Ovo je priča o istini, priča o herojima iz 65. Zaštitnog motorizovanog puka, koji su se 2. maja našli u paklu Skenderije. Priča majora Željka Pantelića.

Telefon u kancelariji u prizemlju pomoćnog objekta Vojne bolnice Sarajevo tog 2. maja 1992. zazvonio je nešto prije 13 časova. Kapetan I klase Marko Labudović znao je ko sa tog telefona zove i prije nego što je podigao slušalicu.

– Halo - izgovorio je sa zebnjom.

– Generak Kukanjac - predstavio se glas sa druge strane.

– Izvolite, druže generale, kapetan Labudović.

– Labudoviću, Šuput je sa svojima upao u zasjedu negdje kod Doma JNA, formirajte grupu i krenite da mu pomognete i izvučete ranjene i poginule. ODMAH!

Pogledao je za stolom starješine diverzantskog odreda kojim je komandovao. Sjedili su u tišini gledajući u ,,Motorolu“ na stolu, iz koje su dopirali vapaji njihovih kolega iz jedinice koji su upali u zasjedu.

– Druže generale, ne mogu da izvršim to naređenje. Nemam čime da ga izvršim, od sredstava imamo samo dva Pinca, a i ne mogu ostaviti bolnicu bez obezbjeđenja.

– Slušajte, tamo vojnici i starješine ginu! Razumijete li - GINU! Hitno formirajte grupu i krenite!

– Kuda da prođem? Znate da je čitav grad blokiran, hoćete da na nama vježbaju gađanje?

– Zvaću Ganića i Delimustafića da propuste kolonu.

– Ne može Vam niko garantovati prolazak kada pucaju sa svakog prozora.

– Morate da krenete, ako ne izvršite naređenje poslaću Vas na vojni sud zbog izdaje!

– Bolje da idem na vojni sud, nego da odvedem ljude u smrt.

 Veza se prekinula.

 Odmah poslije toga začula se njegova šifra na ,,Motoroli“:

 – Dunav, ovde Sava 101, javi se - kroz kišu metaka jedva se probijao glas pukovnika Šuput Milana, komadanta 65. zaštitnog motorizovanog puka (65. zmtp) u čijem sastavu je bio i diverzantski odred (DOd).

– Dunav na prijemu.

– Hitno potrebna pomoć, trpimo unakrsnu vatru iza pošte, ima poginulih i ranjenih, KRENI ODMAH!

– Kako da vam pomognem, izginućemo dok dođemo…

– A mi ćemo izginuti ako ne dođeš. Moraš nam pomoći. Kreni! Ako ne kreneš poslaće te na vojni sud.

– Ma neka me šalje…

– Shvati, molim te, izginućemo. Opkoljeni smo i nemamo gdje da se povučemo. Ostajemo bez municije, jedan BOV je uništen, drugi je oštećen, kreći ako nećeš da nas nosiš na duši.

Marko Labudović je bio hrabar čovjek, što je više puta i dokazao, ali odluka koju je trebalo da donese nije imala veze sa hrabrošću. U Hrvatskoj je već imao iskustva sa odbijanjem naređenja pretpostavljenima koji su njegovu jedinicu slali u razne nemoguće misije ne znajući čemu je uopšte jedinice namijenjena, tako da mu prijetnja generala Kukanjca nije značila baš ništa. Međutim, vapaji kolega i vojnika iz jedinice koji su upali u zasjedu bili su nešto sasvim drugo. Znao je da odluka koju treba da donese nije realna, ali nije mogao više da sjedi i sluša pozive za pomoć.

– U redu, krećemo - kratko odgovori u mikrofon.

– Oni koji su na dužnosti neka ostanu, svi ostali odmah sa opremom da se postroje ispred - naredio je prisutnim strješinama.

U trenutku mu postade krivo što su ga kolege nagovorile da povuče zahtjev za demobilizaciju iz JNA napisan nekoliko mjeseci ranije.

Starješine su pozvale svoje vojnike na uzbunu. Dio vojnika, koji je bio u kantini na četvrtom spratu bolnice, muslimani iz osoblja bolnice su pitali ,,Zar vi ne idete na zadatak?“. Vojnici su se zgledali, čudeći se kako je osoblje prije njih znalo za zadatak.

Za nekoliko minuta trinaest ljudi u pancirima bez zaštitnih ploča bilo je postrojeno ispred pomoćne zgrade u dvorištu Vojne bolnice. Čekao se vojnik Pejić Milan, vozač koji je dužio jednog od dva Pincgauera u garaži, a tog trenutka se nalazio u glavnoj zgradi na 13. spratu. Stigao je i stao u stroj sa beretkom. Vojnik Nikolić Dragoslav mu govori da ide da uzme šljem. Kapetan Labudović se obratio postrojenim:

 – Vojsko, naši drugovi iz jedinice su uletjeli u zasjedu. Krećemo u Dom JNA da izvučemo ranjene i poginule. Iza nas će ići sanitetska vozila sa medicinskim osobljem. Ovo je borbeni zadatak na koji nikom ne mogu narediti da ide. Ako ima neko ko ne želi da ide neka istupi.

