Subota jutro, imam temu, ideju, znam pravac u kojem bih trebao ići...

Kafa, cigareta, sunčan dan, idealni uslovi pod kojim bih se u normalnim okolnostima uhvatio u koštac sa Ilijadom, a kamo li sa običnim tekstom dnevno-političke nijanse.
Evo, za petnaest minuta će biti dva sata kako buljim u prazan ekran.

Otvorim "youtube", pa po hiljaditi put pogledam sve golove, iako ih već znam napamet.
Skoro mrtav ugao protiv Čelzija, lob Breši, čudesna noć na Maksimiru i Deki, kako ti trči u zagrljaj.

Tempo iz 1991. Sa tvojim posterom. Taj dan nisam pojeo užinu.
Vraćam se na prazan list, na kojem usamljeno "kuca" crtica, upozoravajući da je krajnje vrijeme da počnem.

Ali, šta da počnem?

Čitam Đoletovo pismo, vidim vas obojicu, na terenu neke vojvođanske palanke, zagrljeni slavite pobjedu...

Link ispod jedne od stotinu hiljada objava posvećenih tebi me vodi u Katar, legende odaju počast legendi.

Čizma plače. Inter, Roma, Bolonja, Nesta, Riberi, Manćini...

Ne znam ni riječ italijanskog, ali ga čitam kao maternji...

Partizan je dobio prvaka Evrope. I Grobari su ti pokazali koliko su te svi poštovali. Na jugu manifest, sa tvojom slikom.
Zvezdaš sam, od kako znam za sebe, ali bih tako želio da sam bio sa njima, da plačem i pjevam himnu Partizana.

A, te proklete banane, mislim da nikada više ni jednu neću pojesti, a da se tebe ne sjetim...

I otkud mi ta bliskost, potreba, sloboda da ti kažem Ti, Prever bi rekao "jer ti kažem svakome koga volim"...

Ponovo sam na praznoj stranici, ništa, ni slovo, a o tebi bih čini mi se mogao danima.

Sve si mi riječi uzeo...

Piše: Davor Cicović