Stefan Papaz iz Istočnog Sarajeva je danas jedan od najaktivnijih sportskih novinara u našem gradu. Veliki dio svoje novinarske karijere posvetio je sportu, prateći takmičenja različitih sportskih klubova od najnižih liga do elite.

Skoro da ne postoje sport, klub ili takmičar iz našeg grada za koje Stefan nije čuo. Stalni je dopisnik portala sportdc.net, a trenutno je zaposlen u grupaciji „Oslobođenja“ (portal Sport1, dnevni list Oslobođenje i O kanal).

Zbog čega ste upisali novinarstvo i šta Vas je to privuklo u toj profesiji?

Stefan Papaz: To je nekako bio logičan slijed stvari. Od malih nogu pratim sport, vodio sam razne statistike, „uhvatio“ onaj zadnji talas postojanja legendarnog „Tempa“, kasnije i „Tempo 21“. Čitao sam te razne sportske magazine koji su kod nas dolazili, naravno „Sport“ i „Sportski žurnal“ i tako je krenulo. Nekako je na sve to došla i jako velika popularnost Žurnalistike na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu, možda je čak i u mojoj generaciji bilo najviše kandidata na prijemnom ispitu,  i tako sam i ja počeo.

U novinarstvu me, pored tog ogromnog interesovanja za sport, privukla i mogućnost da na svoj način doprinesem sportu, afirmaciji sporta i sportista i pružim im mogućnost da se njihovi rezultati malo dalje vide, jer je baš nekako u našoj regiji medijsko interesovanje za sport bilo poprilično splasnulo.

Kada ste tačno počeli da se bavite sportskim novinarstvom i koliko ste o toj oblasti znali prije samog ulaska u medije?

Stefan Papaz: Pa, generalno o novinarstvu i sportskom novinarstvu kao posebnoj cjelini unutar novinarstva nisam znao mnogo toga. Svi misle, pa sam i ja tako, da je dovoljno nabacati neke rečenice u tekst i mislimo da je to dovoljno. Nažalost, toga ima i sada. Ali, tek kada sam došao na fakultet shvatio sam da tu postoji mnogo stvari na koje se treba obratiti pažnja i koje se trebaju primjeniti.

I sada, kada pogledam neke tekstove koje sam pisao na početku svoga bavljenja novinarstvom vidim kolika je razlika u odnosu na nekoliko godina kasnije. Moram reći da sam stvarno mnogo naučio od svojih profesora i asistenata na fakultetu o novinarstvu, profesora Ljubomira Zubera, profesorice Vesne Đurić, zatim Dejane Radovanović- Šarenac i Vuka Vučetića. Koliko god mnogi mislili da je lako biti novinar bez školovanja za to, ogromna je razlika kada na četiri godine fakulteta redovnih studija stalno učite konkretne stvari vezane za novinarstvo.

Koliko je rad na portalu sportdc.net uticao na razvoj Vaše novinarske karijere i da li je on bio presudan za dalji napredak i angažman?

Stefan Papaz: Definitivno mnogo. sportdc.net je pokrenut u ljeto 2013. godine, a ja sam taman tada „čistio“ prvu godinu. Legenda našeg sportskog novinarstva, Dragiša Ćorsović, me je uveo u svijet sportskog novinarstva. Ogromna je stvar kada dobijete takvu priliku da od prve godine studiranja možete da radite, pišete, stičete dragocjeno iskustvo, a da pri tome niste ničim opeterećeni, nemate nikakvog pritiska i svaki tekst bude jedna nova škola. Počeo sam da se povezujem sa ljudima, družio se sa mnogim drugim iskusnijim kolegama od kojih sam se trudio da uzmem ono najbolje poput isto tako jedne novinarske veličine našeg kraja, Nedeljka Lubure, ali i svih drugih kolega.

