Borci Vojske Republike Srpske osvjetlali su obraz srpskom narodu ispisavši zlatne stranice naše slavne istorije. Tokom surovog rata u Bosni i Hercegovini (1992-1995) koji nismo željeli i koji nam je spolja bio nametnut, uspjeli smo kao narod pokazati jedinstvo i odbraniti se od mnogo nadmoćnijeg neprijatelja. Bila je to jedna duga i časna borba koja je potrajala skoro četiri godine, a čiji je krajnji rezultat upravo slobodna Republika Srpska. Vodeći se moralnim načelima i pravednim ciljevima srpski vojnici su sve vrijeme trajanja rata hrabro i časno branili svoju otadžbinu i svoje kućne pragove, željeći samo i jedino da uspostave mir na ovim prostorima i sačuvaju živote civilnog stanovništva. Borci Vojske Republike Srpske istakli su se kao pravi ratnici, iskrene patriote ali i kao veliki humanisti o čemu nam svejdoči podatak da su u više navrata zbrinjavali i spašavali čak i ljude sa „suprotne“ zaraćene strane nezavisno od njihove vjere i nacije što je rijedak slučaj u istoriji ratovanja.

Među brojnim značajnim datumima vezanim za Odbrambeno-otadžbinski rat izdvaja se i 8. jun 1993. godine kada se zbio jedan istorijski važan, ali danas (nažalost!) zaboravljeni događaj. Riječ je o humanoj akciji spašavanja više hiljada hrvatskih civila koji su se našli u obruču muslimanske vojske tokom ofanzive na Travnik.

„Travnička hronika“

Travnik, vezirski grad i rodno mjesto slavnog nobelovca Ive Andrića, nalazi se u dolini rijeke Lašve u središnjoj Bosni. Ovo mjesto je oduvijek bilo sinonim za suživot i riječ je o području gdje su u miru, zajedništvu i toleranciji živjeli Srbi, Hrvati i Bošnjaci kao i pripadnici drugih naroda. Nažalost, posljednji rat vođen u periodu od 1992. do 1995. godine potpuno je izmijenio duh Travnika, a njegovi stanovnici do danas nisu iscjelili sve ratne rane niti povratili urušene živote.

Travnik je najprije 1992. etnički očišćen od srpskog, a potom 1993. i od hrvatskog stanovništva. Politika tadašnjeg muslimanskog rukovodstva imala je za cilj da ovaj grad učini jednim od središta islamskog svijeta u čemu su značajno doprinijeli i brojni dobrovoljci iz arapskog svijeta koji su se borili na strani tzv. Armije BiH. Neprijatelj se vodio logikom da bi se paljenjem sela, demoliranjem crkava i hramova, te uništavanjem kulturnog i istorijskog nasljeđa ujedno uništio i trag postojanja svega hrišćanskog na ovim prostorima, te onemogućio povratak prognanog stanovništva.

Hrvatski narod 8. juni obilježava kao dan svoje nacionalne tragedije, budući da su tada započeli progoni i masovna stradanja. Podsjećanja radi, muslimanske-bošnjačke vojne postrojbe po direktivi najviših vlasti napale su iz više pravaca toga dana 1993. opštinu Travnik sa glavnom namjerom da očiste čitavo područje od hrvatskog stanovništva kao i od ono malo preostalih Srba. Napadači nisu baš nikoga štedjeli, „kosili“ su i uništavali sve hrišćansko pred sobom. Unesrećeno hrvatsko civilno stanovništvo, ne znajući šta ih je u tom momentu snašlo dalo se u paničan bijeg. Muslimanski vojnici već su krenuli sa paljenjem hrvatskih i srpskih sela, ubijajući one civile (mahom starije osobe) koji nisu bili u stanju da napuste svoje kuće. Opkoljeni sa svih strana hrvatski civili su odlučili da spas potraže na teritoriji pod kontrolom srpskih snaga. Borci Vojske Republike Srpske i srpski narod uopšte, pokazao je veliku humanost prema hrvatskom narodu Travnika tih junskih dana 1993. godine.

Lokalni Srbi, kako borci VRS, tako i obični civili, objeručke su prihvatili više hiljada prognanih hrvatskih civila, žena, djece i starih ljudi pružajući im svu neophodnu pomoć. U akciju spašavanja uključili su se svi – od boraca VRS, preko pravoslavnog sveštenstva, ljekara i medicinara do običnih ljudi Srba, civila. U duhu pravoslavlja, kako to naša vjera nalaže, svi su gledali da daju svoj doprinos i olakšaju tešku svakodnevicu unesrećenom hrvatskom stanovništvu.