Svi su u tišini gledali svog komandira. Niko nije istupio.

– Metak u cijev i ako budemo napadnuti gađajte dobro.

U bolnici je od starješina iz odreda ostao samo stariji vodnik Perica Dimitrijević sa trinaest vojnika.

U prvi Pincgauer 710 M bez cerade, registarske oznake P-4319, na mjesto vozača ušao je vojnik Pejić, koji ga je inače i vozio. Poručnik Gvozdenović Obrad izvlači ga iz kabine i naređuje mu da se popne na karoseriju. Pejić sjeda na klupu baš iza njega. Na mjesto suvozača sjeo je kapetan Labudović. Za mitraljezom M-84 postavljenim na krov vozila stajao je poručnik Cvetković Ivica. Osim Pejića na karoseriji su sjedeli vojnici Popović Branko, Blagojević Aleksandar i Nikolić Srđan.

U drugom Pincgaueru, registarske oznake P-3535, na mjestu vozača bio je poručnik Kastrati Nihad, suvozač je bio vojnik Bešlić Kruno, za mitraljezom na krovu bio je vodnik Matić Dragan, a na karoseriji su sjedili vojnici Lazukić Dragan, Nikolić Mladen, Glamočić Dragan, Pajović Radoš i Nikolić Dragoslav.

Osim mitraljeza sa dvije municijske kutije od po 250 metaka (ukupno 500 metaka), vojnici su imali lično naoružanje sa jednim borbenim kompletom municije, odnosno automatske puške sa po dva doboša od 75 metaka, ukupno 150 metaka. U prvom Pincu se nalazio sanduk sa municijom za mitraljez M-84 i sanduk municije za automatske puške, dok su vojnici u drugom Pincu imali preko leđa prebačene ručne raketne bacače “Zolja“, ukupno pet ili šest komada. Starješine su imale pištolje sa sobom. Neki od vojnika su imali defanzivnu ručnu bombu M-75, a neki gasne bombe sa suzavcem, koje su trebale biti upotrebljene za lakše izvlačenje ranjenih, pošto su računali da napadači nemaju zaštitne maske. To je bilo naoružanje sa kojim je petnaest pripadnika diverzantskog odreda krenulo na zadatak.

Izašli su na sporedan ulaz, obišli bolnicu i došli na glavni, gdje je u sanitetima čekalo osoblje Vojne bolnice. Bili su u bijelom i nisu bili naoružani. Sanitetska vozila “Sitroen“ jasno su bila obilježena sanitetskim oznakama, imala su i rotaciju i sirene na krovu.

Kolona od četiri vozila krenula je sa glavnog ulaza Kranjčevićevom ulicom i izašla na ulicu Hamze Hume. Gvozdenović je vozio brzo, žureći da što prije stigne do ranjenika. Nailaskom na Skenderiju, na sred raskrsnice ih je čekao crni BMW sarajevskog kriminalca Juke Prazine koji je na krovu imao upaljenu rotaciju. Isti onaj kojeg su diverzanti zbog svakodnevnih provokacija tražili da gađaju, ali nijednom nisu dobili odobrenje od Labudovića. Na suvozačevom mjestu sjedeo je čovjek sa kamerom i snimao dolazak kolone. Ulica desno prema Skupštini BiH bila je zatvorena ježevima, a na ulici se nalazio poprečen kamion ,,tamić“ i Folksvagen "džeta" sa upaljena sva četiri migavca. Ulaskom kolone u raskrsnicu na Skenderiji, BMW se kretao unazad do ulice Save Kovačevića (sadašnja Reisa Džemaludina Čauševića), skrenuo u ulicu i zamakao zadnjim krajem iza zgrade u Mis Irbinoj, dok je prednji kraj ostao da viri. U Ulici Obala vojvode Stepe na tramvajskim šinama nalazila su se tri prazna tramvaja.

