Savka Macura iz Obrovca priča za Srnu kako je prije 30 godina sa dvoje djece morala da napusti stan i da su do Srbije putovali 12 dana u koloni Srba koji su bježali od hrvatske vojne akcije "Oluja", te da je tek kasnije saznala da su joj svekra Nedeljka /72/ Hrvati ubili na kućnom pragu u selu Žegar, odsjekli mu glavu i tri prsta.

Kada je tog avgustovskog jutra 1995. godine Savka rekla dvojici maloljetnih sinova da iz rančeva izbace knjige i ponesu samo staru garderobu i patike, nisu znali da će to biti posljednji put da gledaju svoj dom.

Savka je imala 38 godina kada je nju, dvoje djece i supruga Stanimira, koji je bio član parlamenta Republike Srpske Krajine, probudilo granatiranje i pucnjava.

- Ja ustala i krenula da se pakujem, suprug kaže: `Gdje ćeš?`. Kažem: `Idem nešto da spakujem, barem za djecu`. U tom momentu zazvoni telefon, predsjednik opštine Obrovac je zvao da suprug dođe hitno u opštinu. I on je otišao. A ja ne znam šta ću, šta se dešava - priča u razgovoru za Srnu Savka, koja je zajedno sa suprugom prije rata radila u "Dalmatinskim rudnicima boksita".

Kad ponovo zazvoni telefon, čuje supruga sa druge strane žice, pita je gdje se nalazi, ona odgovara da je još u stanu.

- Kaže mi: `Što si spakovala, spakovala si, šofer dolazi po tebe`. Pitam: `Gdje idemo?`, kaže mi: `Ne znam`. Ja kažem djeci da izbace knjige iz rančeva, da uzmu neku staru garderobu, stare patike i da vjerovatno idemo negdje na selo. Ja spakovala jedan kofer, u njemu ono što nosim svakodnevno - sjeća se Savka, koja poslije toga nije vidjela supruga sve do dolaska u Srbiju, gdje su se ponovo našli.

Savka sa žalom kaže da ni slike nije ponijela jer nije znala da se neće vratiti, sve joj je ostalo. Ponijeli su samo nešto garderobe i dokumenta.

U MANASTIRU KRUPA OKUPILA SE MASA LjUDI, NE ZNAJU DA ĆE OTIĆI ZAUVIJEK

Autobusi njene firme puni žena i djece, odvezli su njenu djecu i nju do manastira Krupa, kod kojeg je bila masa naroda. Niko nije znao šta se dešava ni da će otići zauvijek. Tada nije bilo mobilnih telefona, pa Savka nije mogla da stupi u kontakt sa ostalom porodicom ni suprugom.

Pošto je njen suprug iz sela Žegar, zamolila je vozača autobusa da djecu i nju odvezu tamo, kod svekra i svekrve, gdje je bila i njena jetrva, koja je imala malu bebu i bila trudna.

- Bili smo u Žegaru, ne znamo ništa šta se dešava, samo čujemo da tutnji. Već je noć pala. Smrklo se, svekar i svekrva legli, djecu spremila u krevet, a meni se ne spava. Oko pola 11 uveče, pošto je kuća bila na brdu, vidim dolje kolone auta - priča Savka.

Tada kaže jetrvi da skuvaju kafu i sjednu ispred kuće, odakle vidi da se nešto dešava, da se autobusi koji su ih dovezli iz Obrovca pomjeraju. Savka se sjeća kako ju je jetrva umirivala da ne paniči.

U KOLONI ŽENE I DJECA, NEMA VODE NI HRANE, NON-STOP SE PUCA

Odjednom, priča Savka, vide da se na prilazu puta prema kući zaustavljaju kola i iz njih izlazi čovjek, a nije njen muž već poznanik Stanko.

- To je Stanko, vidim da je pozelenio. Kaže: `Cure, dođite na sprat`. Krenusmo za njim, ne pitamo ništa, vidimo da nije nešto u redu. Probudimo svekra, svekrvu i djecu. Stanko kaže da mora da se ide dalje - prisjeća se Savka.

U dva sata noću, firminim kombijem, u kojem su samo žene i djeca, priključuju se glavnoj koloni iz Knina, Like, Gospića i kreću prema Bosni.

- Kad se sjetim, sva se ježim. Suprug je ostao, nisam ni znala gdje je. U koloni sve žene i djeca, nema muškog svijeta, jedino vozači. U koloni nema vode, hrane. Lako za nas, ali za djecu... Od nekog smo dobili pola kile šećera, negdje litru vode natočili, šećerili vodu da damo djeci da barem nešto imaju - potreseno priča Savka.