Moral i ljudskost na prvom mjestu

Kobnog junskog dana prve kolone hrvatskih izbjeglica krenule su u egzodus prema slobodnoj teritoriji Republike Srpske na Vlašiću, gdje su ih prihvatili borci potpukovnika Janka Trivića.

Novinar "Glasa Srpske" Bogdan Ristić zatekao se tog 8. juna 1993. na Vlašiću i iz prve ruke posvjedočio scenama koje je tamo vidio: „Kada sam u 10 h i 17 minuta kretao sa Vlašića u redakciju "Glasa Srpske" na tlu planine je već bilo izbjeglo 4000 lica sa 292 različita vozila: autobusi, kamioni, traktori, motokultivatori…hrvatske majke su pet kilometara uzbrdo gurale kolica sa novorođenčadima, poneko je tjerao stado stoke, neko je imovinu natovario na konjsku samaricu. Većina ih je izašla sa malim zavežljajem ili bez ičega u rukama. Iz Travnika i okoline nije se povlačilo već panično bježalo. Ljudi i žene (Hrvati) padali su u zagrljaj borcima Vojske Republike Srpske i jecajući im zahvaljivali na spašavanju života. Bez ijednog izuzetka su govorili o neograničenom povjerenju u srpsku vojsku koja na njihova sela nikada nije pucala…“

 Jedan od heroja Republike Srpske Božidar Popović ispričao je novinarima: „Ono što imamo to smo im i ponudili jer ni ja nemam ništa bolje uslove od njih. Ja mislim da su oni ipak zadovoljni jer da ih nismo prihvatili i spasili danas bi to bili grobovi. Mi ovdje imamo 883 čovjeka iz Travnika…hrvatskih civila i bojovnika, tu je i dvadesetak Srba. Svima ćemo pomoći." Pukovnik Janko Trivić rekao je: „Mi pristupamo odgovorno i organizovano prihvatu, spašavanju djece, ljudi i žena i prema njihovim bojovnicima se odnosimo korektno i striktno prema međunarodnim pravilima.“

Srpski borac Aleksandar Jovanović dao je svoje viđenje ratnih događaja u Travniku: „Ni trena nisam razmišljao, smatrao sam da tom narodu treba pomoći, uzeo sam pušku i išao iza hrvatskih izbjeglica, čuvao sam ih od mogućih napada. Znam da su i oni naše Srbe čuvali 1992. u Travniku. Vidio sam jednu mladu ženu Hrvaticu, katolkinju sa troje djece i ostarjelim roditeljima. Odmah sam ih prihvatio i odveo kod svoje supruge, dali smo im smještaj, hranu, vodu sve što treba…tu djecu sam gledao kao svoju i te stare roditelje kao mog oca i moju mati. Znam dobro šta su muslimani radili našem narodu po Konjicu, Sarajevu, Srebrenici..znam da bi i njih pobili da su ostali. Bili su kod nas nedjelju dana u kući i onda smo ih ispratili dalje u svijet“.

Ispovijesti preživjelih hrvatskih civila i vojnika

Davor Kolenda, povjerenik za izbjeglice u HVO Travnik, i Stipo Križanac, zapovjednik policije HVO ispričali su novinarima "Glasa Srpske" svoja potresna iskustva: „Snage su nam bile razvučene, malobrojnije i slabo naoružane. Muslimani su nakupovali ogromne količine naoružanja i uz pomoć UNPROFOR-a i ratnih profitera uspjeli ga dopremiti u Travnik. U Travniku je ostalo još oko 2500 lica hrvatske i srpske nacionalnosti i za njihovu sudbinu se mora ozbiljno strahovati. Civilno stanovništvo smo poveli na Vlašić na teritoriju Republike Srpske jer znamo da nas tu niko neće ubijati i mučiti, a vjerujemo čak ni kinjiti. Za ovih nekoliko sati smo se u to i uvjerili. Da smo se predali muslimanima sasvim je sigurno da bi nas vrlo malo preživjelo, a većina bi nas umrla u strašnim mukama. Da su Hrvati u startu krenuli protiv stvaranja islamske džamahirije, kako su to uradili Srbi, muslimani bi odavno bili poraženi. I ne bi bilo sukoba između Srba i Hrvata na ovim prostorima. “