Kada je prvi Pinc došao naspram drugog tramvaja odjeknuo je pucanj. Iz zgrade na uglu Ulice Obala vojvode Stepe i Save Kovačevića ubijen je Gvozdenović, nakon čega je Pinc ostao bez kontrole, ugasio se, zanio u lijevu stranu i zamalo prevrnuo. U tom momentu ispred zgrade se pojavljuje čovjek sa ručnim bacačem na ramenu nišaneći u Pinc. Poručnik Cvetković ga rafalom iz mitraljeza eliminiše. Labudović iskače ispred vozila i sa podignutim rukama maše da se prekine paljba. Okreće se prema prvom Pincu i vojnici jasno čuju komandu ,,Prekini paljbu!“. Cvetković prestaje da puca. Labudović korača ulicom nekih desetak metara sa podignutim rukama mašući unakrsno prema zgradi, vičući: ,,Ne pucajte!“. Tada ga pogađa prvi metak i on pada. Cvetković sa krova počinje da puca po zgradi, dok iz te, zgrade naspram parka i zgrada na uglu Ulice Valtera Perića u klasičnoj ,,potkovici“ počinje unakrsna vatra iz svih oružja po koloni. Vodnik Matić izdaje naredbu ,,Napad na vozilo!“ i vojnici iskaču iz drugog Pinca. Prvi Pinc pogađa neka eksplozivna naprava u desni donji dio kabine gdje je nekoliko sekundi prije toga sjedio Labudović. Vojnici, poranjavani još na vozilu, iskaču i zaliježu pod tramvaj, a na karoseriji ostaju Cvetković i Pejić. Pejić rešeta BMW. Sa drugog Pinca dejstvuje Matić pucajući prema zgradi naspram parka u Mis Irbinoj. Labudović uspjeva da se podigne i ponovo viče: ,,Ne pucajte“, ali ga ponovo pogađaju. Provlači se između tramvaja prema betonskom nasipu Miljacke.

Prvi sa karoserije drugog Pinca iskočili su Nikolić Dragoslav i Pajević Radoš. Obojica odmah bivaju ranjena. Dragoslav dobija metak kroz nogu i pada preko vozača prvog saniteta, koji jauče da je ranjen. Dok puca preko njega, štiteći ga, kaže mu: ,,Brate, i ja sam, ćuti i povlači se“. Vozač drugog saniteta koji je bio civilno lice, iskače iz vozila, silazi iza tramvaja betonskim nasipom do Miljacke i samim koritom trči prema Ajfelovom mostu. Kod mosta pokušava da se popne na ulicu i tu ga hvataju muslimanske snage.

Poručnik Kastrati samo sa pištoljem pretrčava park i prelazi Koševski potok, dok ga Matić i ostali podržavaju. Pod paljbom pretrčava i oba smjera Ulice Hamze Hume i kod zgrade na uglu Ulice Valtera Perića dolazi do komandira Vojne policije muslimanskih snaga, Ismeta Bajramovića - Ćele. Po jednoj verziji imao je uperen pištolj u njega, a po drugoj pištolj nije ni vadio iz futrole, već je došao da pregovara. U obje verzije tražio je od Ćele da svojim ljudima naredi da prekinu paljbu i dozvole povratak grupe u Vojnu bolnicu. U obje verzije ga ubijaju s leđa.

Cvetković herojski i dalje sa Pinca pokušava da odbrani grupu. Sasvim slučajno se tog dana zadesio u Vojnoj bolnici, jer se prethodno popodne zbog napada muslimanskih snaga na bolnicu nije mogao vratiti u Lukavicu, gdje je bio na zadatku.

Matić na drugom mitraljezu ispucava jednu municijsku kutiju i tada ga pogađaju u kuk. Pada na karoseriju i, vidjevši da su mu vojnici ranjeni, sa karoserije viče: ,,Predajemo se, ne pucajte“. Čini mu se da na njegove povike muslimani još jače pucaju. Prebacuje se preko stranice vozila na ulicu. Mitraljez preuzima vojnik Nikolić Mladen, grmalj iz Maglaja, koga su drugovi u odredu zvali Mrko. Od svog oružja Mladen je najviše volio mitraljez M-84. Jednom prilikom je, kada su ih u Vojnoj bolnici danima gađali snajperima sa zgrada zvanih Momo i Uzeir, uzeo mitraljez, nastavio redenike i izrešetao sve spratove odakle su pucali na bolnicu. TV Sarajevo je, kao i uvijek u to vrijeme, “objektivno“ izvijestilo da su diverzanti napali civilne objekte i da je bilo mrtvih. Sada puca prema zgradi naspram parka odakle sa svakog prozora pucaju na njih.

Nikolić Mladen i Bešlić Kruno iz Zavidovića išli su u istu školu, tako da su se znali i prije vojske. Leže ranjeni jedan pored drugog na sarajevskom asfaltu. Kada je zaštitni puk, u čijem sastavu je bio i diverzantski odred, u jesen 1991. predislociran iz Zagreba na Slunj, Krunin otac je došao da ga posjeti. Nagovarao ga je da napusti jedinicu i sa njim krene kući. Kruno je odbio i rekao da će ostati sa svojim drugovima dok ne odsluži vojni rok. Tom prilikom njegov otac, Hrvat, poručio mu je da će platiti nekoga da ga ubije ako ostane u JNA. Starješine su Krunu nakon odlaska oca zatekle sa suzama u očima. Rekli su mu da može da ide kući ako mu je žao što je ostao. Kruno je odgovorio da mu nije žao zbog odluke, već se plašio da otac kući neko zlo ne učini majci koja je bila Srpkinja. Sve vrijeme dok puca psuje majku muslimansku.

