Jedni računaju vrijeme milenijumima unazad, drugi u kraćem intervalu, zatim prije Hrista i poslije Hrista, prije rata i poslije rata, na zimski i ljetni solsticij. Mi pravoslavni Srbi, sjećajući se budućnosti, svoje vrijeme računamo prije i poslije Svetog Save. Ovaj veliki svesrpski i savindanski jubilej - 850 godina od rođenja i 790 godina od njegovog upokojenja, jeste Savin svešteni hod, nenametljivi i uvijek aktuelni, koji podsjeća sve nas koliki je značaj i šta je sve učinio Sv. Sava. Mogli bismo reći da je samo učinio to da se njegovo ime pominje u crkvi na otpustima među svetima tolike vijekove, pa je po sebi već dovoljno. Da nas je zadužio nikejskim simvolom ispovjedanja vjere, smještajući našu mjesnu crkvu u visine drugih autokefalnih crkava, da posle njega svaki njegov nasljednik ispovjeda ravnoapostolnu vjeru u Svetu Trojicu, pa je već samo po sebi veliko. Školstvo, zdravstvo, prosvjeta i nauka složno danas kažu da su ništa drugo nego svetosavske. Sve to ne bi bilo moguće bez onoga na šta nas podsjećaju zvona sa Vračara, na svaki sat vremena u prvoprestonom gradu Beogradu, melodijom himne: Uskliknimo s ljubavlju, gdje jedno od zvona svaki dan 12 puta odjekne svim srpskim zemljama, za 12 prvoosnovanih Savinih eparhija, od kojih je jedna ova u kojoj sada slavimo njegovo sveto ime.

Šta to imamo, a da mu ne dugujemo ili šta posjedujemo, a da nije njegovo? „Preosvećeni Sava, sam tjelesni serafim, postade obitalište samome Gospodu, imajući u srcu svom i u duši svojoj Onoga koji u svetima počiva i koji se pjeva od serafima i slavi od heruvima. Primivši još od mladosti neućutnu heruvimsku pjesmu, on je u sve časove dnevne i noćne ne prestade sve do kraja cvrkutati serafimskim glasom. Svagda čuvajući stražu krjepkim umom u domu duše, ovaj istiniti pastir čuvaše stado otačastva svoga, imajući otvoreno oko duše i svagda gledajući ka Svevidećem“, veli Domentijan. Ne želimo i ne možemo prenebregnuti „istorijskog“ Svetog Savu po mjerilima istoričara, književnika, polititičara ali svako mjerilo Save izvire i uvire u njegovu zagledanost i ukotvljenost u Bogočovjeka Hrista. Heruvimska pjesma se ni u tzv. diplomatskoj i pacifističkoj misiji Sv. Save nije izgubila sa njegovih usana. Zato se teza o političkoj djelatnosti po sebi, sveštenoslužiteljȃ kakav je bio Sava i Savini, ne može uzimati zdravo za gotovo.

Kategorije neba koju bi bogogrdnici, koji nebo spuštaju na zemlju, htjeli da izvrnu i  satru: Sava i Savini, Hristos i crkva, vjera i narod, nacija i identitet, neraskidivi su dio jedne riječi: Svetosavlje. „Koja to gruba zvijer šepaše prema Vitlejemu da se izrodi“. U svojoj pjesmi Jejts nas upozorava na Veelzevula koji šepa ka Hristovoj zemaljskoj otadžbini, da svim svojim metodama i oružjem sprovodi kampanju nad svim što je sveto i plemenito.  Nama se dešava to kada mnogi slepci i ćopavci tumaraju u gomili, ne bi li kao ranjene zvijeri zadale još poneki udarac i ranu tijelu Hristovom – Crkvi pravoslavnoj.                            

Mnogo je knjiga i studija do danas objavljenih kao svojevrsna apologija hrišćanstva i izlaganje suštine Svetosavlja. Međutim, živuća i neumiruća apologija jesu oni koji su zarad Hrista i Svetosavlja dali svoj život. Utoliko više se i same zvjeri pokazuju kao nastavljači onih prvih dželatskih ekspedicija nad svetim Ignatijem i nakon njega redom po martirologiju crkve. Nigdje na svijetu hrišćanstvo nije toliko gonjeno i osporavano u proteklom milenijumu, kao što je to na Enskom poluostrvu, poznatijem kao Balkansko. Pritom, ne u bilo kakvoj iskrivljenoj eklisiološkoj i dogmatskoj formi, nego po svom biću i u istini svetosavske propovjedi.   

Nosioci srpskoga imena imaju, štaviše, mnogostruku odgovornost elementarnog predubjeđenja i svijesti, da svaki naš nacionalni dvig i svenarodni aktivizam, mimo staza pravoslavlja i svetosavlja nije svrsishodan. Migracije stanovništva, ekonomski i drugi faktori utiču na postojanje i trajanje srpskog naroda. Jedini krajeugaoni kamen i konstanta u svakoj od epoha bio je Hristos. Nije samo njegovo veličanstvo stomak u svakoj od tih epoha imao presudno i prvo mjesto. Jevanđelska istina o tome da „ne živi čovjek samo o hljebu nego o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božijih“, predstavlja okosnicu u dilemi iz pitanja: Da li je vo rođen na srpskoj zemlji Srbin? Nedvosmisleno da nije jer bi nas sama biološka pretpostavka da smo Srbi iz koristi i po topografiji unizila i učinila zamalo manjim od skota, suprotno biblijskim logijama – čovjeka zamalo manjeg od anđelȃ.

Svaka od kriza srpskog društva, bez izuzetka, duhovnog je porijekla. Zato odgovori i rješenja bilo koje od pojavnih bolesti i zaraza društva, uistinu prijetećih po duhovni i biološki opstanak našeg naroda, zahtjevaju dubinske rezove ličnosnog, a ne paranormalnog i paradržavnog uvoznog aparata. Ne treba posebno isticati da je Sveti Sava kao izmiritelj i monašestvujušči bio taj, koji je preko svoje braće ostavio Srbima u naslijedstvo i zavještanje slogu, kao žilu kucavicu svake ćelije društva. Složićemo se, nažalost, jedino da je sloga mnogima danas filosofska ideja. Nismo gubili kao narod tlo pod nogama zato što se našao pojedinac koji bi nam pomrsio konce, nego zato što kolektivno nismo imali sluha za savinoslovlje. Kada to bude slučaj, u najidealnijem konceptu refleksije drugog stepena svekolikog srpskog atomizma, ugladećemo zoru tajanstvenog Sunca, za jasniju budućnost naše djece.

Želim svima Bogom blagosloven Savindan i sve buduće Savindane, uz radosni nebeski pozdrav: Bog se javi!

Autor: Đakon Božidar Vasiljević