu vjetar ne puše niodakle, nego se hladna i pitka rijeka polako umiri i počne da krivuda niz gornjepaljansku udolinu.

Ljudi su se oduvijek nastanjivali tamo gdje su pitka voda,  drvo za vatru i izgradnju. Tražili su prirodni prostor pogodan za lov i ribolov,  tamo gdje su  dobri pašnjaci  i gdje nema jakih vjetrova.

Tu ispod Gradine su se davno naselili, bog zna koji naši prvi stanovnici. Ne bih se bavio naučnim disciplinama koje izučavaju kompetentni stručnjaci, koji se trude da zaključe i naučno dokažu nešto o vremenu kad su ljudi bili potpuno nepismeni, nego bih želio skrenuti pažnju na bogom datu ljepotu prirode i veliko bogastvo ribe, koja je i danas privlači ljude koji vole dobru i zdravu ishranu, ali i biznis od kog se može solidno živjeti.

Ostaci utvrđenja Pavlovića - Gradina/Foto: Katera

Škola je uvijek bila ta koja je bila obrazovna vodilja, pa su nas đake ponekad dovodili na prelijepe, jednodnevne izlete tu, baš na vrelo Miljacke. Doduše, vodili su nas i vozom u sarajevsku operu, čiju muziku nismo baš shvatili ni zavoljeli, kao ovo mjesto gdje se vodoskoci i žubor uživo zapamte za sva vremena.

Uvijek je to bila zanimljiva usputna stanica i planinarima koji su se peli ka planinarskim domovima na Ravnoj planini. Ljepotu izvora i čiste prirode tražili smo tada i mi s druge strane Sarajeva, na Vrelu Bosne s bijelim labudovima. Doduše, tada je Ilidža bila jedna od najljepših opština u Jugoslaviji.

Prije nego što je Milorad iz Rogatice (osamdesetih godina) kupio komad zemlje ispod samog vrela Miljacke, Paljani su bili potpuno zaboravili ovu ljepotu, nego su ovdje kopali sedru koju su tesali i od koje su se tada  izgradile mnoge one skladne i jednostavne kuće na "četiri vode", od ovog laganog građevinskog materijala.

A uz to se bogme i govorilo da (nasuprot vrela Prače) izvor Miljacke, u kojem se formira sedra, i nije baš pitka voda, mada se ona sada redovno i uredno, kontroliše, hloriše i čuva.

U početku niko nije znao da je pokojni Milorad, onako  u radničkom odijelu i vječito sa alatom i civarama, ustvari, izuzetan građevinski inženjer. Većinu radova na svom ribnjaku i restoranu je potpuno sam uradio.

Restoran "Vrelo Miljacke"/Foto: upoznajsrpsku.com

Vidjeli smo mi, koji smo ga sretali, da inženjer potuno uživa u svom neimarstvu, a prvi gosti iz Sarajeva koji su ručali pastrmku sa lukmirom, ostali su zadivljeni njegovim djelom i ambijentom. Tih osamdesetih Milorad, sa svojom porodicom, nije mogao proizvesti pastrmke, koliko ih je mogao prodati u sarajevske i jahorinske restorane.

Čak se i za vrijeme rata tražilo slobodno mjesto u ovom restoranu za dobar ručak u prirodi gdje Miljacka šumi i opušta. Najčešći gosti su tada bili „Sforovci“ u šarenim maskirnim uniformama. 

Kada smo sa familijom iz Štokholma, prvi put poslije rata, sjedili na ribnjaku „Vrelo Miljacka“,  i mene je iznenadilo da i snaha, koja je arhitektica i brat, koji je slikar, oduševljeno kažu da je ovo mjesto predivno i da je Milorad smisleno, praktično i ukusno izgradio kaskadne ribnjake i da je restoran sa drvenim bungalovima sjajno uklopio u prirodni ambijent.

Dosad su, ovdje ispod vrela Miljacke, otvorena tri restorana-ribnjaka, s tim što jedan trenutno ne radi. Ribnjak „Gradina“ se takođe, baš fino razvija i stalno dograđuje. Zimus sam sretao goste s Jahorine na ručku baš u ovom novom ribnjaku.  Ima prostora da bude i više  ugostiteljskih objekata.

Najljepši dio ove doline ispod Gornjih Pala zauzimaju stara Šabanovića vila i dva velika vojna  objekta. Jedan je sada u vlasništvu „Kinoteke“ Republike Srpske,  koji se smjestio baš na najljepšem dijelu ove istorijske i pomalo mitske udoline.

Iznad, na „Pavlovića“ Gradini, (sa 13 velikih mramora u blizini), odavno se pomalo arheološki istražuje i zadire u neispitanu istoriju.  Uz prvog susjeda, skijalište „Ravna planina“, mogla bi se razviti  izuzetno zanimljiva turistička ponuda. Naravno, da je neophodna  podrška i lokalne i republičke zajednice.  

I mještani i ugostiteljski radnici su jedinstveni da je put od svega 2,5 metra širine zaista neuslovan, za bilo kakav veći prolaz automobila. Imao sam priliku da ponekad ugostim, tu u na ribnjaku „Miljacka“ poznate glumce, književnike,  koji su vrelom Miljacke bili oduševljeni.  

Nije mi namjera da reklamiram bilo koga, (Milorad  je umro), nego skrećem pažnju na neiskorišćene izvore Miljacke, Bioštice, Prače, Kadinog vrela. Na predivan ribnjak „Toplik“ , gdje možete sresti elitne goste i da kažem da se riba, ribnjaci (sa restoranima) i šum vode traže, i da je to ona turistička ponuda koja je pomalo zapostavljena i skrajnuta, ali je veoma, veoma unosna i to gotovo cijele turističke sezone.

Piše: Slobo Kovačević