Iako višestruko izranjavani, svi vojnici se herojski bore. Pajović Radoš, ostavši bez municije, skida ,,Zolju“ sa ramena. Pridiže se da bi zauzeo bolji položaj, dok mu Dragoslav viče da ne ustaje. Ispaljuje raketu prema mitraljeskom gnijezdu u zgradi na uglu i sljedećeg trenutka pada smrtno pogođen. Labudović puzi prema Ajfelovom mostu.  Počinje vatra i sa suprotne obale, sa hale “Skenderija“.

Cvetković ostaje bez municije na mitraljezu. On i Pejić skaču sa Pinca i zaležu pored ostalih vojnika. Popović Branko je ubijen, Blagojević Aleksandar je teško ranjen, herojski se bori Nikolić Srđan. Blagojević je po VES-u vozač, odslužio je i vojni rok i produžetak od tri mjeseca, ali zbog situacije u Sarajevu nije mogao da ode kući. Mogao je da istupi iz stroja i ne ode na zadatak, niko mu to ne bi zamjerio, ali nije, ostao je do posljednjeg trenutka sa svojim drugovima.

Lazukić ne čuje mitraljez pored sebe. Okreće se i vidi Mladena kako leži na leđima. Drma ga: ,,Mrko, Mrko, jesi živ?“. Mladenove beživotne oči bile su uprte prema nebu.

Pejića udara nešto u šlem. Pomislio je da je metak, ali shvata da ga Cvetković udara rukom jer ga nije čuo. Pita ga: ,,Mali, imaš li šta?“, misleći na municiju. Pejić hoće da mu da dva okvira od automatske puške koja je držao u bočnom džepu pantalona, ali vidi da je metak tu pogodio i da su mu se okviri raspali i meci poispadali. ,,Nemam ništa“, odgovara. Imao je kod sebe par kutija metaka za automatsku pušku u rifuzi, ali niko nije imao vremena da pod tolikom vatrom ponovo puni redenike i doboše. Jedan po jedan, diverzanti ostaju bez municije. Cvetković vadi pištolj i puca sve do posljednjeg metka. Pejić ga pita: ,,Šta da radimo druže poručniče?“. Vidjevši da nema odgovora okreće se i vidi svog komandira kako leži dok mu se krv sliva sa čela niz lice. Provlači se ispod tramvaja i nalazi zaklon iza jedne od dvije trafike na obali Miljacke.

Nakon nekih petnaestak minuta, diverzanti više nisu pucali jer nisu imali municije. Ubijali su ih ranjene jednog po jednog kao na strelištu. Labudović negdje kod mosta ponovo viče: ,,Ne pucajte, predajemo se!“, na šta muslimani još jače osipaju paljbu iz svih kalibara. Vatra je bila tolika da su vozila i tramvaji počeli da gore, jer su pucali i pancirno-zapaljivim i obilježavajućim mecima. Videvši da muslimani neće da prihvate predaju, Labudović traži pomoć preko ,,Motorole“. Zove Komandu 2. VO, Vojnu policiju iz kasarne “Viktor Bubanj“, traži da dođe UNPROFOR, zove u pomoć bilo koga ko čuje njegove poruke. Bori se koliko može, pucajući iz pištolja ne da da mu priđu.

U zapaljeni Pinc Lazukić ubacuje puške bez municije kako ne bi ostale neprijatelju. Dok vatra bukti u tramvaju iznad njih, Lazukić i Matić puzeći unazad počinju povlačenje prema mostu na Skenderiji. Samo što su se odmakli od tramvaja, ulicom Hamze Hume, kuda su i sami došli, u punoj brzini nailazi kamion sa koga pucaju na njih. Ponovo ranjavaju obojicu, ovaj put Matića kroz stomak. Lazukić uspjeva da skine svoju ,,Zolju“ sa ramena, puca u kamion i uspjeva da ga zaustavi. Stiže ih i Dragoslav i zajedno sa Lazukićem puzeći vuku Matića do bankine mosta dok svuda oko njih rikošetiraju meci. Glamočić je ispod zapaljenog tramvaja izašao prema rijeci i sa rupom na plućima počeo da puzi prema Labudoviću.

Usljed vatre koja je zahvatila instalaciju prvi Pinc anlasuje i pokreće se par metara. Iz zapaljenog vozila ispada beživotno tijelo Gvozdenovića. Vatra zahvata i municiju na karoseriji koja počinje da se aktivira. Muslimani misle da to diverzanti pucaju i još više pojačavaju vatru iz svih kalibara. Oko tramvaja počinju da padaju i minobacačke granate. Raketa pogađa trafiku iza koje je Pejić i on nekoliko metara leti kroz vazduh. Sav dezorijentisan i izranjavan od gelera vraća se do onoga što je od trafike ostalo. Gore i vozila i tramvaji, gore i tijela ispod njih.