Među prognanim Hrvatima našao se i katolički župnik Augustin Lozić koji se nije libio da stane pred kamere i posvjedoči istinu. On je zahvalio srpskoj vojsci što je spasila hrvatski narod od agresora: „Svi mještani srpske nacionalnosti su se iselili iz župe Pećine pod pritiskom muslimana i sad muslimani žele da svojim pritiskom isele i Hrvate..već su neka sela župe Pećine uništili i popalili i svijeta dosta pobili…ljudi što su ostali bliže crkvi sav je pobjegao u brda, preko brda, 40 kilometara od Pećina do ovdje ima..“ – kazao je župnik i pomolio se za zdravlje srpskog naroda koji im je pritekao u pomoć.

Foto: mojarecmojblog.com

Hrvatski ljekar dr Mladen Gavrić sve vreme je brinuo o svojim pacijentima i pomagao ranjenima u izbjegličkoj koloni. On se zahvalio svojim srpskim kolegama, ljekarima iz Kneževa i Banjaluke, koji su pomogli njegovom narodu: „Zahvaljujući ljubaznošću naših, ja mogu reći saradnika sa srpske strane, članova saniteta, koji su bili toliko plemeniti da prihvate svakog našeg ranjenika, mi smo uspjeli zbrinuti sve ranjenike. Prihvatili su nam odmah 13 ranjenika i svi su uspješno zbrinuti i oporavljaju se u bolnicama u Banjaluci i Donjem Vakufu.“

I zaista, pripadnici Vojne policije Prve kneževske lake brigade dovezli su odmah prvog dana na odjeljenje banjalučke hirurgije čak 14-oro ranjenih Hrvata – pripadnika HVO i civila. Pripadnik HVO Ivica Modrušić koji je ranjen snajperom, ispričao je sljedeće: „Mi smo dobili zapovijest Stožera da se povučemo i da pokrivamo civilno stanovništvo. Borba je bila krvava, osjećalo se da su naši dojučerašnji saveznici krenuli u satanski napad ne štedeći ni oružje ni svoje žrtve. Njihovi krici su ječali, miješale su se neke strane riječi, znali smo da ima dobrovoljaca iz Irana, Nigerije…Imali smo informacije da se u Travniku događaju strašne stvari, a sigurno ima bar pet tisuća ljudi, što Srba, što Hrvata. Drže ih kao taoce, ubijaju, maltretiraju. Znali smo ako dođemo do srpskih položaja kod Vitovlja da ćemo se živi izvući…strah od muslimanskog noža i svireposti o kojima danima slušamo bili su jači“ – rekao je Ivica, zahvaljujući srpskim ljekarima na spašavanju njegovog života.

Srpski ljekari spasili su život i hrvatskom dječaku Nikoli Jurišiću, starom 17 godina, kojeg su muslimanski snajperisti ranili u vrat. – Snajper me je pogodio, onesvijestio sam se..kad sam došao sebi, počeo sam puzati i snajper je opet počeo pucati. Nas petorica je bilo ranjenih, našli smo auto, krenuli do Galice, pa do Vitovlja odakle nas je srpska vojska odvezla u kneževsku sanitetsku ambulantu – kazao je dječak.

Prva pomoć odmah je pružena i trinaestogodišnjem dječaku Stipi Dražetiću kojeg su muslimanski vojnici ranili u napadu na hrvatsko selo Peševići. Njegov otac bio je borac HVO, a u kući su tada bili majka, dvije sestre i tri brata koji su čudom preživjeli silovit napad muslimana. Svi ranjenici zahvalili su srpskoj vojsci i srpskim civilima na pruženoj pomoći i prekorektnom humanom ponašanju.

Hrvatica Marija ispričala je novinarima kako joj je srpski vojnik pomogao i nahranio nju i njenu djecu. – Dvoje male djece sam spakovala i krenula na Vlašić. Mi smo došli, kruha nemam, djeca gladna i onda sam zaustavila jednog srpskog vojnika sa puškom i pitala ga da mi nabavi kruha, objasnila sam mu. Samo je rekao „čekaj, sad ću doći“. Upalio je auto i otišao, donio mi od kuće svježeg, toplog kruha. Kako ću to zaboraviti, stvarno su nas Srbi fino dočekali i mlijeko djeci donijeli pa keks davali, nemam riječi. Hvala puno!“ – izustila je jedva uznemirena Marija.