Nažalost, mladi novinari danas mnogo griješe kada u toku svoga studiranja odmah zahtjevaju neke veće novčane naknade za svoj rad smatrajući da toliko vrijede i kada (logično) ni od koga ne dobiju toliko koliko traže onda i ne žele da pišu. Pisati za neki od portala, makar on i ne bio popularan ili previše vidljiv, dok traje studiranje je možda i najbolja stvar koju jedan student može napraviti i zato bih svima i prepočio da prije svega sagledaju sve aspekte onoga što dobijaju, pa tek onda novčanu korist.

Kasnije je došao novi posao, dobro okruženje u grupaciji Oslobođenja (portal Sport1, dnevni list Oslobođenje i O Kanal), ali definitivno i da sportdc.net ostaje jedna moja oaza, mjesto za koje ću biti vezan dok i postoji.

Odakle crpite toliku energiju i volju da izvještavate sa terena nižerazrednih timova i pratite sve te utakmice?

Stefan Papaz: Niželigaški fudbal je nešto najbolje što sport može da ponudi. To je onaj iskreni, neiskvareni fudbal, gdje se još uvijek igra fudbal zbog fudbala i druženja, a ne zbog nekog novca, plata, sponzora... Evo možda baš kod nas imate najbolji primjer, FK Famos iz Vojkovića, drugoligaša Republike Srpske. Od početka sezone na treningu tu imate gotovo uvijek preko 25 igrača, to su momci od kojih su već neki u ozbiljnim godinama, oni imaju svoje porodice, žene, djecu, imaju svoje poslove od kojih žive.A onda su gotovo svako poslijepodne na treningu, ispunjavaju sve obaveze, a kad vikend dođe odlučuju da im nije potreban odmor od naporne sedmice već idu na razna gostovanja do Bijeljine, Brčkog, Nevesinja, Čajniča..

I sve to iz ogromne ljubavi i drugarstva, a ne zbog nekog novca. To važi i za ostale sportove i klubove, da ne izdvajam sada pojedinačno, potrajalo bi, ali primjer Famosa je možda i najbolji primjer šta donosi taj niželigaški sport i ti momci zaslužuju da budu ispraćeni i ispoštovani.

Koliko je teško ostati fokusiran na sport u Istočnom Sarajevu, na sve grane sporta i pratiti sve timove i sportove? Da li je to sad već „uhodana“ dinamika?

Stefan Papaz:  Pa dobro, to je odmor za dušu. I kako se kaže ono što voliš nije teško. Nismo mi ni nešto velika sredina, a kada uz to imate i jako dobru „konekciju“ sa ljudima koji vode klubove i samim sportistima, sve ide to dosta lako i predstavlja uživanje.

Da li ste zadovoljni postignutim rezultatima i nagradama koje ste dobili prateći sport u Istočnom Sarajevu? Koliko ste zadovoljni odnosom ljudi prema onome čime se bavite?

Stefan Papaz: Nagrade su tu kao neki materijalni dokaz da vrijedite. Dva puta sam dobio nagradu za najboljeg novinara u Opštini Istočna Ilidža, tu je i veliki broj zahvalnica od brojnih klubova. To je sve dokaz da ipak neko cijeni ono što radite.

Najveća satisfakcija je kada čujete da ljudi hvale tvoje pisanje, kada se jave da pohvale neki intervju, neki tekst. To je najveća nagrada koju novinar može dobiti. Naravno, pojave se i oni koji su nekada nezadovoljni pisanjem, ali ne bi ni valjalo ih nema, oni često natjeraju da to naredni put izgleda još bolje.

Kako gledate na sport danas u Istočnom Sarajevu, u čemu smo najbolji? U koji sport se najviše ulaže, a u koji neopravdano malo?

Stefan Papaz: Uvijek postoji ono geslo „koliko para toliko i muzike“, koliko ulažeš u sport, takve ćeš na kraju rezultate i imati. Jako malo se ulaže. Sa ovim što naši sportski klubovi danas imaju trebaš da budeš pravi čarobnjak da bi mogao da se nadaš nekom rezultatu. Da sada ne ulazimo u „sitna crevca“ ovdje, postoje nosioci vlasti koji ulažu maksimum svojih napora i daju za sport, ali istovremeno pojedina vlast apsolutno ne vodi brigu o sportu i svojim nekim pravilnicima o dodjeljivanju sredstava uglavnom izaziva negativne komentare u sportskim krugovima. Opet, ni privatnici ne ulažu više u sport koliko su ulagali ranije. Definitivno neka iskustva iz prošlosti o trošenju novca iz klubova ih udaljavaju od toga. U čemu smo najbolji?