Na suprotnoj strani Miljacke pojavljuje se jedan od tri tenka koja je, ponovo van svake pameti, po naređenju gen.Kukanjaca, gen. Đurđevac poslao iz Lukavice da pomognu divrzantima u izvlačenju. Međutim, od ta tri tenka, poslata bez ikakve podrške, samo se jedan probio do Skenderije. Dejstvuje sa desne obale prema zgradama odakle su pucali na diverzante. Matić diže ruku i maše prema tenku kako bi ih ovi iz tenka vidjeli i tada ga snajper pogađa u levu slepoočnicu, metak izlazi kroz usnu duplju. Zbog obilnog krvarenja i bolova koje je trpeo Lazukić mu iz sanitetskog kompleta daje i svoju i njegovu injekciju morfijuma. Nakon ispaljene municije tenk se povlači nazad, gdje ga muslimanske snage sa dvije rakete iz RBR ,,Osa“ uništavaju.

Pošto je i Komanda 2. VO napadnuta, Kukanjac u panici naređuje Vojnoj policiji u kasarni “Viktor Bubanj“ da se sa tri transportera na svaki način probiju od Švrakinog naselja do Bistrika, što je zahtevalo prolazak s jednog na drugi kraj grada. Starešine i vojnici su sa jednim BVP (borbeno vozilo pešadije-guseničar) i dva BOV-a (borbeno oklopno vozilo-točkaš) čisteći barikade pred sobom uspeli da stignu do Skenderije. Međutim, kada su prvi BOV i BVP prošli most i skrenuli u Dobrovoljačku ulicu prema Bistriku, komandir drugog BOV-a je ugledao Matića, Lazukića i Nikolića kako krvavi leže na asfaltu. Umesto u Dobrovoljačku skreće na most, gdje posada pod jakom vatrom uspeva ovu trojicu da uvuče u transporter. Pejić vidi kkao mu izvlače drugove, ali zbog vatre ne može da dođe do transportera. Samo što je BOV krenuo pored je pala granata koja ga zamalo nije prevrnula. Pod kišom metaka od koje se činilo da se oklop BOV-a puši, posada je uspjela da ranjene doveze do Vojne bolnice. Kada su ih iz transportera iznosili na pokretna nosila otvorena je vatra iz okolnih zgrada, tako da umalo nije stradalo i medicinsko osoblje koje je pošlo da im ukaže pomoć.

Prošlo je nekoliko sati kada su vozila izgorjela. Muslimani su prestali da pucaju jer su vidjeli da odavno nema nikakvog odgovora. Onda se odjednom negdj kod zgrade na uglu ul.Valtera Perića pojavio lik u civilu, obučen u farmerke i jaknu, sa automatskom puškom, koji je trčao prema ul.Branka Radičevića (sadašnja Hiseta). Iz zgrade su istrčala dvojica ljudi i uperivši puške prema njemu, rafalom ga ubili s leđa. Pejić gleda kako tijelo ubijenog pada naspram Džete kojoj još rade migavci. Baca rasute metke i bombe iz pancira u Miljacku. Lijeva ruka mu je toliko izranjavana da je ne može koristiti.

Glamočić od rane na plućima ne može da diše. Dehidriran, skida pancir i opremu želeći da se prevrne u korito Miljacke. Labudović ga pita šta radi. Kaže mu da neće da umre žedan i da će da se baci u rijeku da pije vode. Labudović ga odgovara i kaže mu da će neko doći i njih da spasi. Glamočić odustaje i ostaje da leži.

Jedan čovjek u civilu oprezno proviruje između tramvaja. Pejić diže ruku i kaže mu da je ranjen, moli ga da ga spasi. Na to ovaj vadi pištolj i sa nekoliko metara puca u Pejića. Jedan metak. Drugi. Treći. Četvrti. Svi promašuju metu, ali ga peti pogađa u leđa. Jauče od bolova, dok čovjek sa pištoljem brzo bježi putem kojim je došao.

Poslije nekog vremena ulicom nailazi stariji čovek. Gleda olupine koje se još puše. Pejić ga dovikuje i moli da ga spasi. Čiča gleda okolo. Saginje se i pomaže Pejiću da izađe na ulicu. Poslednjim atomima snage, oslonjen na čiču, počinje prelazak ulice. Čiča ga požuruje ,,Hajde brže, brže, dok ovi opet nisu pripucali, pobiće nas“. Ne vidi da su Pejiću i noge i ruke u ranama od gelera. Samo u lijevom stopalu kroz čizmu viri geler veličine šake. Nekako prelaze ulicu i dolaze do zgrade na uglu Valtera Perića. Čiča uvlači Pejića u zgradu i spušta ga na stepenice. Odlazi napolje do dvojice sa puškama. Čim su ova dvojica ugledala Pejića odmah su ga digli i odvukli do zida u Vrazovoj ulici. Repetirali su i uperili puške u njega:

– Ćiji si ti? Jesi ćetnik?

