U opštinskom magacinu je trebovalo 100 litara nafte. I u Užicu je bila kriza za gorivo, UN sankcije Srbiji još nisu bile posve ukinite, ali predsjednik opštine je starinom iz Sarajevskog polja, i htio je da podrži svakog sugrađanina koji je želio da pomogne Srbima u Sarajevu.
Njih sto osamdeset hiljada prije nekoliko mjeseci Milošević je gumicom izbrisao.
Tuđman je rizkovao međunarodne sankcije za Hrvatsku i eskalaciju rata sa Bošnjacima zbog četrdeset hiljada Hrvata u Srednjoj Bosni. I sačuvao ih je.
Milan Vidić je natočio naftu u svog "mercedes -kipera" i preko Kremne uputio se u Bosnu.
Za Srbiju, preko Drine sve je Bosna.
Snijeg, mraz, vjetar. Bijela pustoš. Zaleđeni krivudavi drum između Vardišta i Višegrada, srećom, bio je prazan. Na kolone raznih prevoznih sredstava naišao je tek iz Višegrada, prema Romaniji. Kamioni, putnička auta, zaprege, sanke, ručna kolica, pješaci. Unezvijereni ljudi, nalik na zombije, tjerali su ispred sebe poneku kravicu ili ovcu, nosili zavežljaje prnja i mrtvačke sanduke. Poslušno i ćutke sklanjali su se u cjelac da prođe "mercedes-kiper" za užičkim registarskim tablicama.
To Srbija hita da pomogne Republici Srpskoj.
Na Palama, kod "Famosa" bilo je mjesto okupljanja kamiondžija. Užice, Čačak, Loznica, Zvornik, Bijeljina, Sokolac...Malko Koroman je raspoređivao ko će u Ilijaš i Bogošću preko Hreše, a ko na Ilidžu i Hadžiće niz Trebević. Čekajući svoj raspored Milan Vidić je slušao iskustva drugih vozača. Oni već sedmicama izvlače sarajevske Srbe iz ratom odbranjenih srpskih kvartova. Dopale mu se šoferska priče.
"I ja ću tako!"
Koroman ga je odredio u grupu za Ilidžu. Samo da se na Kuli jave Ćeni Šehovcu. On će im dati detaljan raspored i po 100 litara nafte.
Sin jedinac Marinka K, na početku rata se vratio iz Beča i poginuo je deveti dan poslije svog dvadeset četvrtog rođendana. Marinku K. je sad bilo svejedno kome su u Dejtonu dopali Ilidža i Kasindolska ulica. On je bio spreman i da ide i da ostane. Njegov život više nije imao smisao. Ćiza i Garinča eshumirali su mu sina i donijeli ga pred kuću. Iz mrtvačkog sanduka od jeftine iverice cijedili su se krv i voda. Teta Ilinka je ponovo kukala za sinom. Nije dozvolila da mrtvački sanduk pokriju običnom ceradom. Donijela je najbolje ćebe. Srećom, rani večernji mraz je brzo zaledio sadržaj sanduka. I jecaje teta Ilinke. I suze čika Marinka K. U kući u Kasindolskoj ulici, uz žižak i subotičku otrov rakiju od metil alkohola, Ćiza i Garinča su čekali da pomognu utovariti kamion.
U dvorište čika Marinka K, s prvim mrakom, u "mercedes-kiperu" došao je Veliki Teša. Farmerke, vojničke čizme, plava jakna. Pred silazak iz kabine popio je tabliteu za smirenje i sam sebi još jednu dao injekcij insulina. Treba podnijete majčin plač za jedincom.
- Dobra veče! - Veliki Teša je nabacio bezbrižni osmijeh u pokušaju. - Kako si čika Marinko? Kako je teta Ilinka? Vozdra raja.
- Pomaže Bog, braćo Srbi. - pozdravio je Milan Vidić.
- Dobra veče. - otpozdravili su prisutni.
Veliki Teša poljubi teta Ilinku. Ona na sto stavi narezanih mesnih narezaka, a čika Marinko još dvije čašice za rakiju.
- Čika Marinko, ovoga gospodina je poslao Ćena da te preseli.
- Hvala komandantu Ćeni. - blagosiljala je i krstila se teta Ilinka.
- Gde vas treba iseliti? - pitao je Milan Vidić.
- U Višegrad. Ima neki kolektivni centar. Obećali su nam sobu. Ako ne slažu.
Bio je rat u Jugoslaviji.
Nije svaki rat isti.
Nije svakome rat isti.
Vladivostok nije kao Staljingrad. Hvala Bogu što nije. Ali nije. Samo loši ljudi i fićfirići koji ne razlikuju obrazovanje i pamet izjednačavaju Vladivostok i Staljingrad.
- To će vas koštati hiljadu maraka i sto litara nafte.
Milan Vidić je naučio lekciju šofera s parkinga ispred "Famosa" na Palama.
