Stepa Stepanović je zbog zasluga za prvu savezničku pobjedu u Velikom ratu – Cersku bitku, postao tek drugi čovjek koji je u Srbiji dobio čin vojvode. I kako to obično biva, bila je riječ o izuzetno skromnom čovjeku koji nije mnogo mario ni za pohvale ni za odlikovanja i koji je, u mirnodopskom periodu, mnogo više volio svoj dom u Čačku nego dvorske balove i prijeme. Iz njegovog posljeratnog života, ostala je zabilježena i ova priča.
Vojvoda Stepa Stepanović je u dugo zasluženu penziju otišao dvije godine poslije veličanstvenog proboja Solunskog fronta i kraja Prvog svjetskog rata.
Osim porodične kuće u Kumodražu, gdje su mu braća živjela i bavila se zemljoradnjom, vojvoda nije posjedovao nikakvu drugu imovinu. Odbivši mnoge poklone i privilegije, po penzionisanju živio je u kući svog tasta Veselina Milanovića u Čačku.
Savremenici su zabilježili da Stepa Stepanović nije trpio bilo kakve povlastice. Živio je i radio pod parolom “otadžbini se daje sve, a od nje se ne uzima ništa”. Onda možda ni ne čudi priča koju je prije nekoliko godina ispričala Ivana Lučić, doktorka u penziji iz Beograda i praunuka vojvode Stepanovića.
Kada je konačno došlo vrijeme da ode u dugo zasluženu penziju, Stepa Stepanović je tražio da mu država pokloni samo jedno – njegovu ostarijelu kobilu Vilu.
Bio je to konj na kojem je vojvoda učestvovao u mnogim bitkama i vojnim pohodima i još za vrijeme Stepinog službovanja je bila stara, oronula i predviđena za odstrel. Stepa Stepanović to nikako nije htio da dozvoli.
Kako bi spasao kobilu tražio je da ona bude njegov poklon povodom odlaska u penziju i, uz mnogo čuđenja i prevrtanja očiju od strane mlađih kolega, vojvoda je na kraju istjerao svoje.
Vila je još dugo godina živjela kraj Stepe na njegovom imanju u Čačku. Na kraju, iako potpuno slijepa, nadživjela je vojvodu.
Kada je Stepa Stepanović preminuo 27. aprila 1929. godine upravo ona je vukla kola sa kovčegom u kome je bilo tijelo Stepe Stepanovića do groba i tako ga ispratila u pogrebnoj povorci na vječni počinak, piše Istorijski zabavnik.