Ona kaže da su se, kad su prešli u Bosanski Petrovac, nadali da će se situacija smiriti, ali su čim su stigli do Banjaluke shvatili da im više nema povratka.

- Ništa nismo znali ni ko je živ, ni ko je mrtav. Kroz Bosnu su kolonu iz aviona bombardovali. Non-stop se negdje pucalo - priča Savka.

Bili su umorni, pa je kolona stala kraj neke šume da se malo odmore, ali nije prošlo ni sat vremena, a neko javi da mora pod hitno da se krene, da napadaju muslimani i Hrvati.

SVEKRU HRVATI ODSJEKLI GLAVU I TRI PRSTA

- Svekra su mi Hrvati, ustaše ubili, odsjekli su mu glavu i tri prsta - priča Savka.

Ona navodi da je svekrova kćerka živjela u Zadru, udata za Hrvata, te da je 21. dana od početka "Oluje" došla u Žegare i našla tijelo svog oca, Savkinog svekra, ispred kuće.

- Bio je avgust, tijelo se već sušilo. On nije htio da ide, nije mogao da napusti kuću, ipak je to bio čovjek od 72 godine. Zvao se Nedeljko Macura. Glava mu je bila odsječena i tri prsta. Takvu smo informaciju dobili - svjedoči Savka.

Ona dodaje da ga je njegova kćerka sahranila u zadarskom groblju pošto joj nisu dozvoljavali da ga sahrani u selu gdje je bila porodična grobnica. Tek nakon nekoliko godina, priča Savka, svekrva je otišla da ga sahrani, pa je, uz cijelu proceduru ekshumacije, Nedeljko Macura sahranjen u grobnici u Žegaru.

BILI SMO KAO BALZAMOVANI, TEK KASNIJE ME UHVATILA MUKA, PLAKALA SAM

Savka napominje da su preko Pavlovića mosta iz Republike Srpske ušli u Srbiju, te do Stare Pazove, a da za supruga ništa još nije znala. Po njih je došao rođak iz Zemuna, kada je saznala da joj je muž živ i da je u Grockoj, kod Beograda, kod tetke. Tu istu veče je došao u Zemun. Tako su se ponovo sastali.

- Tokom tog puta od 12 dana od Obrovca do Srbije bili smo kao balzamovani. Nikakav strah nismo osjećali. Tek kad sam došla u Srbiju, ne znam gdje ću, ne znam za supruga, sestre, djevera, svekra, svekrvu, tek me onda uhvatila neka muka, pa sam tek tada plakala - drhtavim glasom priča Savka.

USPJELA SEBE DA POBIJEDI I DA SE NE VRAĆA UNAZAD, INAČE BI POLUDJELA

- Poslije svega, uspjela sam da samu sebe pobijedim u tim osjećanjima, da ne dozvolim da se vraćam unazad. Smatram da bih inače poludjela. Imaš sve i, odjednom, nemaš ništa - kaže Savka.

Ona ukazuje da ne može da kaže da je potpuno sve potisnula, jer joj, s vremena na vrijeme, sve to prođe kroz glavu, posebno kada se sastane rodbina sa kojom se dugo nije vidjela.

- Kada se sastanemo sa našim, a šta će biti tema, nego to. Ali, uspjela sam sama sebe da pobijedim, da ne razmišljam toliko, nego da gledam naprijed, da radimo, stvaramo, da budemo zdravi. Sada imam 68, suprug 70 godina. Radim oko kuće, ne razmišljam unazad, nego o budućnosti - ističe Savka.

Savka živi sa suprugom u Beogradu. Oni nikada nisu otišli u Hrvatsku, ali djeca jesu dva puta.

Savka je bila tehnički crtač i sa suprugom je radila u "Dalmatinskim rudnicima boksita" u Obrovcu. Imali su stan i živjeli pristojno. Stariji sin je u vrijeme "Oluje" tek bio krenuo u srednju školu, a mlađi je išao u osnovnu.

- Nikada suprug i ja nismo otišli tamo, u Hrvatsku. Naš predsjednik opštine 18 puta išao, a 19. put ga uhapsili - kaže Savka, koja svojim svjedočenjem za Srnu potvrđuje nesrećnu sudbinu svakog izbjeglog Srbina iz Hrvatske.