Hrvat Ilija Čolak rekao je: „Muslimani su me proganjali, otjerali iz stana…potucali smo se od kuće do kuće spašavajući gole živote, i pobjegao sam na Vlašić među moje Srbe. Sa muslimanima se ne može živjeti. Sa Srbima se može živjeti i najveća greška hrvatskog rukovodstva je što nismo vezali zastave sa Srbima, bili bismo sretan narod u jednoj državi..“.

Anto Tomas zahvalio je srpskim vojnicima i ljekarima što su u posljednjem trenutku spasili njegovu suprugu od muslimanskih vojnika i zbrinuli je na sigurno, u banjalučko porodilište.

Pripadnik HVO-a Vlado Lovrenović kazao je: „Ja sam pripadnik HVO od samog početka, bio sam u drugoj bojnoj. Čim je prošao Bajram, muslimani su počeli pucati po čaršiji, provocirali su, napadali naše kuće, palili ih…morali smo bježati jer oni su poput zvijeri, ubijali su sve pred sobom – stare ljude, žene, djecu. U Travniku su mi ostali otac i mati, ne znam šta je sa njima, ali sam čuo da su mnoge moje komšije ubijene na svirep način. Kada je kolona hrvatskih izbjeglica krenula ka srpskim položajima prema Vlašiću, svi smo strahovali. Bojali smo se Srba, a zapravo iznenadio sam se kada sam vidio kako su nas ti srpski borci lijepo primili i dočekali. Hvala im“ – kazao je ovaj hrvatski borac.

Sreću da prežive muslimanski pokolj imale su i hrvatske starice Ana Solomun /76/ i Milka Marelja /77/ koje je srpska vojska zbrinula nakon što su izbjegle iz naselja Pirote. – Napustile smo kuće i pobjegle iz straha. U Piroti i Vilenici muslimani su ubijali čak i ljude starije od 90 godina…veliki broj žena, djece i starih. Spaljuju, muče, ima ih ko mrava…“.

Preplašena Hrvatica Ana sa suzama u očima stala je pred kamere srpskih novinara i ispričala: „Dobro sam živu glavu izvukla..ja sam bila sama sa djecom, sama sam se prvi dan sa djecom izvukla. Mislim, tu gdje smo mi bili to je sve srpski komšiluk bio ranije, stvarno smo se pazili i čuvali, a onda dođoše muslimani, znali smo da će nas ubiti..uzela sam djecu i počeli smo bježati preko brda…zajedno smo došli među Srbe i spasili se..samo nek smo se odozdo izvukli, da sam samo pola sata duže ostala, ubili bi muslimani i mene i moje dvoje djece. – rekla je vidno potresena žena.

Zahvalnost srpskoj vojsci izrazio je i Hrvat Vinko Gujić koji je na teritoriju Republike Srpske izbjegao sa porodicom: „Hvala Srbima što su nas ovako primili kao da smo im najrođeniji. Prokleto sjeme muslimanima i ekstremima koji su nas stalno plašili Srbima govoreći da su to koljači…A Srbi su nas, eto, prvi prihvatili i primili kao svoju braću. Mi stariji ljudi smo čuvali svoje kuće kada se odjednom čulo „Alahu ekber“ ..jedni trče i vitlaju oružjem, drugi pucaju, a mi bježimo kuda tko… ja sam umakao u šumarak i gledam božiju strahotu i zlo koje nas snađe. Muslimani, mudžahedini ubijaju i ljude i stoku, sve redom. Više ne vjerujemo nijednom muslimanu ništa…“.

Hrvatica Nada Martinović protjerana je zajedno sa starom majkom i bolesnim ocem koji je tada ranjen: „Brzo su nas istjerali iz kuća i rekli da bježimo…Stigla sam na Vlašić sa strahom, očekivala sam ljude krvavih pogleda, a dočekaše nas Srbi, veseli i nasmijani ljudi, mladići, ljubazni..u kakvoj smo zabludi bili.“

Zahvaljujući mnogobrojnim humanitarnim akcijama Vojske Republike Srpske još od 1992. je spašeno desetine hiljada života sa područja Srednje Bosne; civili su uspješno evakusani iz neprijateljskih okruženja, odbranjena su mnoga sela i gradovi a prognanima je pružena sva moguća pomoć. Ta pomoć je pružana svim civilima nezavisno od njihove vjerske i nacionalne pripadnosti. Osim Travnika slične akcije humanitarnog karaktera borci VRS sproveli su 1993, kada su prihvatili hiljade hrvatskih civila iz Vareša, Fojnice, Novog Travnika, Žepča, Zenice i drugih mjesta širom Lašvanske doline koju je bila napala muslimanska vojska.

