Stevan Sremac /1855-1906/, član Srpske kraljevske akademije i jedan od najistaknutijih realista u srpskoj književnosti, umro je 24. jula 1906. godine.

Pisao je duhovite pripovijetke iz provincijskog života u kojem je našao starinsku atmosferu, poetsku nježnost, humorističke zaplete, a pod naslovom "Iz knjiga starostavnih" izdao je poetizovane pripovijtke iz narodne istorije.

Ostala djela su drame "Ivkova slava", "Zona Zamfirova", romani "Pop Ćira i pop Spira", "Vukadin", te politička satira "Luminacija na selu".

Kao pripovjedač, Sremac se u velikoj mjeri oslanjao na raniju tradiciju srpske proze, naročito na dela Jakova Ignjatovića.

Sa Ignjatovićem ga povezuju mnoge zajedničke crte - konzervativnost i tradicionalizam, idealizacija prošlosti, ljubav prema prostom svIJetu čiji život najradije prikazuju u svojim djelima, te humor.

Od stranih pisaca najviše je volio Servantesa i Gogolja. Sa Gogoljem ga povezuju takođe mnoge zajedničke osobine, naročito u stilu i književnom postupku.

Sremac je poznavao i cijenio engleski realistički roman 18. i 19. vijeka Fildinga, Svifta, Dikensa, Eliota.

Prema poznavanju domaće i strane književnosti i načitanosti, Sremac spada u najobrazovanije srpske pisce druge polovine 19. vijeka.