Tužna sudbina „fruškogorske vile“

25.02.2024. 18:35
2
IZVOR: nacionalnarevija.com

Srem. Sveta Fruška Gora. Bukovac i Vrdnik. Tačke u kojima počinje put slavne Srpkinje, Milice Stojadinović. Nije slučajno Milica potekla iz ovog dragulja srpskog, posutog svetim manastirima i ispresjecanog bogotražiteljskim putevima, iz te zemlje svetionika i pribežišta, zemlje s viševjekovnim „pogledom na Srbiju”. Ovaj predio, sa mnogo slojeva, istorije, mita, viteštva i molitve, odredio je umnogome život, snove, ideale i poeziju Milice Stojadinović.

Milica srpska pesmotvorka, Milica „Vrdnička vila”, Milica Jovanka Orleanka, Milica patnica srpska. Sva ova lica u nježnoj ličnosti vrle Srpkinje, te Milice, koje se, avaj, sa velikim zakašnjenjem opet prisjećamo. Da li imamo pravo da naše velike ne prepoznamo na vrijeme, ili da sebe (ne njih) jednostavno prepustimo takvom zaboravu kad nam se ushte?

Nekada je bila veoma poštovana, voljena i slavljena. Njena poezija treperi od rodoljublja i čistog, gotovo naivnog uzbuđenja i zanosa. Pripada starijem pjesničkom naraštaju, onom koji je pjevao četrdesetih godina XIX vijeka, ali je njena uzvišena osjećajnost za srpski rod tijesno povezuje i sa nastupajućim romantičarima. Ipak, Milica ne otvara svoje žensko srce, ne otkriva svoje djevojačke snove, svoje tajne čulnosti. I veli:

Kad se nebo muti, ne kaže zašto,
Nit rosna kiša rad koga pada,
A srce moje da kaže na što
Što ono samo zna za se sada?

Ja zar da kome čuvstva izjavim?
Ta pre ću mrtva da se utajim?

Iz daleka su poznati dolazili u Vrdnik da je posjete i da vide njene „nadzemaljske oči”. Bila je Vukova mlada učenica, njegova „kći iz Fruške”, i vrijedno je sakupljala narodne umotvorine, žarko željeći da „svet vidi ko su Srbi”. Bila je prijateljica Ludviga Augusta Frankla, Johan Sajdl joj je posvetio pesmu, Ivan Mažuranić i Jovan Subotić joj dolaze u posjete, Ljubomir P. Nenadović i Đorđe Rajković je veličaju svojim stihovima. Svuda se znalo za Milicu, pjesnikinju srpsku. Veliki Njegoš je govorio: „Ja pojeta, ona pojeta, da nijesam kaluđer, eto kneginje Crnoj Gori.” Knez Mihailo Obrenović ju je smatrao svojom prijateljicom i slovila je kao njegova dvorska pjesnikinja.

Između Arkadije i tame

Šta se to desilo, te Milica ostade sama i zaboravljena?

Postoje dva ključna, sudbonosna preloma koja su trajno obilježila Miličinu sudbinu, njen život i njenu smrt. Dva raskršća na tragičnom putu između Arkadije i Tame. Jedan momenat je svakako iznenadna smrt kneza Mihaila, a drugi je njen konačni odlazak iz Vrdnika u Beograd, nekoliko godina pred smrt.

Smrt kneza Mihaila bila je veliki udarac ne samo za Milicu no i za mnoge druge velikane tog vremena i za samu Srbiju. Kao da mlada, tek zapupela sloboda i kultura Srbije bivaju, smrću kneza Mihaila, presječene. Milica više nikad nije skinula crninu. Anastas Jovanović se povukao iz javnog života i do svoje smrti se nije više javno angažovao, iako ga je kralj Milan svesrdno nagovarao da ostane pri dvoru. Tih godina umire i niz velikih Srba. Vuk, Branko Radičević (nešto ranije), Ljubomir Nenadović, Jovan Sterija Popović. Iza njih ostaje prazan prostor koji nije bilo lako popuniti.

Smrću kneza Mihaila Milica gubi velikog prijatelja, ali i pokrovitelja. Knez Mihailo ju je veoma cijenio kao pjesnikinju i pomogao je štampanje njenih prvih zbirki pjesama. Milica se često prisjećala njihovih dugih razgovora, vođenih dok je bila na dvoru. Nikada se nije oporavila od tog gubitka, ali ostaje uspravna i visoka u svojoj patnji. Sve više je osvajalo osjećanje udaljavanja; njime je prigušivala istinu da se u njoj začeo i raste nenadoknadiv gubitak. Od tada je lebdjela u vremenu iščekivanja da se dogodi što se mora dogoditi.

