Do juče predsjednik političke stranke Prva SDS, a već danas sudija Ustavnog suda Republike Srpske. To je ono što su opozicioni poslanici zamjerili Radomiru Lukiću, koga je Narodna skupština imenovala za srpskog sudiju u najvišu sudsku instancu u Republici Srpskoj.

Najglasniji je bio lider Liste za pravdu i red Nebojša Vukanović koji je podsjetio da je Lukić svojevremeno bio i na listi funkcionera SDS koje je smijenio bivši visoki predstavnik Pedi Ešdaun.

– Ne možete danas biti poslanik, odbornik, ministar, zastupati neku politiku, a onda skinuti odijelo, obući togu i reći ja sam sada nepristrasan, čestit i pravedan sudija. To nigdje u svijetu nema. Lukić se predlaže iz jednog razloga, zato što je još 2017. govorio da bi radio i govorio sve što i Milorad Dodik i da je Dodik preuzeo politiku odbrane Republike Srpske. Ne može Lukić biti u oktobru političar, a u februaru ove godine pošteni sudija – izjavio je Vukanović na sjednici parlamenta.

Radomir Lukić za „Srpskainfo“ kaže da je on, prije svega, profesor univerziteta, profesor na Pravnom fakultetu. Bio je profesor ustavnog prava dok ga nije uklonio visoki predstavnik, a poslije toga je profesor za naučnu oblast teorije države i prava.

– Ja mislim da moje kompetencije uopšte ne dolaze u obzir, a na njihove primjedbe, mogu samo da ih uputim na mnoge druge slučajeve u kojima je to učinjeno potpuno isto. Primjera radi, sudije Ustavnog suda BiH Seada Palavrić i Mirsad Ćeman su bili članovi SDA, pa su izbrani za sudije. Posljednji je slučaj uvažene kolegice Ivanke Marković koja je bila narodni poslanik i član SDS, to tada nikome nije smetalo. To ne može da bude prepreka za izbor sudije Ustavnog suda. Sudija ne može da bude član stranke za vrijeme svog mandata – objašnjava Lukić.

Međutim, postavlja se pitanje da li politička prošlost utiče na nepristrasnost budućeg sudije.

– Ne razumijem na koji način bi sudija mogao da bude pristrasan radeći svoj posao, ocjenu ustavnosti i zakonitosti zakona i podzakonskih normativnih akata. Ustani sud je institucija svoje vrste, on ne spada u redovan pravosudni sistem. Kada bi to bilo onako kako to opozicija misli, onda ne vidim da bi ijedan čovjek ovog svijeta mogao da bude izabran za sudiju Ustavnog suda. Njima bih jedino preporučio da uzmu malo knjiga, literatira, da pročitaju nešto o ustavnom sudu, o sudskoj nezavisnosti i nepristrasnosti, pa da tek onda nešto kažu. Ja sam podnio ostavku na stranačku funkciju u julu prošle godine. Skupština stranke to još nije provela. Posle toga sam samo u septembru istupio kao član stranke i posle toga nikada više. Sve i da nije tako, onda kada budete izabrani za sudiju, kada položite zakletvu, onda ne možete posle toga da budete član ni jedne stranke – dodaje Lukić.

Istina, on je samo jedan od mnogih koji su, prije sudijske, obavljali razne političke funkcije. Prije njega u Ustavni sud Republike Srpske otišla je pomenuta Ivanka Marković, i to nakon što je podnijela ostavku na mjesto poslanika u Klubu SDS.

Ipak, nije istina da to baš nikom nije smetalo. Vukanović podsjeća da je on jedini u tadašnjem klubu SDS glasao protiv izbora Markovićeve za sudiju.

– Samo iz principa, da ne mogu političari da budu sudije. I gospođa Marković je takođe dobar pravnik, krivičar, profesor, ali sam smatrao da neko ko je bio tako visoko eksponiran u politici, ne može da bude sudija – kaže Vukanović.

Spisku ovdje nije kraj. U Ustavni sud Republike Srpske za sudiju je izabran i Džerard Selman, dugogodišnji ministar pravde i potpredsjednik Vlade Srpske iz mandata SNSD. Selman je potom postao predsjednik tog suda.

Ništa bolja situacija nije ni u Ustavnom sudu BiH. Tamo je sudija još Mirsad Ćeman, koji je prije toga, između ostalog, bio poslanik SDA u PS BiH. Slična priča je sudije Mirsada Palavrić koja je prije sudijske funkcije bila poslanik u Parlamentu FBiH.

I među bivšim sudijama Ustavnog suda BiH bilježimo slične priče. Vitomir Popović, prije nego je izabran za sudiju u tom sudu, između ostalog, bio je potpredsjednik Vlade Republike Srpske za unutrašnju politiku. Krstan Simić bio je poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srpske, jedan od najbližih saradnika Milorada Dodika. Mato Tadić je bio ministar pravde u Vladi FBiH. Miodrag Simović je od 1991. do oktobra 1993. godine obavljao funkciju potpredsjednika Vlade SRBiH i Republike BiH. Za sudiju Ustavnog suda Republike Srpske izabran je 1998. godine i na toj funkciji je ostao do maja 2003. kada je prešao u Ustavni sud BiH…

Predsjedavajući Upravnog odbora Transparensi internešenel BiH Srđan Blagovčanin kaže da je ovakva praksa daleko od normalne u bilo kojoj pravno uređenoj državi sa elementarnom vladavinom prava.

– Međutim, u BiH je ona postala potpuno uobičajena. Zapravo proizilazi iz činjenice da je klijentelizam u BiH postao sveprisutan i da su političke partije daleko više od ono što bi trebalo da budu u demokratiji. One su i službe zapošljavanja, one su i neko ko se bavi dodjelom ugovora privatnim kompanija, imaju značajnu ulogu i u ekonomiji. One su zapravo preuzele sve poluge moći u društvu i institucije su puke ljušture – kaže Blagovčanin za Srpskainfo.

Kako kaže, upravo zbog toga, Ustavni sudovi su postali “prihvatilišta za bivše političare, odnosno kadrove političkih partija”.

– Sasvim je sigurno da ne idu tamo zato što ih neko voli, već da bi ostvarivali interese političkih partija koje ih tamo imenuju. Nebrojeni su primjeri, ta praksa je postala toliko uobičajena da je teško naći nekoga ko nema politički bekgraund, a da se nalazi na poziciji ustavnog sudije u BiH. Na svim nivoima – kaže Blagovčanin.

Zakonska zabrana?

Može li se ova praksa zabraniti zakonom, na način da se kaže da sudija ne može da bude neko ko je tri ili pet godina prije toga bio u organima političke partije ili na političkoj funkciji?

– Može se to zakonom zabraniti, ali bi logika stvari bila i bez zakona. Imamo čitav niz zakonskih odredbi u kojima se govori da u različitim institucijama ne možete biti dio političke partije, ali to se u praksi ne poštuje. Čak i ukoliko bi bilo na nejeksplicitniji način uređeno zakonom, mislim da to ne bi imalo puno efekata obzirom na nivo političke kulture i obzirom na nivo klijentelizma i zarobljenosti države – zaključuje Blagovčanin.

Autor: Slobodan Popadić