Milan Vidić je iz Užica i nije znao da je samo na kuću čika Marinka K. u Kasindolskoj ulici palo više granata nego na cijele Pale i na cijelu opjevanu Romaniju.
- Puno je Srbine.
- Toliko je. Uzmi ili ostavi.
Ratnička plata tih godina je bila dvadeset četiri marke.
Plata vozača u Srbiji kretala se od osam do dvadeset maraka.
- Zar to nije humanitarno? Džabe?
- Nema džabe ni kod stare babe.
Pobjednički se cerekao Milan Vidić.
" Oni nemaju izbora!"
Ćiza ispod stola stavi ruku na Garinčino koljeno i očima mu dade znak da bude miran.
- Ja imam samo četristo maraka. To sam sačuvao kad je komandant Garde, Šale, dijelio porodicama poginulih boraca.
- Imaš li pištolj? - pitao je Vidić.
Tih godina Šiptari s Kosova i Metohije nisu žalili novaca za oružje.
- Imam pušku.
- Automatsku?
- Poluautomatsku.
- Šta će mi ona.
Garinča je pizdio. Ljutito je gledao u Ćuzu. Ovaj je i dalje izgledao smireno. Kao da nije čuo dijalog.
- Imamo pištolj od pokojnog snina.
- Da vidim - Milan Vidić je bio potomak stare trgovačke porodice.
Na zidu iznad vitrine visile su okačene sinova fotografija i ukaz o odlikovanju potpisan od doktora Karadžića.
- E moj Radovane! Brate moj!
Čika Marinko teško uzdahnu i iz gornje fioke vitrine izvadi u krpu zamotan pištolj. Španska "Ljama". Duga devetka. Milan Vidić nikad nije vidio takav pištolj. Oči mu zacakliše.
"Neću ga prodati. Da imam na se hvališem na saboru."
- Može, taj pištolj, četristo maraka i sto litara nafte. To je ko za vas inače drugima ne bih.
- Pištolj nećeš dobiti - prvi put Ćiza se umješa u razgovor. - Sad će te Veliki Teša odvesti da prespavaš, a ujutro dođi na utovar i po hiljadu maraka i naftu.
- Ali...
- Nema ali, čuo si. Teša, vodi brata Srbina na spavanje u mjesnu zajednicu.
Za Velikim Tešom i Milanom Vidićem Ćiza i Garinča su izašla u zvjezdanu sarajevsku noć. Obojica su poljubila teta Ilinku.
Februarski mraz je ledio srca.
Milan Vidić je osjećao ledenice.
Duge su, preduge, februarske noći.
Pred svitanje Ćiza i Garinča su došli pred pjesnu zajednicu, na silu otvorili "mercedes- kiper", upalili ga preko žica i odvezli u Kiseljak. Hrvati su kamion platili pet hiljada maraka. Hiljadu maraka i sto litara nafte Ćiza je sutradan dao čika Marinku K. da plati transport do Višegrada i još sto da plati ukop sina na višegradskom groblju. Hiljadu maraka dao je teta Ilinka da imaju za života, tamo, u izbjeglištvu. Preostale marake Ćiza i Garinča su potrošili u elitnoj javnoj kući kod Karabaje na Mejtašu.
Na raskrsnici, kad se pređe most preko Drine, "man" čačanskih registarskih tablica skrenuo je desno, niz rijeku, prema "Vilinoj vlasi". Tamo je za pesto maraka čika Marinko K. od starosjedioca iz Višegrada kupio izgorjelu napuštenu kuću. Na karoseriji "mana" pored zaleđenog mrtvačkog sanduka prekrivenog najboljim ćebetom, bili su složeni prozori i krov sa kuće u Kasindolskoj ulici. Putnici u kabini, vozač, čika Marinko K, i teta Ilinka, slušali su radio i nisu vidjeli kako na skretanju lijevo Milan Vidić stopira. Zaleđeni drum od Višegrada prema Užicu bio je pust.
Piše: Željko Pržulj
Pripovjedač kaže kako je sto osamdeset hiljada Srba Milošević "izbrisao gumicom". Faktografija nije obavezna u priči, pa nije od presudne važnosti što je pola Jugoslovena s popisa posrbljeno da bi se dobacilo do dvije stotine hiljada Srba u Sarajevu. Samo, u priči nema Sarajeva, u priči je postdejtonsko, ukinuto Srpsko Sarajevo. A tamo je od Srba s popisa živjelo "samo" četiri puta manje od brojke u tekstu. Ovo za one koji pitaju da li je stvarno ovako bilo.
Za Srbiju je, kaže pripovjedač, sve preko Drine Bosna. Šta reći na ovo?
Kakav junak iz maćehe koja nas je izbrisala i u kojoj nas zovu Bosancima može da bude? Zli Srbijanac koji trguje sa Šiptarima i koji bi da prevari nekog od jadnih sto osamdeset hiljada i tako dalje.
Nijedan sanduk ovo ne može da popravi.