– Nisam.

– Ja ćiji si? Prićaj, ub’ću te!

– Ja sam vaš ljudi, ja sam Jugosloven…

– Da nisi to rek’o sad bi’ te ubio k’o psa!

– Jes’ ti puc’o sa Labudovićem?-uporan je drugi.

– Nisam, ja sam vozio sanitet, evo piše u knjižici-kaže im, pružajući vojničku knjižicu.

Srećom po Pejića u vojnoj knjižici i jeste pisao samo VES 12701 - vozač motornih vozila. U tom trenutku se pojavljuje prosijedi čovjek i kaže ovoj dvojici da ne diraju vojnika. Diže Pejića sa stepenica i dovlači ga do Doma zdravlja. Predaje ga dvjema ženama i kaže im da ga čuvaju dok se on ne vrati. Pejić se osvješćuje u podrumu gde su ga one dvije sklonile, jer je čitav Dom pretrpan ranjenim. Te dvije medicinske setre bile su Srpkinje iz Srbije, udate za muslimane. Rekle su mu da niko nije htio da krv da za njega, već su to učinili novinari “Rojtersa“, što su i snimili. Kada se prosjedi čovjek vratio ubacio je Pejića u vozilo Golf i krenuo ka bolnici Koševo. Pejić ga je molio da ga doveze do Vojne bolnice, ali se čovjek, koji mu se predstavio kao Ekrem Lekić, plašio da ga ne zarobe. Odvezao ga je i ostavio u bolnici Koševo. Vojnička knjižica je ostala kod one dvojice koji su htjeli da ga streljaju.

Labudović je bio je podoficir i profesionalni bokser. Nisu mu dali da se takmiči, određujući ga na dežurstvo ili za komandira straže kada je trebao da ima mečeve. U inat onima koji su mislili da mogu da se iživljavaju nad nižim činovima samo zato što imaju neki ,,čvarak“ više, završio je i vojnu akademiju i DIF. Bio je u odličnoj fizičkoj spremi i odličan strelac. Vojska ga je poštovala, a starešine u odredu cijenile. Poslije svih dešavanja koje je njegova jedinica prošla u Sloveniji i Hrvatskoj, razočaran izdajom od strane vojnog i političkog vrha, početkom 1992. napisao je zahtev za demobilizaciju iz vojske. Nakon višednevnog nagovaranja od strane kolega iz jednice nije ga predao. Sada, ležeći izranjavan kod Ajfelovog mosta, zbog tog osjećaja izdaje preko ,,Motorole“ psuje i Kukanjca, i UNPROFOR, i muslimane koji su mu pobili vojsku, govoreći da im neće pasti živ u ruke. Jedan od kolega ga nagovara da odustane od namjere da se ubije, da izdrži još malo i da će pomoć stići, ali je Labudović rekao da je za to kasno. Svi koji su imali ,,Motorole“ tog trenutka mogli su čuti potresne reči kojima se opraštao od ovog svijeta: ,,Pozdravite mi porodicu…čuvajte ih i pomažite…pozdravite sve moje drugove…recite Kukanjcu da smo izginuli džabe…i neka razruši Sarajevo jer se sa ovakvim dželatima ne može drugačije…“. Glamočić ga je posljednji put vidio kada je izranjavan puzao preko Ajfelovog mosta na drugu stranu.

Predveče su zarobili Glamočića, koji je bio samo u donjem vešu i čizmama. Preživio je samo zato što je rekao da je vozač saniteta. Dok su ga odvodili tijelo Marka Labudovićevo već dugo je ležalo nepomično na mostu.

Pejić Milana, koji je imao tri rane od metaka i trinaest od gelera, u bolnici Koševo su operisali bez anestezije dok je vrištao od bolova. Čim se osvjestio i mogao da priča, pod prijetnjom smrću su ga natjerali da pred kamerom TV Sarajevo izjavi kako su diverzanti prvi pucali. Ta izjava emitovana je istog dana u večernjim časovima, a sljedećih dana je više puta ponavljana u informativnim emisijama.

Vozača drugog saniteta muslimani su odveli u hotel ,,Zagreb“ u blizini Vojne bolnice, gde su ga čitavu noć tukli. Unakaženog od batina pustili su ga sutradan da se vrati u bolnicu, kako bi takvim monstruoznim ponašanjem zastrašili ostale.

Matić Dragan sa pet, Lazukić Dragan sa tri i Nikolić Dragoslav sa četiri prostrelno-ustrelne rane od metaka i ko zna koliko od sitnih gelera, zbrinuti su u Vojnoj bolnici Sarajevo. Tokom boravka su saznali da je gen.Kukanjac tražio od Ejupa Ganića i Alije Delimustafića da se njihova kolona propusti kako bi pokupula mrtve i ranjene, a da je tačno vrijeme polaska kolone iz bolnice javila bolničarka Vuk Sabina, koja je poslije toga napustila bolnicu.

