Višegradska banja je balneoklimatsko liječilište, u kome direktan i indirektan uticaj vode i vazduha pruža izvanredne uslove za sve oblike rehabilitacije i rekreacije.

Javna ustanova Rehabilitacioni centar „Vilina vlas“ nalazi se u Višegradskoj Banji, oko pet kilometara od Višegrada, okružen crnogoričnom šumom. Rehabilitacioni centar nosi ime po endemskoj vrsti paprati „Vilina vlas“ (latinski Adiantum Capillus Veneris) koja raste jedino u ovom kraju, na izvorima ljekovite termalne vode.

Njegova istorija datira još iz osmanskog perioda, kada su radnici tokom izgradnje mosta Mehmed-paše Sokolovića (1571–1577) otkrili topli izvor i njegova ljekovita svojstva. Tada su izgrađene dvije turske banje, "Kadino kupatilo" i "Mehmed-pašino kupatilo", koje su koristili radnici i prvi posjetioci radi ljekovitih svojstava vode. Kao i druge hamame u Osmanskom carstvu, višegradska kupatila su imala poseban sistem kupanja. Postojale su muške i ženske sekcije. Kupanje se obavljalo po islamskim običajima, uz korištenje sapuna od maslinovog ulja i aromatičnih ulja. Prostorije su bile podijeljene na hladnu, mlaku i toplu sobu.

Nakon propasti Osmanskog carstva i dolaska Austrougarske, banja je izgubila na značaju, ali su izvori i dalje korišteni za liječenje. Tek u 20. vijeku započinje modernizacija banje, koja će kasnije postati rehabilitacioni centar.

Godine 1929. Kraljevina SHS postaje Kraljevina Jugoslavija, a Višegrad pripada Drinskoj banovini, čije je sjedište bilo u Sarajevu. U okviru politike razvoja banjskog turizma i zdravstvenih ustanova, država je finansirala modernizaciju nekih banja, ali banja u Višegradu nije dobila značajnija ulaganja. Ipak, postojali su privatni i lokalni pokušaji da se banja unaprijedi. Doktori i zdravstveni radnici iz Sarajeva i Užica preporučivali su banju pacijentima sa reumatskim oboljenjima, ali smještajni kapaciteti su bili vrlo skromni. Termalni izvori su i dalje korišteni, ali nije bilo ozbiljne infrastrukture – ljudi su se kupali u prirodnim bazenima ili improvizovanim kupalištima.

U poređenju sa poznatijim banjama poput Vrnjačke banje, Banje Koviljače ili Ilidže, višegradska banja je bila manje poznata i slabo razvijena. Velike investicije u banjski turizam bile su usmjerene prema Beogradu, Zagrebu i Sarajevu, dok je Višegrad ostao na periferiji interesa vlasti. Najpoznatija banja u Bosni i Hercegovini u tom periodu bila je Ilidža, koja je imala bolje saobraćajne veze i razvijenije objekte.

Do kraja 1930. pojavljuju se prvi planovi za modernizaciju višegradske banje, ali su Drugi svjetski rat i raspad Kraljevine Jugoslavije 1941. godine prekinuli te inicijative. Planovi su uključivali: Izgradnju malog sanatorijuma ili lječilišta, poboljšanje puta prema banji i Višegradu, dovođenje stručne medicinske pomoći kako bi banja mogla služiti kao rehabilitacioni centar.

Foto: vilinavlas.com

Nakon Drugog svjetskog rata, banja je bila u zapuštenom stanju. Postojeći turski kupelji (hamami) bili su u lošem stanju i nisu bili adekvatni za masovnu upotrebu. Tokom obnove Jugoslavije, banjski turizam postaje sve važniji, pa su vlasti prepoznale potencijal termalnih izvora kod Višegrada. U ovom periodu, banja je uglavnom korištena lokalno, a posjetioci su bili ljudi iz okolnih mjesta koji su dolazili na liječenje reumatskih oboljenja i rehabilitaciju.

Industrijalizacija u SFR Jugoslaviji donijela je povećanu potrebu za radničkim odmaralištima i rehabilitacionim centrima. Fabrika oružja "Vistad" iz Višegrada prepoznala je potencijal ove banje i odlučila da na tom mjestu izgradi rekreacioni centar za svoje radnike. Ova fabrika je finansirala izgradnju prvih modernih objekata koji su služili kao mjesto za odmor, oporavak i rehabilitaciju radnika iz industrije.

Početkom 1979. godine donesena je odluka o izgradnji modernog rehabilitacionog centra i hotela, koji će omogućiti širu upotrebu ljekovitih voda. Izgradnja hotela "Vilina Vlas" završena je 1982. godine. Hotel je imao 70 jednokrevetnih i dvokrevetnih soba i apartmana, kapaciteta do 160 kreveta, dva restorana sa 370 mjesta, aperitiv bar, prodavnicu, frizerski salon i sale za seminare, Rehabilitacioni centar sa terapijama baziranim na mineralnoj vodi iz termalnog izvora.

Nakon izgradnje hotela, "Vilina Vlas" postala je poznata širom Jugoslavije kao rehabilitacioni centar i turistička destinacija. Posjećivali su je radnici na rehabilitaciji, turisti, sportisti i vojna lica kojima je bila potrebna terapija. Banja je bila posebno popularna zbog svojih toplih izvora (34°C) bogatih mineralima, pogodnih za liječenje reumatskih, neuroloških i kožnih oboljenja. Zajedno s banjama u Fojnici, Banjoj Luci i Ilidži, banja u Višegradu je bila jedna od ključnih u Bosni i Hercegovini.

Jugoslovenske vlasti su promovisale banjski turizam kroz zdravstvene fondove, omogućavajući radnicima i penzionerima da dolaze na rehabilitaciju. Nakon rata 1992-1995, hotel je obnovljen i nastavio je s radom kao rehabilitacioni centar. 

Vilina Vlas danas

Danas Vilina Vlas pruža usluge rehabilitacije i rekreacije, koristeći ljekovite termalne izvore.

Medicinski programi bazirani su na primjeni prirodne ljekovite termomineralne vode sa savremenim postupcima fizikalne medicine i rehabilitacije.

Kompleks banje u Višegradu čine: Vilina vlas, Donja Kadijina banja i Gornja Sokolovića banja.

Objekat raspolaže sa 140 ležaja raspoređenih u jednokrevetnim, dvokrevetnim, trokrevetnim sobama i apartmanima. Svaka soba i apartman posjeduje sopstveno kupatilo, terasu, kablovsku televiziju, bežični internet, telefon.

Gostima je na raspolaganju trpezarijski prostor koji prima 350 gostiju i koji zadovoljava sve standarde u ugostiteljstvu. Na meniju se uvijek nalaze tri vrste obroka, kao i posna i dijetalna jela. Doručak, ručak i večera se poslužuju klasično.

Objekat posjeduje zatvoreni bazen sa termalnom vodom, medicinski blok, dvije ljetne bašte, aperitiv bar, lift, prodavnicu, konferencijsku salu, parking-prostor pod video-nadzorom.

U neposrednoj blizini nalaze se trim staze pogodne za šetnju i rekreaciju, park-šuma…

Ljubiteljima dobrog zalogaja banja nudi restoran „Stara banja“ u kome posjetioci mogu uživati u domaćim jelima pripremljenim po tradicionalnim receptima i odmoriti se u netaknutoj prirodi.