Pa definitivno u borilačkim sportovima. Mislim, ne treba tu biti previše temeljan i pametan da se to zaključi. Dovoljno je da vidite da je naš Nemanja Majdov svjetski prvak u džudou, evropski viceprvak, svjetski bronzani, Bože zdravlja buduća olimpijska medalja i sve vam je jasno. Naš ubjedljivo najbolji sportista. Imamo mi dosta talenta u ovom našem „bazenu“ u svim sportovima, ali nedostatak ulaganja u sport i mlade dovodi do toga da oni taj talenat ne pretvore u suvi kvalitet.

U borilačkim sportovima imamo najbolje rezultate, ne postoji takmičenje da se naši džudisti, karatisti, kikbokseri, tekvondoisti i ostali borci ne vrate sa pregršt medalja, ali nedostaje ona glazura. Taj iskorak je Nemanja uspio da napravi, bio je apsolutno posvećen svome cilju i sve je drugo u životu podredio tome, te mu se to na kraju i vratilo. Ne treba zaboraviti i naše sportiste na snijegu, odakle je došlo najviše učesnika Olimpijskih igara, godinama su okosnica olimpijskog tima Bosne i Hercegovine, ali nažalost upravo taj nedostatak novčanih sredstava, nebriga svih onih koji bi trebalo da brinu najviše o tome, dovodi do toga da oni ne mogu da se lansiraju u sami svjetski vrh.

Koliko politika pozitivno ili negativno utiče na razvoj sporta u Istočnom Sarajevu i naziru li se bolji dani za sport u Istočnom Sarajevu?

Stefan Papaz: Svaka medalja ima svoje dvije strane, tako i politika. Postoje jako dobri primjeri gdje je ona donijela dobro našem sportu, isto tako dosta je primjera koji oslikavaju njenu negativnu stranu. Da li se naziru bolji dani? Teško je reći i šta su nam bolji dani. Na polju infrastrukture možemo i da budemo zadovoljni kako se stvari odvijaju. Imamo prelijepu dvoranu „Peki“, konačno ćemo imati bolju dvoranu u Istočnom Novom Sarajevu, sa jedno petnaestak godina zakašnjenja Slavija dobija teren sa vještačkom travom koji je prijeko potreban, radi se atletska staza na Palama, stadion „Bara“ se „šminka“, radi se u Vojkovićima, dosta borilačkih sportova ima svoje objekte, tako da to nije loše. Naravno da može i mora bolje. E sada, dolazimo do druge strane. Vraćamo se na gore pomenuto ulaganje u sport koje je poprilično skromno, loše, imamo jedno novo vrijeme gdje djeca više ne uživaju toliko u tome koliko u video igricima, pa je sve nekako neizvjesno.

Koji su Vaši ciljevi za naredni period i gdje vidite sebe za nekoliko godina?

Stefan Papaz: O tome nisam razmišljao. Sve ide svojim tokom, pa ćemo vidjeti gdje će me to na kraju dovesti. Nadam da ću imati priliku da i dalje pišem o uspjesima sportista iz čitavog Istočnog Sarajeva, to su najljepši tekstovi budući da se radi o ljudima sa kojima si svakodnevno okružen i da ćemo imati još mnogo prilika da se radujemo evropskim, svjetskim i olimpijskim titulama u individualnim sportovima. I naravno, najveća radost bi bila da se vrate ona najljepša vremena našeg fudbala i košarke kada je Slavija bila rame uz rame sa najboljim klubovima u Bosni i Hercegovini. Put je težak, ali nikada ne treba prestati biti optimista.

Novinar: Miljan Rašević