I pored više pokušaja iz JNA da se tela ubijenih na Skenderiji i okolnim ulicama pokupe, muslimani nisu to dozvoljavali. Ugljenisana tijela prikazivana su danima na svim svjetskim televizijama, većinom uz komentar TV Sarajeva da su diverzanti krenuli da zauzmu Predsjedništvo BiH, a da se narod spontano organizovao i sa lovačkim naoružanjem branio svoj suverenitet. Kao da takve laži nisu bile dovoljne, kapetana Marković Miodraga, komadira protivterorističke čete koji je zarobljen u grupi koja je pošla u deblokadu Doma JNA, izmrcvarenog od batina vozili su u Pincgaueru i tjerali ga da gleda kako vozilom prelaze preko mrtvog tijela Marka Labudovića. Kada je 6.5. najzad postignut dogovor da se prekinu dejstva i krene zajednički konvoj koji bi pokupio tijela poginulih, muslimani su prije dolaska konvoja tijela sa Skenderije sklonili u bolnicu Koševo. I pored postignutog dogovora odbijali su da predaju tijela, tražeći razmjenu za žive zarobljenike. Zbog toga je rodbina poginulih danima primala oprečene informacije o sudbini najmilijih, nadajući se da su živi.

Dana 10.5.1992.godine Vojna bolnica je predata muslimanima, kada je kolona sa ranjenim i dijelom zaposlenih pod pratnjom UNPROFOR-a najzad napustila bolnicu (9.5. kolona je vraćena zbog navodno neuspjelih pregovora). Do tog datuma stariji vodnik Perica Dimitrijević je sa trinaest vojnika diverzantskog odreda odbijao napade na bolnicu, dok je u isto vreme Ejup Ganić na TV Sarajevo izjavljivao kako je ,,Vojna bolnica žestoko pobunjeničko uporište sa 80-90 specijalaca“. Diverzante iz Vojne bolnice u Lukavici dočekao je general Mladić i svakom pojedinačno čestitao na hrabrosti, rekavši im da će osvetiti nastradale drugove. Za to vrijeme sa strane je nezainteresovano stajao general Kukanjac, koji se diverzantima nije ni obratio.

Matića, Lazukića i Nikolića su iz Lukavice prebacili na Sokolac, a kasnije helikopterom na VMA u Beograd. Tamo su ih 14. 5. vodili na prepoznavanje  tijela pristiglih iz Sarajeva, od kojih su neka bila potpuno ugljenisana. Tom prilikom se pojavio neki oficir koji im je rekao ,,da drže jezik za zubima i da nikom ne pričaju šta su doživjeli“. Supruga Marka Labudovića kasnije je izjavila da je supruga prepoznala po biljegu na lijevoj nozi, jer je tijelo poslije dvanaest dana bilo u izuzetno lošem stanju. Na tijelu pokojnog supruga bilo je šest rana od metaka, od kojih je smrtonosna bila jedna-prostrelna kroz stomak koja je prošla kroz slezinu, ispucana iz neposredne blizine, što joj je lično rekao patolog, potpukovnik Zoran Stanković. Ostale rane su bile po rukama i nogama, van predjela koje pokriva pancir, ali nije bilo nikakvih rana od gelera, tako da priče o tome kako se Marko Labudović raznio bombom ili kako je poginuo od minobacačke granate nemaju veze sa istinom.

Tokom boravka u bolnici Koševo kod Pejića se jednog dana pojavio čovek iz susedne sobe koga su zvali Mujo.

– Milanče, dođi kod mene-rekao mu je.

– Zašto?-upitao je Pejić.

– Dođi, dođi, imam nešto da ti kažem.

Pejić se, iako još rovit, prebacio kod ovoga u sobu, gdje mu je rekao da legne u jedan od praznih kreveta. Bilo mu je čudno, ali je poslušao. Poslije nekog vremena pojavila su se dva čovjka u bijelim mantilima. Prvo su ušla u sobu gde je bio Pejić, a poslije u sobu kod Muje.

– Gde je ovaj? - pitali su Muju za Pejića.

– Ne znam, otišao, valjda je pušten.

– A ovaj, je l’ naš? - pitao je jedan pokazujući na Pejića.

– Jeste, naš, naš.

Kada su se okrenuli i otišli Muja se obrati Pejiću:

– Milanče, sad sam ti spasio život.

Kasnije mu je rekao da su tada ubili nekoliko ranjenih vojnika u bolnici.

12. 5. 1992. Pejić je razmijenjen i prebačen u Lukavicu, odakle je helikopterom prevezen na VMA u Beograd.