Drugi momenat, njen konačni odlazak iz Vrdnika, opet je iznuđen. Bila je prinuđena da ode, jer sve ono što je voljela i što je bilo njeno sada su „gazile tuđe noge”. Te 1875. njen brat prodao je i njen posljednji vinograd, i veći dio njihove roditeljske kuće. Nije to mogla da gleda, da podnese. Napušta svoju Arkadiju, kako ju je često nazivala. Bol zbog svega što ju je snašlo možda najbolje ilustruju njene riječi: „Moj je duševni život prestao, prestao u svakom smislu, i ja sam mrtva.” Ili: „Evo raj ostavljam, bez krivnje i greha.”

Često predijeli i duše stvaraju jedno drugo, a sada sve ono što je voljela, postaje samo sjenka i misao.

Gdje se denu to srdašce naše

Živjela je još samo za svoju ideju da je potrebna svom narodu, svojim Srbima, da ih bodri svojom pjesmom i da im previja rane svojim rukama. S tom idejom, na poziv mitropolita Mihaila, hita u Beograd. Mnogo kasnije, s tugom se sjećala zidina Beograda koje je dolazeći ugledala sa parobroda „Diana”, a taj pogled romaneskno je ovekovječila njena imenjakinja Milica Mićić Dimovska u svom romanu Poslednji zanosi MSS: „Osećala se kao ponovo rođena, kao vraćena samoj sebi posle dugog izgnanstva. Pred njom je bila nova domaja. Domaja drevne postojbine, mislila je suznih očiju.”

Više nije bilo kneza Mihaila, njenog pokrovitelja, ali se nadala razumijevanju dobrostojećih, rodoljubivih srpskih gradskih porodica koje bi mogle biti zaštitnice takvog pjesnika i umjetnika. Nije bilo tako!

To su bili oni isti ljudi koji su svojom ravnodušnošću i pogledima s neosnovane visine, „sa vrha praznine”, otjerali i Katarinu Ivanović, kada se mlada slikarka, nadahnuta rodoljubljem, polovinom XIX vijeka obrela u Beogradu. Bila je tražena samo da slika portrete beogradskih malograđanskih kaćiperki u bogatim, zlatom izvezenim, pomodnim gradskim nošnjama. Do koje mjere je išlo njihovo potcjenjivanje mlade slikarke pokazuje jedna epizoda zabilježena tokom njenog boravka u Beogradu. Jednom prilikom, slikajući jednu od srpskih gospođica u pejzažu, poče kiša. Nadmena gospođica se brzo ukrcala u svoj fijaker, ostavivši Katarinu Ivanović da se po kiši i blatnjavim ulicama vraća pješke do kuće. Nju, Katarinu, tu nježnu, suptilnu dušu koja je drhtala od ljubavi prema svojoj mladoj otadžbini. Katarinu koja je sanjala da slika herojsku istoriju svoga roda, kao što je Milica pjevala o tome.

Slika

Šta su te „vrle gospođe” znale o tome? Da li se neko tada obazirao na Katarinin ili Miličin bol? Ko je uopšte mislio o njima? Umio je taj Beograd, o kojem se uvijek snevalo i za kojim se u daljinama čeznulo, da bude tako nepravedan, tako okrutan prema svojima. Taj Beograd koji nije prihvatio Milicu Srpkinju! Taj Beograd koji je hrlio da ovacijama pozdravi takozvanu „srpsku Jovanku Orleanku” u liku Žane Merkus, a da istovremeno nije osjećao svoju Milicu, svoju herojsku pjesnikinju!

Boljelo ju je. Udaljavala se. Ona koja je posvetila čitav svoj život srpstvu, pjevala o „slavenskim lipama” kao drveću slobode, o Karađorđu, o Knićaninu i njegovim dobrovoljcima, vojvodi Stevanu Šupljikcu, o davnim srpskim kraljevima i junacima, o Lazaru, Obiliću, Dušanu. Ta, takva, naša Milica, srpska heroina, umire napuštena, zaboravljena. Zadnje mjesece provodila je po grobljima, hodajući polako između krstača i živjeći od zadušnica i daći.

Besede i daće

Potresnu epizodu ovog Miličinog perioda navodi i Dimovska:

„Nikad je niko ne bi upitao da li je pozvana na parastos i ko ju je pozvao. Propuštali su je sa strahopoštovanjem, izbegavajući fizički dodir s njom, kao da je gubava. Mogla je da napuni torbu hranom, čak je to bila i obaveza njena. U ruku bi joj tutnuli parče hleba i pohovano meso. Ona je, ne srameći se, uzimala flašu s rakijom i svečano obavljala ceo ritual, ne vraćajući više flašu na sto. Dok im je besedila, glas joj je treperio, kao da će zaplakati, ali umesto nje zajecale su žene koje su služile okupljene.”

Milica umire na način kako umiru oni što su mnogo patili i izgubili sve, te u čudnom obrtu smisla postaju slobodni i mirni, gotovo neranjivi. Ma šta uradili, ništa nedostojno ih ne dotiče.

