Ako je neko u sebi okupio sve vrline srpskog naroda i sve oko sebe činio boljim, onda je to zasigurno Stepa Stepanović. Bio je voljeni oficir koji je dijelio sudbinu svojih vojnika, junak Cerske bitke, vojvoda koji je probio Solunski front, ministar vojni, komandant koji nikada nije povukao naređenje i, nadasve, skroman čovjek iz naroda koji se vodio parolom "Sve za državu".

Čovjek od tradicije

Stepanovići su prezime dobili po čiča Stepanu koji se početkom 18. vijeka doselio u Kumodraž. Jedni tvrde da je tu došao iz Hercegovine ili Like, dok drugi smatraju da se doselio sa juga Srbije. Ono što je sigurno jeste da se Stepan, rame uz rame, borio uz Karađorđa tokom Prvog srpskog ustanka.

Stepan je uživao veliko poštovanje komšija. Kolera mu je odnijela svu djecu iz prvog braka, a iz drugog je imao Ivana koji je, sa suprugom Radojkom, rodio Stepu Stepanovića i još dvojicu sinova i dvije kćeri.

Vojvoda Stepa Stepanović rođen 1856. godine i dobio je ime po svom dedi vojniku i heroju.

- Još kao mali bio sam velika ljutica. Kada bi me mati uprtila na leđa i ponela na njivu, ja bih se toliko drao i udarao nogama u prtači da bi mi bivale noge sve krvave od trenja dok bi na njivu stigli. Ali, mi od tih rana i te krvi ništa nije bilo. Mati nije imala kada da se oko mene i mojih nogu bavi i rane bi prolazile same od sebe - pričao je Vojvoda o svom djetinjstvu.

Malog Stepu, dok je još bio beba, majka je često ostavljala strini da ga čuva jer nije mogla da ga vodi u njivu. Kako bi ga nahranila, jetrva je znala da pozove koju ciganku kako bi podojila dijete, a upravo je to vojvoda Stepa koristio kao šaljivo objašnjenje svoje ljubavi prema ciganima čergarima govoreći: "To mi je valjda ostalo u krvi od cigankinog mleka."

Strina je Stepi i život spasila nakon što ga je, dok je čuvao stoku, bik nabo rogom. Kada je vidjela rasporenog Stepana, žena starog kova nije dozvolila da je obuzme panika. Zgrabila je iglu i konac i zašila dječaka koji je ćutao i trpio bolove, a onda ga, uz pomoć komšija, brzo odnijela u Beograd kod ljekara.

Četrnaesti u klasi

A onda dođe vrijeme da Stepa stekne školsko obrazovanje. Poslije osnovnog obrazovanja, upisao je gimnaziju u Kapetan Mišinom zdanju. Izdržavao se radeći kod direktora škole Đorđa Miletića i posebno volio da uči istoriju. Međutim, kada mu je ostala još samo posljednja godina, Stepa se odlučuje za vojsku.

Foto: Wikipedia- Stepa Stepanović u mladosti

Ovakvoj odluci doprinijela je opšta atmosfera koja je vladala u narodu. Ljudi su željeli da se oslobode turskog jarma i čekalo se samo da situacija sazri.

Tako 1874. budući vojvoda Stepa Stepanović predaje dokumenta za prijem u Artiljerijsku školu i biva primljen bez prijemnog kao vrlo dobar đak gimnazije. U toj 11. klasi bili su Vojvada Živojin Mišić, Mihajlo Živković, Pavle Janković... ljudi koji će postati velika imena srpskog naroda.

Za vojničku karijeru, kako je sam rekao, odlučio se iz samo jednog razloga: "Samo vojnik može izvojevati mesto njegovom narodu na koje on ima pravo".

Iako nije volio matematiku na koju je stavljen naglasak tokom obrazovanja pitomaca, Artiljerijsku školu završava kao 14. u klasi. O tom periodu svog života, vojvoda nije imao najljepše mišljenje. "U mnogim postupcima, naređenjima i zapovestima tražio sam gde je zamka koju su mi spremili, gde je noga koju hoće da mi podmetnu", govorio je Stepanović. Ovo iskustvo učinilo je da postane krajnje nepovjerljiv zbog čega nije imao prijatelje kojima bi povjeravao svoju intimu, a sa godinama se povlačio u sebe sve više.

