Vidovdan je naš duhovni rođendan, naše ogledalo i naša vedrina - ovaj dan nije samo sjećanje na kneza Lazara i kosovske junake, on je zavjet koji živi u svakome od nas, bez obzira gdje nas je vjetar istorije rasijao.

Ima dana koji su veći od vjekova. Ima dana koji nisu samo upisani u kalendar, već u sam genkod jednog naroda.

Za nas, Vidovdan je upravo to, naš duhovni rođendan, naše ogledalo i naša vjedrina. Ovaj dan nije samo sjećanje na kneza Lazara i kosovske junake, on je zavjet koji živi u svakome od nas, bez obzira gdje nas je vjetar istorije rasijao.

Na ovim našim kršnim, ali ponosnim prostorima, gdje su se vjekovima lomila carstva, Vidovdan se uvijek doživljavao kao mjera istine.

Ovdje, u ovom našem bastionu srpstva, u Crnoj Gori, Hercegovini, na našem stradalnom Kosovu, Vidovdanom smo vidali rane i gledali budućnost.

Svaki naš kamen je po jedan Dečanac, Draganac, Gračanac, po jedno Orahovo, Pasjane, jedan oblutak u Bistrici kraj Ljeviške i pečat Dušanovog carstva u Svetim Arhangelima. Svaki naš izvor je jedna Samodreža, a svaka majčinska suza pregršt kosovskih božura.

I svake godine smo na raskrsnici, svake godine biramo između prolaznog i vječnog, svaki juni mjesec Nebo nam se otvori, jer, Bogu je sve moguće.

U ove dane Lazareva glava je pala za slobodu, a posvjedočena je, gdje drugo, nego u našoj Republici Srpskoj. Prboj koridora najavio je po prvi put sjedinjenje srpskog naroda sa lijeve strane Drine.

Vjerujte mi, niko nam u posljednjih pola vijeka nije približio tajnu Vidovdana do naš voljeni mitropolit Amfilohije.

Naš mitropolit, kosovski vitez u mantiji, bio je živa veza između Lazarevog sutona i našeg Vaskrsenja. „Kosovo je grdno sudilište, ali i mjera našeg postojanja“, često je ponavljao Mitropolit.

On nije samo o Kosovu pričao, on je plakao nad njim i svojim rukama skupljao kosti novomučenika.

Naučio nas je da Kosovo nije kuknjava nad izgubljenim, već borba za vječno.

Kroz svoj životni put naučio nas je da Vidovdan ne posmatramo kao datum u godini već kao sposobnost da stvari gledamo iz perspektive vječnosti, a ne trenutak političkog ili istorijskog mraka.

Vidovdan je tu da nas podsjeti da nismo siročad, da iza nas stoji nebeska armija ratnika i molitvenika. Vidovdan je tu da nam pokaže da svetitelji hodaju sa nama, kao što je to naš mitropolit.

Da nam pokaže da svetitelji bdiju nad nama, a prije svega da ukažu na ogromnu žrtvu našeg naroda u Hercegovini, u Sarajevu, u Krajini.

Pobjeda nije u sili, već u istini.

Sigurna sam da nas ovih dana gleda stotine bratunačke djece, da sada negdje u dalekom svijetu kuca desetine srpskih srca u nečijim grudima i da je mnogo Johana koji se vraćaju pred izgorjelo kosovsko ognjište tražeći istinu i pravdu.

Zato, na ovoj zemlji, gdje su Sveti Petar Zimonjić, mitropolit Dabrobosanski i vladika banjalučki Platon platili naskuplju cijenu za pravo da se krstimo u ime Oca i Sina i Svetoga Duha i da pišemo najljepšim ćirilovim pismom - Vidovdan je mjera naše vjernosti Savezu koji smo sklopili sa nebom.

Upravo u ovaj sveti dan, ne zaboravljamo ime jednog golišavog mršavog mladića iz Bosanskog Grahova.

Jedna mlada, krhka ruka ispisala je presudu moćnoj imperiji.

I dok je umirao, onako bolešljiv u terezinskom zatvoru, ispisivao je riječi koje i danas odzvanjaju srpskim srcima: „Naše će sjene hodati po Beču, lutati po dvoru, plašiti gospodu“.

To nije bila rečenica osvete, to je bila žrtva za svetinju.

A onda, kada se sve rušilo, Bog je zidao. U ruševinama srpskih gradova, jedan čovjek prosjede brade sa kamilavkom na glavi spajao je vijekove. Mitropolit Amfilohije je bio naš živi most do Lazarevog lapidarijuma.

Na Vidovdan palimo onu jednu, neprolaznu svijeću. Njen plamen sija kroz dobojski logor, jasenovačke kazamate, sarajevska stratišta, kosovsku golgotu. Taj plamen je živi dokaz da nas nisu slomili i da smo tu, svoji na svome, zagledani u isto ono Nebo u koje je gledao čestiti knez.

Dogodine na Kosovu, poručila je samostalni stručni saradnik za memorijalizaciju i kulturu pamćenja u Gradskoj upravi Istočno Sarajevo Svjetlana Samardžija.