Iako ga pamte po podjeli zimnice i jeftinim ljetovanjima, sindikat je u doba SFRJ bio „ozbiljan igrač“. Danas nema svinjskih polutki „preko sindikata“, ali ni borba za radnička prava nije baš uspješna.

Šta se dogodilo sa sindikatima i zašto u BiH, kao i u drugim eks JU državama, njihova moć slabi?

Ovim pitanjem pozabavio se ekonomista i istoričar Goran Musić. Njegova studija, čiji je izdavač Fondacija „Fridrih Ebert“ u BiH, utemeljena je na intervjuima sa 13 radničkih i sindikalnih lidera, koji su bili aktivni od 1990. do 2015. godine.

Masovni protesti

Među njima su i aktuelni potpredsjednik Saveza sindikata RS Danko Ružičić, koji je devedesetih bio mladi radnik i lider sindikata u Kotor Varošu, te veterani sindikalnog pokreta Sulejman Hrle, Velka Odžaković i Obrad Belenzada.

Njihova kazivanja otkrivaju brojne detalje koji dovode u pitanje uvriježene predrasude o sindikatima i radnicima.

Tako je danas zaboravljeno da su posljednje velike proteste uoči rata u BiH organizovali sindikati i da su ti protesti imali snažnu antiratnu notu.

Granski sindikat metalaca, koji je vodio tada mladi i glasni Obrad Belenzada, u Sarajevu je pred rat nekoliko puta na ulicu izveo po 30.000 do 40.000 radnika, a masovni protesti su organizovani i u Zenici, Banjaluci i drugim industrijskim centrima.

– Protest organizovan 11. juna 1991. u Sarajevu je trajao devet sati i primorali smo Vladu da prihvati sve naše zahtjeve – prisjeća se Belenzada.

Humanitarni rad

On nije bio vješt samo u organizovanju protesta. Znao se dočekati na noge i kad je odgovarao na nezgodna novinarska pitanja.

– Kad me je pitao novinar o agresiji, ja sam rekao, a i sad isto mislim, da je u BiH vlast izvršila agresiju na narod – svjedoči Belenzada.

Belenzada je jedan od sindikalaca reformista koji  su 1990. došli na čelo Saveza samostalnih sindikata BiH. Novi lideri su bili svjesni da je privatizacija neminovna i da se valja spremiti za kolektivno pregovaranje i klasnu borbu u kapitalističkim uslovima.

Možda bismo i uspjeli u naumu da nije izbio rat. U ratu se sindikat podijelio, ali sindikalci u Banjaluci i Sarajevu su ipak imali nešto zajedničko:  i jedni i drugi su se više bavili humanitarnim radom nego borbom za radnička prava.

Tako je vaskrsnuo stereotip o sindikatu koji se bavi samo zimnicom i ogrevom. Išlo je to na ruku onima koji su radnike ubjeđivali da im sindikat ne treba, jer je on „relikt prošlosti“, koji „na zapadu ne postoji“.  Ta se priča „primila“ između ostalog i zato što radnici iz doba socijalizma, iako su po automatizmu bili članovi sindikata, o ulozi sindikata nisu mnogo znali.

Birali i smjenjivali direktore

Danko Ružičić, međutim, tvrdi da je sindikat u doba SFRJ bio i te kao moćan.

– Kakva zimnica i polutke! Nije u tome suština. U preduzećima su sindikati birali radnički savjet, a radnički savjet je birao i smjenjivao direktora i odlučivao o investicijama – podsjeća Ružičić.

Naravno, tako je moglo biti samo u doba radničkog samoupravljanja, a jedna od predrasuda koje su ratne i poratne „mesije“ nametnule radnicima je da je „samoupravljanje bio propali eksperiment“.

Ipak, taj je „eksperiment“ uživao veliki ugled u evropskom radničkom pokretu sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka. Nekadašnji visoki funkcioneri Evropske federacije sindikata, Peter Sajdenek i Emilio Gabaljo, navode da su se za radničko samoupravljanje po ugledu na Jugoslaviju zalagali mnogi sindikati u Njemačkoj, Italiji i Francuskoj.

Radnicima u BiH je servirana i mantra da su velika preduzeća, poput „Čajaveca“ ili „Energomonta“, „socijalistički mastodonti“ koji ne mogu opstati.

– Govorili su da je to ogromno, neodrživo. Pa kako onda mogu opstati „Mercedes“ ili „Koka kola“? I to su ogromni sistemi – kaže Zulka Baljak, ekonomistkinja iz Livna, koja u nevladinoj organizaciji „Centar za građansku inicijativu“ godinama pomaže radnicima koji su u ratu i privatizaciji ostali bez posla.

Pljačkaška privatizacija

Ona tvrdi da je rat započeo upravo zato da se opljačka „ogromna društvena imovina“.

Da u tome ima istine svjedoči činjenica da su pod okriljem rata, 1993. i 1994. godine, skupštine oba buduća entiteta donijele zakone o pretvaranju društvene imovine u državnu. To je bio uvod u, kako tvrde sindikalci, „pljačkašku privatizaciju“. 

Ovi zakoni su značili kraj predratnog „radničkog akcionarstva“. Model Ante Markovića, po kojem su radnici po povlaštenim uslovima mogli otkupiti akcije svojih preduzeća, u Srpskoj je zamijenjen modelom vaučera.

– Radnik koji je 40 godina radio u toj fabrici, svojim radom i odricanjem gradio nove kapacitete, bukvalno je u procesu podjele vaučera bio isto tretiran kao moja kćerkica koja je tada imala osam mjeseci – kaže Danko Ružičić.

Masovna podjela vaučera stanovništvu dala je priliku ratnim profiterima da od osiromašenog naroda otkupljuje vaučere, a kasnije i akcije preduzeća.

Narodna skupština Republike Srpske htjela da zabrani sindikat

Nakon što su radnici ostali bez imovine, a klasni identitet se gotovo izgubio, jer je primat dat nacionalnoj pripadnosti, uslijedio je završni udarac. I u RS i u FBiH 2015. su, uprkos protivljenju sindikata, usvojeni novi zakoni o radu, koji su uništili socijalni dijalog i „kristalizovali novi odnos moći između radnika, države i poslodavaca“.

– Poslodavci imaju novac, vlada ima i novac i moć, a sindikat ima samo članstvo, ali članstvo opada i stari. Uvijek je vlast korak ispred nas, u rješenjima koje njima idu u korist – kaže Velka Odžaković.

Mada su sindikalci uvjek tvrdili da im je nacionalizam stran, kada je izbio rat sindikat se podijelio. I u Sarajevu i u Banjaluci sindikat je podržavao borce, naravno svako svoje, a predstavnici Evropske konfederacije sindikata tvrde da su bili, na neki način, pod pokroviteljstvom ratnih vlasti.

Da ipak nije sve bilo tako idilično svjedoči inicijativa Narodne skupštine Republike Srpske, koja je u ratu htjela da zabrani rad sindikata.

– Htjeli su da zvanično zabrane rad sindikata, jer je to, zaboga, ostatak komunizma. Jedva smo se odbranili. Ja sam i tad javno govorio: “zabranite, znamo mi djelovati i pod zabranom” – priča Obrad Belenzada.

Dodaje da bi možda bilo bolje da je sindikat u ratu zabranjen, jer bi to mogao biti novi početak.

– Možda bi poslije rata nikao sindikat u pravom smislu, iz potrebe, a ne iz nastavka. Možda bi se lakše prevazišli neki problemi – rekao je Obrad Belenzada.

Piše: Milkica Milojević