Foto: Wikipedia - Dvojica budućih srpskih vojvoda na jednoj slici - Stepa Stepanović  i Živojin Mišić kao diplomci Artiljerijske škole

Stepa Stepanović u ratu

Predavanja Artiljerijske škole prekinuta su dvije godine nakon što je Stepa Stepanović u nju došao – izbio je Prvi srpsko-turski rat. Pitomci 11. klase dobili su ratne rasporede sa činom pitomca-narednika, a njihove sposobnosti stavljene su na test.

Stepa je u ratu postao komandir voda, a svoje ratničke vještine dokazao je u bitkama na Gramadi, Rsavcima, Babinoj glavi, Kurilovu, Šiljegovcu i Kruševcu, i tako zaradio čin potporučnika. Već u drugom ratu Stepa Stepanović stupa kao iskusan borac i dobija nekoliko ordena.

Uzor je našao u pukovniku Đuri Horvatoviću komandantu 4. korpusa, čovjeku izuzetne hrabrosti i posvećenosti koji je komande često izdavao držeći revolver u ruci, spreman da odmah krene na neprijatelja, ma ko on bio.

Stepanović se dokazao i ratujući sa Turcima, Bugarima, u Balkanskom i Prvom svjetskom ratu. Ovaj posljednji za njega je bio najteži dok je komandovao Drugom armijom koja je bila stacionirana između Aranđelovca i Mladenovca.

U Prvom svjetskom ratu Stepanović je na Ceru učinio nemoguće. Suprotstavljajući se, taktikom i mudrošću, znatno jačim austrougarskim jedinicama, neprijatelja je uspio ne samo da pobjedi već i da ih natjera na povlačenje u Bosnu preko Drine, a njegovi manevri na Ceru i danas se izučavaju.

Vojska je obožavala Stepanovića i bez pogovora izvršavala svako njegovo naređenje. S druge strane, Stepa je volio svoje vojnike i za njih bio spreman na sve. O tome svjedoči i događaj koji se zbio odmah po završetku Cerske bitke.

Naime, vojvoda Stepa, sjedeći ispred štaba, posmatrao je vojsku. Vidio je da se donosi hljeb i, željeći da se uvjeri šta će vojnicima dati za jelo, on zaustavi zaprežna kola i uze jedan hljeb. Kako ga je zagrizao, tako se zgadio. U hljebu je bilo pijeska. Odmah je zvao komandanta intendantske službe pitajući, zapravo više grmeći: "Zar peskom hranite moju hrabru vojsku?!"

Komandant se pravdao da je morao da koristi neočišćeno žito, na šta vojvoda reče: "To nije nikakav razlog! Zašto me o tome niste obavestili? Da ste to učinili, tražio bih od Vrhovne komande da hitno pošalje dobro brašno. Ima Srbija dovoljno žita u rezrevi…"

Takav hljeb Stepini vojnici nikada više nisu dobili.

Povlačenje preko Albanije

Nakon udara Centralnih sila 1915. godine, vojvoda Stepa i njegovi vojnici uspješno su savladali Bugare, samo da bi se krenuli u povlačenje preko Albanije i to po stravičnim vremenskim uslovima koji su odnijeli mnoge živote. Ostale su priče da je vojvoda, iako se slagao sa planom Vrhovne komande o povlačenju, plakao gledajući kako artiljerci na Kosovu, uz vjerski obred, zakopavaju topove.

Smatrajući da je isti kao i svaki njegov vojnik vojvoda Stepanović je odbio da porodicu izvuče iz Čačka tako da su dijelili sudbinu familija svih srpskih vojnika.