Glamočić nije znao da su deset dana Pejić i on zajedno ležali u bolnici Koševo. Dana 17. 5, prilikom razmjene zarobljenih, slučajno je rekao kapetanu koji je vodio razmjenu da je pripadnik diverzantskog odreda i da je ranjen na Skenderiji, na šta ga je ovaj brzo dopisao na spisak i sa ostalima izvukao iz bolnice. Kada je prevezen u bolnicu Sokolac imao je 48 kilograma.

Epilog masakra na Skenderiji 2. 5. 1992:

Iz DOd-a/65. zmtp ubijeni su:

1. kIk Marko Labudović - sahranjen 16. 5. 1992. u Beogradu

2. por. Cvetković Ivica - sahranjen 16. 5. 1992. u Knjaževcu

3. por. Gvozdenović Obrad - sahranjen 22. 5. 1992. u s. Potkozlovača na Romaniji (traženo dodatno prepoznavanje po stvarima jer je telo bilo ugljenisano)

4. voj. Popović Branko - sahranjen 16. 5. 1992. u Beogradu

5. voj. Blagojević Aleksandar - sahranjen 16. 5. 1992. u Kragujevcu

6. voj. Nikolić Srđan - sahranjen 16. 5. 1992. u Pirotu

7. voj. Pajović Radoš - sahranjen 16. 5. 1992. u s. Jarčujak kod Kraljeva

8. voj. Nikolić Mladen - sahranjen ?

9. por. Kastrati Nihad - vodi se kao nestao jer tijelo nije pronađeno

10. voj. Bešlić Kruno - vodi se kao nestao jer tijelo nije pronađeno

Na sahrani Marka Labudovića, Ivice Cvetkovića i Obrada Gvozdenovića bila su prisutna trojica starešina iz DOd-a. Niko iz 65. zmtp, niti Komande 2. VO nije prisustvovao sahrani, niti je na bilo koji način porodicama poginulih izrazio saučešće.

Ranjeni su:

1. vod. Matić Dragan - RVI sa 100% tjelesnog oštećenja (TO)

2. voj. Pejić Milan - RVI prvo sa 90%, zatim 80%, trajno sa 60% TO

3. voj. Lazukić Dragan - RVI prvo sa 40%, trajno sa 30% TO

4. voj. Nikolić Dragoslav - PVI prvo sa 50%, trajno 30%

5. voj. Glamočić Drgan - RVI sa 80% TO

Na Skenderiji su tog dana ubijeni i sljedeći vojnici:

1. voj. Bojanić Nebojša - vozač prvog saniteta, iz Ribnice kod Kraljeva. U umrlici br. 203-346/98 izdatoj 13. 4. 1998. kao datum smrti imenovanog navodi se 22. 11. 1996, a mjesto smrti Sarajevo. Međutim, pozitivan DNK nalaz na ime Bojanić Nebojša Komisiji za nestala lica Republike Srbije dostavljen je tek 24. 9. 2004.godine. Porodica je odbila da potpiše zapisnik o identifikaciji. Ekshumiran je na groblju Lešće u Beogradu i posmrtni ostaci identifikovani 19. 11. 2004. (Podaci dobijeni od Centra za istraživanje ratnih zločina Republike Srpske)

2. voj. Vitković Dragan

3. voj. Mojsilović Milomir

4. voj. Rakić Željko

Za posljednju trojicu vojnika nisam uspio da pronađem podatke na koji način su nastradali.

Ranjen je Babović Mihailo, koji se u spiskovima vodi kao vojnik, ali je vjerovatno to vozač drugog saniteta koji je bio civilno lice na službi u JNA.

Izvinjavam se rodbini i prijateljima nastradalih koji ovo budu čitali zbog ponovnog podsjećanja na svirepa ubistva najmilijih, ali sam, zajedno sa preživjelim diverzantima, smatrao da poslije 25 godina od zločina ova priča, koju niko nije htio da ispriča, mora da se ispriča. Priča o državi koja je izdala svoju vojsku i nesposobnosti vojnog vrha da to shvati.

Priča o herojskom otporu petnaestorice pripadnika DOd-a višestruko nadmoćnijem neprijatelju (Ekrem Lekić je rekao Milanu Pejiću da ih je u zasjedi čekalo oko 2000 ljudi, što je odnos 133:1). Priča o prijateljstvu i požrtvovanju među vojnicima koji su ginuli jedan za drugog. Priča o nečovještvu i beščašću gdje su se mrtvi ponovo ubijali i ponižavali. Priča o besmislu rata gdje te musliman ranjava, Musliman spasava (komandir BOV-a kojim su evakuisani Matić, Lazukić i Nikolić bio je stv. Šaban) i Musliman operiše (doktor u Vojnoj bolnici). Otuda i razlika u malim i velikim slovima. Priča o lažima koje se o ovom događaju prenose 25 godina…

Ipak, prvenstveno, ovo je dio priče o ratnom zločinu za koji niko nije odgovarao, u sudskim spisima nazvanim ,,Slučaj Dobrovoljačka“.