Vlasti Federacije BiH spriječile su 19. septembra 2003. godine članove Saveza logoraša Republike Srpske da u bivšoj kasarni "Viktor Bubanj" u Sarajevu postave spomen-ploču kao znak sjećanja na stradanje nekoliko hiljada zatvorenih i oko 500 ubijenih Srba dok je kasarna bila ratni logor.

O zločinima u logoru "Viktor Bubanj", koji je visoki predstavnik Pedi Ešdaun svojim aktom nakon rata nametnuo za Sud BiH, pojedini logoraši napisali su knjige u kojima su do detalja objasnili kako se postupalo sa njima.

Strahinja Živak je u "Viktoru Bubnju" i Centralnom zatvoru proveo dvije i po godine prije nego što je izašao u novembru 1994. godine.

On je u logoru "Viktor Bubanj" bio pod istragom osam mjeseci. Nakon silnih ispitavanja, na osnovu iznuđenog iskaza, bez svjedoka, optužen je da je, navodno, "imao uticaj u podjeli BiH".

Za sve to vrijeme spavao je na betonu i dijelio prostoriju sa još 16 ljudi u šest kvadrata. Tokom suđenja uopšte nije imao pravnu zaštitu.

U knjizi "Živim da svjedočim" piše o monstruoznim iživljavanjima, silovanjima i ubistvima srpskih zatvorenika.

- U zatvoru je bilo i žena. Kroz rešetke sam vidio 33 žene koje su izvodili u šetnju. Bilo je i trudnica. Bilo je i čitavih porodica. Jednu retardiranu djevojčicu strašno su maltretirali, a optuživali su je da je snajperista. Policajci su uveče pili i poslije 22.00 časa odvodili žene - navodi Živak.

Svjedoci su godinama poslije rata navodili kavim su strašnim torturama bili podvrgnuti u logoru "Viktor Bubanj".

Brojna su svjedočenja o prebijanju ljudi kundacima, cokulama, bejzbol palicama, pa čak i neobrađenom daskom.

Žene su svjedočile da su iz logora "Viktor Bubanj" silom odvođene u hotel "Zagreb", u centru Sarajeva, koji je bio neka vrsta javne kuće u kojem su silovane logorašice.

Zatvoreni Srbi izvođeni su na lažna strijeljanja i vraćani u ćelije uz obećanje da će ih "ubiti sutra".

O zlostavljanju i ubistvima u logoru "Viktor Bubanj" postoje i svjedočenja "insajdera" i ona su već godinama poznata javnosti, ali ni to Tužilaštvu BiH do sada nije mnogo značilo.

Marko Mikerević, koji je tokom rata bio mobilisan kao sudija porotnik u Okružnom vojnom sudu u Sarajevu, u knjizi "Sarajevski kazani smrti" tvrdi da su za zločine u ovom logoru znale najistaknutije ličnosti tadašnje bošnjačke politike.

U svojoj knjizi, koja je izašla iz štampe još u novembru 2004. godine, Mikerević je optužio Amora Mašovića da je od upravnika i stražara logora tražio isključivo mrtva tijela logoraša da bi ih potom razmjenjivao sa srpskom stranom za zarobljene muslimanske borce.

Mašović je ove optužbe javno odbacivao, ali nije poznato da li su ga istražioci Tužilaštva BiH ikada saslušali povodom tih optužbi.

Prema Mikerevićevom svjedočenju, u ovaj logor često su dolazili i Alija Izetbegović, Ejup Ganić, Mustafa Cerić, Rasim Delić, Sefer Halilović, Dragan Vikić i ostali visoki politički i vojni funkcioneri ratne muslimanske vlade u Sarajevu.