Tokom prelaska Albanije, đeneral Emilo Belić zapisao je o Stepi Stepanoviću: "Mučen fizičkim naporima i razdiran duševnim patnjama, Vojvoda je na čelu svoje armije iskusio sve surovosti besputnih i močvarnih predela kroz koje je odstupano, propatio sve brige za porobljenom otadžbinom i svojom porodicom koju je ostavio u Srbiji. Izdržao je sve one teškoće i opet je umeo da sve to sakrije u dibuni svoje velike duše i da svoje vojnike vodi čvrstom dušom, tačno i uredno izvršavajući naređenja Vrhovne komande. Niko od njega nije čuo ni jedne reči žalbe, nikome se nije potužio i nikada nije klonuo. Samo često mu se zavrtela suza u očima kada je, prolazeći kraj leševa vojnika, kojima je bio posut taj tužni put, naređivao da se tim neznanim junacima oda dostojna počast."

Profesor Velibor Jonić, februara 1916. godine nalazio se na brodu kojim je vojvoda sa vojskom prebacivan na Krf. On bilježi: "Svi smo, onako gladni i iznureni, bili kao skamenjeni – on čije srce ni u jednoj situaciji nije zadrhtalo, plakao je. Držao je maramicu u ruci i brisao suze koje su mu u potocima tekle niz obraze, ponavljajući neprestano naglas: Mnogo smo grešili, zato nas je Bog kaznio."

Na Krfu komandant je reorganizovao vojsku i podigao moral toliko da će probijanje Solunskog fronta od 15. do 17. septembra 1918. godine na Dobrom polju i Kozjaku ostati zauvijek zabilježeno u istoriji.

Vojvoda Stepa Stepanović i njegova Druga armija prvi su ušli u oslobođeno Sarajevo. Komandant je, naravno, odbio udobnu, luksuznu postelju i smjestio se sa svojom vojskom.

Za svoje zasluge biće odlikovan ordenom Karađorđev krst sa zvijezdom i Takovskim krstom.

Upravo u Sarajevu Stepanović će provesti i posljednju godinu svoje službe. Na sopstveni zahtjev, penzionisan je u 63. godini života, kada odlazi u Čačak gdje je živio u kući svog tasta Veselina Milanovića.

Foto: Wikipedia - Sahrana Vojvode Stepe Stepanovića

Bez luksuza i lovorika

Zanimljivo je da Stepa Stepanović, iako je, poslije Velikog rata, u dva navrata bio ministar vojni, od imetka, zapravo, nije imao ništa. Kuća u Kumodražu bila je dom njegove braće koji su bili zemljoradnici, pa je odlučio da živi u tazbini nakon povlačenja iz službe.

A htjedoše da mu daju razne poklone, brojne privilegije. Veliko "Ne" rekao je vojnik. Tražio je samo jedno, da mu poklone Vilu, kobilu koja ga je vjerno služila u ratu. I dobio je. Ostarjela i slijepa kobila je nadživela svog komandanta i čak vukla kola sa kovčegom na sahrani Stepe Stepanovića.

Skromnost je bila vrlina koja je krasila Stepanovića čitavog života. Tako, kada je dobio prvu penziju od 3.000 dinara, Stepanović se našao u čudu. Za te pare mogao je da kupi dva dobra vola.

Penziju je od poštara odbio da primi i samo mu reče:

"Hoće da upropaste državu! Vraćaj pare, momče! Neka bar prepolove, šta bih s tolikim parama?" Penziju je prihvatio tek kada su je precijepili.

Budući da je u penziju otišao osjetivši da ga zdravlje više ne služi kao nekad, vojvoda Stepa je pripremao sopstvenu sahranu. Inače kod ljekara je odbijao da ide: "Kakav pregled! Ja sam star i dotrajavam. Vuče me zemlja."

Sam je izgradio svoju skromnu grobnicu, naredio je još da se obuče u uniformu i odabrao ordene sa kojima će ga sahraniti. Nije mu padalo na pamet da će ga država sahraniti sa počastima. Pred kraj svog života pozvao je suprugu i predao joj dva zamotuljka sa novcem; jedan sa sebe, drugi za nju.

Preminuo je 27. aprila 1929. godine u 22.30 časova. Pred sam kraj pokušao je da podigne desnu ruku ka prozoru i, posljednjim dahom reče komandu: "Polazite napred!"

Piše: Ivan Radojičić