Nije Milicu ubila nemaština, materijalna bijeda. Ko dobro poznaje ženu, zna da ona „živi samo u zanosu, u oku muškarca, u tečnoj ljubavi vina”. Milica je živjela u zanosu za svoju mladu Srbiju, za njenu herojsku istoriju i njene junake, u zanosu koji se pružao sa njenog prozora ka vrdničkim vinogradima od čijih je plodova sama spravljala vrhunski bermet i šiler. U zanosu pri pogledu na stablo visoke marele na brežuljku, ka plavim bregovima, ka prašnjavim vrdničkim drumovima koji joj prljaše ivice haljine.

Zauvijek odlazeći iz svog vrdničkog raja, željela je da svoj zanos preda Beogradu, mladim ustanicima, ranjenicima, da je prepoznaju kao svoju Jovanku Orleanku, vječnu ljubavnicu srpstva, svoju Milicu Srpkinju. Mislila je da će svojim besjedničkim darom pokrenuti iz duševnog mrtvila rodoljube okupljene oko Crkve i Društva „Crvenog krsta”, ona, siromašna materijalno, a bogata duhovno. Trebalo je da to bude konačni smisao njenog puta, kruna i ostvarenje ideala iz njene poezije.

Taj zanos ostao je bez odgovora. Beograd je nije razumio ili nije ona njega. Niko više nije želio da je prepozna. Gdje iščeznu ona ljubazna gospoda koja pisaše o njenim „nadzemaljskim očima”?

Ubio ju je zaborav. Milica je morala da bude opčinjena da bi živjela. Bez zanosa i opčinjenosti ostajala je prazna, beskrvna, apstraktna, besmislena. Progutala ju je gorčina i ona ostaje zauvijek zgrčena u svojoj surovoj samoći, iščupana iz svog fruškogorskog raja. Sjećala se još samo, ponekad, trave pune njoj tako omiljenog NEZABORAVKA.

Piše: Marina Matić

Komentari 2
  • Generic placeholder image
    Neven 25.02.2024. 21:40
    Svaka čast na komentaru za ovu Fruškogorsku vilu-Milicu Srpkinju. Žalosno, tužno kako je završila život ova pjesnikinja i mnoge druge znamenite djevojke-žene Srpkinje, koje su mnogo dale za svoj rod i otadžbinu. Dovoljno se samo sjetiti Milunke Savić-žene borcaa, heroja sa Francuskim odlkovanjima i Srpkim, kako je bjedno i u siromaštvu završila ovozemaljski život zaboravljena od naroda i države, za koji je krvarila i nesebičnu hrabrost kao žena u ratu dokazala.
  • Generic placeholder image
    Zavoranj 26.02.2023. 09:12
    Hvala ti Marina na divnom i poučnom tekstu.
    I danas je sve isto pod kapom nebeskom. Lukavi i Prevari vični su u vlasti, privatnici punih džepova i, po pravilu, praznih glava.
    Oni koji pravdu i domovinu ljube su zavisni od političara i onih kome je grabež osnova života.
    Neki, poput Fruškogorske vile, istupe, bore se i završe ko i ona.
    Drugi misle da će proći, i da oni nisu sledeći. A proći neće i oni jesu sledeći.
    Jovanka Orleanka (ne vezano za pomen u tvom tekstu) je simboli nečeg drugog, po meni:
    Uzimanje tuđeg za primjer i potiskivanje svoga.
    Sve dok slijedimo tuđina, sve dok se radujemo “investicijama” sreće ni napretka neće biti.
    Dakle, svojom glavom i svojim rukama dom svoj graditi. Temelji postoje, ali ne postoje ljudi koji donose odluke i vole svoju zemlju. Možda oni u suštini, sem puna tanjira vruće janjetine, ništa i ne vole.
    Daju po neki dinar za crkvu ,ili budu ktitori, misleći da će otkupiti nečistu savjest, ali to trgovine s Bogom na taj način ne biva.
Povezane vijesti
Desanka Maksimović: Književna vila pjesnikinja duše Desanka Maksimović: Književna vila pjesnikinja duše
Zbirka poezije ,,Ogledi u/o samoći“ čeka izdavača Zbirka poezije ,,Ogledi u/o samoći“ čeka izdavača
Pjesnikinja Milada Tandarić Kapetanović: Ljubav je moja inspiracija Pjesnikinja Milada Tandarić Kapetanović: Ljubav je moja inspiracija
Najčitanije
  • Tijela žene i djeteta pronađena u koritu rijeke Miljacke
    20h 5m
    0
  • Identifikovani žena i dijete pronađeni u koritu Miljacke
    13h 43m
    0
  • Izgorio pomoćni objekat u Bulozima
    20h 19m
    0
  • Godišnjica ubistva srpskih dječaka u Hadžićima; Srđan (12) i Staša (13) ubijeni dok su se igrali
    20h 10m
    2
  • Ekološka katastrofa u Krupačkim stijenama: Spalionica guma “Greta“ ponovo gorjela (FOTO)
    9h 9m
    6