Akcija spašavanja civila na Vlašiću samo je jedna u nizu i nedvosmisleno oslikava karakter rata i ulogu Vojske Republike Srpske koja se godinama pokušava predstaviti na jedan potpuno drugačiji način. Svjedoci smo da je srpski narod zahvaljujući propagandi i netačnim informacijama često bio izložen satanizaciji. Časna odbrana kućnog praga bila je okvalifikovana kao nekakva „agresija“, a istina o ovim humanitarnim, odbrambenim akcijama se uporno i danas zataškava, prećutkuje i prikriva kako bi se postojeći mit o „lošim Srbima“ i crno-bijeloj slici rata održao! Vojska Republike Srpske, stvorena sa jedinim ciljem da odbrani i sačuva srpsko civilno stanovništvo od progona i zločina, pokazala je nebrojano puta svoju humanost, čast i poštenje.

Crni bilans travničke golgote

Podaci hrvatskih udruženja pokazuju kako je tokom muslimanske agresije (1993-1994) ubijeno 555 Hrvata, civila i branilaca – pripadnika HVO-a. Među žrtvama je bilo devetoro djece. Najmlađa žrtva je bila šestogodišnja djevojčica Vedrana, dok je najstarija bio čovjek star 92 godine iz sela Grahovčići. Najveći broj žrtava registrovan je upravo 8. juna 1993. kada je opština napadnuta od strane muslimanskih formacija. Među spaljenim selima je i Dolac, rodno mjesto slavnog nobelovca Ive Andrića. Muslimani su ovo selo spalili, a mještane Hrvate ubili i porobili. Na prostoru opštine Travnik ukupno su bila formirana 22 logora, a najzloglasniji su bili zgrada osnovne škole na Mehuriću, logor Tvrđava, te privatna kuća hodže na Slimenima. Nakon rata u Travniku je ubijeno čak osmoro hrvatskih povratnika!

Prema podacima iz knjige „Raspeta crkva u BiH“, na prostoru travničke opštine je devastirano ukupno petnaest katoličkih crkava i kapela te brojni vjerski i kulturni spomenici. Muslimanski vojnici su 1993. upali u samostan Sv. Franje Asiškog u Gučoj Gori, uništivši ovaj nadaleko čuveni hram katoličanstva i kulturnog blaga. Svetinja je potpuno devastirana, oskrnavljena i opljačkana. U isto vrijeme su porušene ili oštećene i župna kuća Sv. Ivana Krstitelja u Travniku, Rimokatolička župa Sv. Petra i Pavla u Brajkovićima, Filijalna crkva Sv. Ilije u Bukovici, filijalna crkva u selu Čukle, kapela u mjestu Dolac-Bile, kapela u mjestu Čuture, Župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Docu, crkva u Gostunju, kapela u Paklarevu, kapela u Gospinom Vrelu, crkva u Novoj Biloj, Župna crkva Sv. Mihovila u Ovčarevu i druge svetinje.

Tešku sudbinu u Travniku su doživjeli i lokalni Srbi čiji je izgon započeo u proljeće 1992. godine. Prva žrtva pala je već u martu iste godine, da bi potom bili pokrenuti organizovani napadi na srpska sela. Preko stotinu Srba, što civila, što vojnika izgubilo je živote u napadima muslimanskih postrojbi, a među žrtvama je bilo i nekoliko djece. Srpska sela su odmah na početku rata žestoko granatirana, a tada su formirani i zloglasni logori za Srbe. Podaci sarajevskih i bošnjačkih organizacija navode kako je tokom i nakon rata došlo do značajne promjene etničke slike i strukture srpskih naselja, te kako su tri većinski srpska sela postala bošnjačka, a kako je čak devet srpskih sela i zaselaka ostalo potpuno nenaseljeno i ona danas više ne postoje.

Piše: Igor Mitić, Beograd